„Nogometu sam dao sve, a zauzvrat zaradio samo neugodnu povredu skočnog zgloba. Ne žalim se i da mogu opet bih ponovio. To je čista ljubav gdje nije bilo mjesta za novac, ali jest za velika zadovoljstva i stečena prijateljstva koja vrijede puno više“, kratko je prokomentirao svoju četrdeset godina dugu sportsku karijeru 51-godišnji Zlatko Špelić, amaterski golman i vjerovatno najstariji aktivni nogometaš 1. Županijske nogometne lige.
Svoju je sreću pronašao među stativama sad već davne 1981. godine. Prvi mu je trener u podmlatku pakračkog Hajduka bio Vladimir Sudar, prisjeća se, a vrata je čuvao u ekipi generacije današnjeg kuma Zorana Hofmana, bratića Davora Špelića i ostalih. Golmanska karijera razvijala se kroz juniorski staž u Pakracu, a prve seniorske parade izvodio je već dresu Dinama iz Badljevine, tada općinskog ligaša, gdje je dočekao i rat.
Poslijeratna obnova pakračkog Hajduka krenula je s njim na golu. „Sjećam se, tada je trener bio Nikola Šimić, a ja sam činio golmanski par s legendarnim pakračkim golmanom Zvonkom Lucićem – Mokom. Ostao sam u Hajduku sve do spomenute povrede koja me „otrijeznila“ u pogledu nekih većih golmanski ambicija. Onda sam odlučio da će sve dalje biti za dušu. Vratio sam se u Dinamo iz Badljevine, sada županijskog ligaša“, priča nam Zlako i otkriva da ga je ubrzo Jura (Ivica Juranović) pozvao u Slavoniju iz Prekopakre te tako otvorio novu, važnu stranicu Zlatkove karijere. Važnu zato jer se u Prekopakri zadržao gotovo 11 godina. Turbulentne sezone u Slavoniji, u kojima se nakupilo više poraza nego pobjeda niti trenutka ga nisu pokolebale da se iz nedjelju u nedjelju vraća u blato, među vratnice i radi ono što u nogometu najbolje umije.
U amaterskom nogometu na županijskim razinama igrači vole zaobići trening ili utakmicu pravdajući se „gostima ili rođendanom“. „Takve stvari kod mene ne postoje. Kad mi se prva kćerka rodila i došla kući iz bolnice, ja sam je samo poljubio i požurio na utakmicu. Izostao sam nedavno kad mi se kćer udavala. Ili ako radim drugu smjenu na Studencu. Inače sam tu“, kaže Zlatko, od prije tri godine prvi vratar Croatie iz Donje Obriježi, županijskog prvoligaša. U momčadi je danas najstariji, mnogim igračima može biti otac, što ga nimalo ne smeta da im na treningu obrani poneki „zicer“ ili na utakmici bude ponajbolji pojedinac ekipe.
„Nemam nekih velikih službenih priznanja, ali drago mi je kad me nakon utakmice pohvale, kao nedavno u B. Drenovcu gdje mi je glavni sudac došao čestitati na obranama unatoč minimalnom porazu. U čudu me pitao za godine i kazao da branim kao da mi je 25“, izdvojio je najsvježije priznanje.
Koliko još planira braniti, valjda nije nepristojno upitati? „A još godinu, dvije, pa ćemo vidjeti“, smije se i kaže da ga obitelj u sportskoj karijeri oduvijek maskimalno podržavala. Supruga Jasna i kćerke Klementina (28) i Kristina (25), potvrdile su to rođendanskim poklonom - golmanskom garniturom s brojem 50 na leđima.
U Donju Obrijež ga je doveo Željko Martinelli, tamošnji nogometni entuzijast, kojeg smo za kraj upitali za motive ovog transfera od prije tri godine.
„Dina, nemam ti šta ja reći o Špeli. Sve ono najbolje što možeš napisati o njemu napiši i reci da sam ja tako rekao. Slobodno me potpiši. To taj čovjek zaslužuje i kao golman i kao čovjek. Dobiti takvu osobu u sredinu poput naše veliko je pojačanje u svakom smislu“, od slova do slova prenosimo kratku Željkovu izjavu koja o Zlatku govori i više nego što piše.