IMG 20211104 163950

Dajana Popović, 23-godišnja djevojka iz Pakraca od svoje je 10. godine primorana nositi se s dijabetesom – kroničnom i neizlječivom bolešću povišene razine glukoze (šećera) u krvi. Namjerno ovdje ne kažemo da se „bori'' s bolešću, kako situaciju ne bi bespotrebno dramatizirali jer, čitajući ovaj tekst, vidjet ćete kako je discipliniranim i temeljitom pristupom ukrotila dijabetes i danas ga smatra tek nužnom smetnjom i dijelom nje.

Priču o Dajani donosimo povodom Svjetskog dana dijabetesa koji se obilježava 14. studenog na inicijativu Međunarodne dijabetičke federacije te ima za cilj upozoriti da ova bolest poprima epidemiološke razmjere. U Hrvatskoj je danas više od 320 tisuća oboljelih, a u svijetu je evidentirano preko 450 milijuna dijabetičara.

„Još 2008. godine u 4. razredu osnovne dijagnosticiran mi je dijabetes TIP 1. Roditelji su primjetili promjene koje ispočetka osobno nisam preozbiljno doživljavala. Stalno sam spavala, pila puno tekućine, slabo jela i počela osjetno gubiti na težini. Odvezli su me na hitnu gdje mi je izmjereni šećer pokazao vrijednost 17 i tu je sve počelo…“, započinje svoju priču Dajana, danas fizioterapeut pripravnik u SB Lipik, ali i vrsna sportašica, odbojkašica i buduća kvalificirana trenerica u Odbojkaškom klubu Volley Lipa Pakrac – Lipik. 

Da pojasnimo, dijabetes tip 1 i tip 2. U čemu je razlika?

„Tip 1 je ovisan o inzulinu, injekcijama, dok je tip 2 lakši i on se može kontrolirati i tabletama. Tip 2 je uglavnom dijabetes starijih ljudi, a za tip 1 kažu da je dječji jer se najčešće javi baš u toj dobi - pojašnjava nam naša sugovornica.

Uzroke šećerne bolesti nikad nije doznala. Dijabetes - tip 1 karakterizira nasljedni faktor, a u obitelji ga, kaže, dosad nije bilo, kao ni pretjeranog stresa u dječjoj dobi što se također navodi kao moguć uzrok.  Kako bilo, odmah je zadužila aparatić za mjerenje šećera i injekcije inzulina koji su stalno bili uz nju.

„U školi je to bila posve nova situacija. Roditelji su upoznali učitelje s pružanjem prve pomoći u slučaju inzulinskog šoka, no srećom takvih intervencija nije bilo. Započela sam odmah s terapijama inzulina i bockanjem četiri puta dnevno. Prije i dva sata poslije obroka kako bi odredili koja mi terapija inzulina najbolje odgovara“, prisjeća se prvih dana života s novom dijagnozom.

Kao dijete nije dozvolila da je dijabetes previše poremeti. Mislila je, sjeća se, kako će to biti samo privremeno, ali vremenom je prihvatila nova pravila ponašanja, naročito kod prehrane. Roditelji i sestra su se odmah prilagodili i kućna kuhinja je kompletno prilagođena Dajani. Nije uvijek bilo jednostavno jer složena situacija zahtijeva određena odricanja, djetetu posebno teška…

„Nezgodno je bilo na dječjim rođendanima, naravno da nisam smjela jesti torte i slične slatkiše dok su drugi uživali. No naučila sam, znala sam da je to „moj problem“ i da moram paziti. Ono što je dobro u svemu, rano sam se naučila disciplinirati i problemu pristupiti odgovorno i temeljito. Mislim da sam zbog dijabetesa brže sazrijevala od vršnjaka, barem u glavi…“, objašnjava Dajana.

Roditeljska briga, uz razvijenu samosvijest, poticala ju je na fizičku aktivnost. Hodala je, vozila bicikl, a nekako se u to vrijeme pojavila i ženska odbojka u Pakracu.  Kako se dijabetes discipliniranim načinom života i uz obveznu svakodnevnu kontrolu može držati pod nadzorom, kada je o sportu riječ, nije sputavajući čimbenik u razvoju sportske karijere.

IMG 9152

„Odbojka se dogodila u pravo vrijeme, kao stvorena za mene. Odmah sam se uključila i svima objasnila problem koji donosim sa sobom. Sport je super. Uz njega je uvijek dovoljno emocije, stresa i adrenalina što malo podiže šećer, ali zbog toga nema veće opasnosti“, priča i dodaje da joj dijabetes nimalo ne utječe na sportsku efikasnost.

Ne uzima, kaže, inzulin prije utakmice, kako bi ga „držala oko 12“, a ako zbog uzbuđenja i ode malo gore, tada ga korigira injekcijom. Ozbiljnija je opasnost ako šećer padne ispod granice normale (hipoglikemija), tada nastupa inzulinski šok i potrebna je intervencija ljudi oko mene. To se na sportu nije događalo, međutim kod kuće jeste.

„Tada su reagirali roditelji, sestra, a jednom i moja najbolja prijateljica Sara Radić. Dali su mi injekciju glukagona (podiže šećer, a inzulin ga spušta) i potom me odvezli na hitnu. No to se događalo tijekom razvoja i puberteta kada je sve divljalo i bilo nekontrolirano pa je tako bilo teško kontrolirati i sam dijabetes.“, prepričava nam i ove, doduše, rijetke neugodne trenutke.

Granice normale kod dijabetičara nešto su rastezljivije nego kod običnih ljudi.

„Kod nas je sve ispod 3,8 nisko, a od 3,8 do 9 poslije obroka je posve normalno.“

Potvrdu dobrog zdravstvenog stanja Dajana potraži na redovnim pregledima u zagrebačkoj bolnici Dubrava. Nekad je bilo svaka tri, sad je svakih šest mjeseci. „Zanimljivo je da mi posebnom metodom iz krvi iščitaju prosjek visine šećera u krvi u zadnja tri mjeseca. Posljednje dvije godine nije prelazio 7. To je fantastično i tehnički sam posve zdrava osoba…

Danas je dijabetes kod Dajane pod maksimalnom kontrolom. Gotovo rutinski se, rekli bi, poigrava s njegovim vrijednostima. Vremenom je bila primorana naučiti nutritivne vrijednosti prehrane koje zna napamet. Ako je danas priupitate koliko „vrijedi“ banana, bez zadrške će odgovoriti. Jednako tako, bilo što da pojede znat će kako to utječe na količinu šećera u krvi, hoće li pokazatelji gore ili dolje. Što naravno nije svejedno, lako je zaključiti iz ranijih dijelova ovog teksta. 

Kad već vlada materijom, spremna si je dozvoliti i poneki gastro izlet u zabranjeno. Prekršaj tipa pojesti kolač, hamburger ili prožvakati na brzinu neki junk-food.

IMG 20211104 163939

„Ma normalno, znam što smijem i koliko mogu otići u „crveno“. Srećom, oduvijek nemam većih sklonosti brzoj hrani, a bogme nema tu u blizini nekih McDonald's-a da vas dovode u veće iskušenje. Uglavnom, povremeno sve smijem pojesti, ali u malim količinama. Za želju, tek toliko.“

Zaslužila je ova simpatična djevojka i češće za stolom otići u „crveno“, jer ako se samo ugrubo dohvatite matematike inzulinskom se injekcijom ubode prosječno četiri puta dnevno. Trinaest godina. Nešto manje od 19 tisuća uboda do sada. Prst, ruka, noga, tijelo… gdje je da je – dosta je!

Složit ćete se, njena priča je potvrda kako ova bolest nije bezazlena, ali s malo discipline može se držati pod nadzorom, a ono što je najvažnije od svega, dijabetes vas ne sputava u dostizanju vlastitih ciljeva. Kako u sportu, tako u svakoj drugoj aktivnosti.