Tvrtku „Arhiz“, vlasnika Marija Savija, smo zapazili po specifičnih nekoliko poslova u gradu koji su zahtjevnošću odudarali od uobičajenih kojima se bave pakrački građevinari, kao što je ugradnja lifta u „općinskoj“ zgradi, izgradnja neobične betonske kupole i popratnog vodenog sadržaja kod spomenika hrvatskim braniteljima te aktualnoj izgradnji drenaže i tvrdog sloja za postavljenje umjetne trave na nogometnom igralištu, kao i skate park.

Tvrtku dobio na poklon

Odmah na početku ovog razgovora ispričao nam je neobičnu priču kako je Arhiz stigao u Pakrac. On je 2011. kao voditelj radne grupe od 24 osobe stigao kao inženjer na Rab gdje je Maniva u svojstvu podizvođača izvodila građevinske radove. Dočekao ga je šef gradilišta Dubravko Gaži, s obzirom na njegovu mladost s puno nepovjerenja koje je, ne samo nestalo u narednih šest mjeseci nego se i pretvorilo u veliko prijateljstvo iz čega mu je Gaži obećao da će, nakon odlaska u mirovinu, svoju tvrtku Arhiz, registriranu u Zagrebu 1995. godine, mu pokloniti. Obećanje ne samo da je održao 2014. godine, nego je platio i veći dio troškova preregistracije nakon čega Mario Savi Arhiz seli u Pakrac. Odmah je zaposlio tri osobe, dotadašnje radnike Manive, a dva su i danas u tvrtci. Prve poslove u Pakracu i Prekopakri je dobio kod prijatelja i poznanika, i od onda u tih sedam godina nije bilo niti jednog dana da nije bilo posla. Kako kaže, na početku tvrtke imao je značajnu pomoć vlasnika Manive čiji je bio i stipendist. Sada ima devet zaposlenih.

Je li problem naći radnike?

Sada je. Građevina je teški posao i većina zaposlenih u građevinskom sektoru, bez obzira bili školovani ili kroz višegodišnju praksu priučeni majstori, traže lakši posao. Sjećam se kada je Staklana 2017. godine aktivno zapošljavala, meni je nekoliko ljudi, dobrih majstora, otišlo raditi tamo s objašnjenjem da im je to lakši posao. Mislim da taj problem ne bi riješila niti malo bolja plaća. Tada sam imao 17 zaposlenih i radili smo puno energetsku obnovu obiteljskih kuća, mislim nekih tridesetak, što sam poslije zažalio jer sam zbog toga upao u jedinu financijsku krizu kroz ovih sedam godina. Fond koji je to većim dijelom financirao je obećao plaćanje po mjesečnim obračunima, da bi se to u praksi svelo na kašnjenja i na više od dva mjeseca, pri čemu je meni kao mladoj i maloj tvrtci bilo nemoguće financirati obveze prema radnicima i dobavljačima. Od onda opreznije ulazim u takve poslove radi čega nisam htio sudjelovati u natječaju za energetsku obnovu obiteljskih  kuća raspisanom lani.

Imate li posla?

I previše. Mislim da bih trenutno mogao zapošljavati 25 ljudi. Da ima zainteresiranih za rad u građevini.

Postoji li limit koji možete s postojećom tehnikom i ljudstvom odraditi kada je u pitanju financijski iznos investicije?

Teško je to definirati na taj način. Naš posao na lani završenom spomeniku hrvatskim braniteljima na središnjem pakračkom trgu je bio vrijedan oko milijun kuna, a obimom je manji od mnogih kuća izgrađenih i za manje iznose. Kod ukupne veličine građevinske investicije jako su značajni oprema i strojarski dio koju u financirani objekt treba ugraditi.

Da li bi mogli samostalno raditi sanaciju ili energetsku obnovu objekta veličine poput škole ili sportske dvorane?

Bez problema. To je posao za sedam ili osam ljudi. Stambenu zgradu s 20-ak stanova ne bih htio raditi, to je već problem, a to se vidi na nedavno obnovljenim zgradama na pakračkom Jugu. Možda ne na svima, ali na većini.

Radite li izvan Pakraca i Lipika?

Bilo je nešto rada izvan ovog kraja, ali to je bilo po prijateljskoj osnovi koju nisam mogao odbiti. Za sada nema potrebe tražiti posla izvan ovog područja.

Prihvaćate poslove i kroz privatne narudžbe i kroz javnu nabavu?

Na javne natječaje ne idem. Nakon onog jednog lošeg iskustva s javnim natječajima, energetske obnove, ako baš ne moram, a trenutno ne moram, ne želim se javljati. Radije ću odraditi 10 poslova privatnih investitora nego jednu javnu nabavu. S ovih devet ljudi ne mogu imati dovoljan obrtaj kapitala da bih mogao pola godine financirati takve projekte. To je nemoguće.

Suradnja među pakračkim građevinarima

Da li prihvaćate poslove podizvođača?

Ne, stoga jer se i tu pojavljuje problem s plaćanjem u rokovima. Glavni izvođač ne dobije u obećanom roku novce od izvođača i naravno da onda ne plati niti podizvođača pozivajući se na investitora, a ja trebam platiti radnike ili dobavljača što je moj problem. I gdje sam onda?

Pakrac ima relativno dovoljno malih građevinskih tvrtki ili obrta od kojih su neke specijalizirane za pojedine dijelove građevine. Ima li među njima suradnje?

Ima. Neki su u tome prisutniji, neki manje. Odlično surađujem s Fasade Altus. Jedan drugom uskačemo po potrebi. Slično je i s ostalim lokalnim tvrtkama i obrtima. Primjerice, ja nemam bager jer mi je preskupo da s njim radim dan ili dva u tjednu pa da stoji tjedan dana, ali to kompenziram suradnjom s onima koji ih imaju. Nitko od nas ne može odraditi sve poslove sam i kooperanti su u graditeljstvu nužnost, primjerice kada je riječ o elektro ili strojarskim instalacijama.

Nedostaje velika građevinska tvrtka

Nedostaje li Pakracu jedna takva velika tvrtka, s recimo 80-ak zaposlenih, kao što je bila Maniva koja bi mogla konkurirati na velikim objektima građevinskim tvrtkama koje dolaze raditi u Pakrac iz drugih gradova?

Kada sam u veljači 2008. došao u Manivu, ona je imala stotinu zaposlenih. Naravno da nam treba, da nam se stalno ne događaju Presoflexi, Promet građenje ili neke treće takve tvrtke koje kolaju po pakračkim gradilištima. No, mislim da je to u današnjim uvjetima nemoguće. Prvi problem je što takva firma zahtjeva ljude, a njih nema. Problem je i eventualno udruživanja nas malih. Znate onu narodnu „kompanija je dobra, ali su dvojica previše“ tako da ja ne vidim da će u dogledno vrijeme doći do nekog spajanja?

Može li se dogoditi da se pojavite na nekom natječaju kao zajednica ponuditelja?

To je već moguće, jer unutar zajednice ponuditelja je uglavnom vrlo jasno tko što radi i tko što u kojem roku naplaćuje i tko za što odgovora. No ja za sada nisam imao takvih iskustva, jer kao što sam rekao, posla imam dovoljno i samostalno. Znam za neke projekte koji su u najavi gdje sam zainteresiran da se natječem, ali ćemo morati ići kao zajednica ponuditelja. No mislim da su dvojica dovoljna.

Investitori, bez obzira radi li se o privatnim ili nekim s gradske ili državne razine, se žale da je unazad 12 do 15 mjeseci došlo u graditeljstvu do eksplozije cijena. Zašto?

Nije došlo do eksplozije cijena na način da je poskupjelo općenito sve. Poskupio je materijal. Moja cijena ugradnje kubika betona je danas i prije godinu dana jednaka.

Što se u takvim uvjetima događa s cijenom i novcima na projektima koje ugovarate šest ili devet mjeseci unaprijed?

Lani sam ugovorio posao za 1. lipnja ove godine. Kod početka radova odmah se vidio gubitak na željezu. Iz takvih razloga ne ugovaram više poslove na koje ne mogu odmah krenuti, bilo iz mojih razloga ili razloga investitora. Neki privatni investitori to razumiju, neke to jako ljuti. Posla sada imam toliko da ne znam da li ću ga do kraja godine moći odraditi, a zbog tih nestabilnosti cijena, poslove za iduću godinu ne ugovaram. U tom dijelu manji su problem privatni investitori, jer većini možeš objasniti što se događa na tržištu građevinskog materijala. Kod natječaja je problem što su ugovorena ponuda i troškovnik, osim u nekim dijelovima eventualnih dodatnih i nepredviđenih radova, konačni. To divljanja cijena je i razlog što moja ponuda sada vrijedi pet dana, a ponude ne dajem nikome za poslove koje ne mogu početi raditi odmah. Ne želim biti neozbiljan ili neodgovoran izvođač.

S obzirom na odnos ponude i potražnje na tržištu nije za očekivati da će cijene uskoro pasti?

Ne mogu to tvrditi. To ponajviše ovisi o cijeni građevinskog materijala i našim drugim ulaznim troškovima. No ja ispod sadašnje cijene ugradnje tog materijala, dakle cijene rada, ne mogu ići. 

Većina vaših pakračkih građevinskih kolega kaže da odbiju poslove jer ga imaju i previše. Je li to slučaj i u drugim gradovima?

Je, i u takvoj situaciji pojavljuju se stalno nove tvrtke s tko zna kakvim iskustvom i kvalitetom, ali i odgovornosti i ozbiljnosti što dovodi do loših iskustava investitora, radi čega se ruši ugled cijeloj branši. I onima koji rade kvalitetno i odgovorno.

Naši roditelji, a i mi nakon rata, su gradili ili značajnije adaptirali kuće i stanove radnim akcijama s društvom i priučenim majstorima poslijepodne i vikendom. Ima li toga i danas?

Ima, ali jako malo, znatno manje nego ranije. Znam slučaja da majstor tesar na svojoj kući nije sam radio krov jer nije mogao složiti ekipu koja bi mu pomogla to odraditi na način dobrovoljnih radnih akcija.

Gdje nabavljate građevinski materijal?

Sve što mogu u Pakracu, najviše kod Metalka, nešto manje u Termometalu. Neke specifične materijale kupujem u Zagrebu i okolici i pri tom nastojim uvijek ići kod istih dobavljača.

Govorili smo već o problemu predfinanciranja radova u slučajevima kada oni traju više mjeseci što dovodi u pitanje likvidnost tvrtke. Da li ste taj problem pokušali rješavati kroz bankovne kredite?

Jesam pred više godina, 2017. i 2018. godine, ali sam se opekao i stoga više ne želim. Na taj način se stvara lanac i ako prva karika u njemu zakaže s plaćanjem, to je investitor, onda svi ostali, banke, dobavljači, stišću rokovima mene kao izvođača. Malo je onih, poput Metalka u mom slučaju, koji razumiju što se u tom lancu dogodi kada investitor kasni s plaćanjem.

Danas postoji puno programa poticanja razvoja gospodarstva od europskih i državnih fondova do gradskih. Da li ste što koristili?

Iskoristio sam gradski poticaj za ulaganje u dugotrajnu imovinu. Izvanredno sam ove godine dobio pomoć i od županije iz programa namijenjenih za ublažavanje gubitaka nastalih epidemiološkim mjerama. Ljute me kolege građevinski izvođači koji o lanjskoj godini govore kao o lošoj zbog koronavirusa. Za Arhiz u ovih sedam godina koliko ga ja vodim, prošla godina je bila financijski, poslom i svim ostalim, najbolja. U takvoj situaciji mi nije palo na pamet da zbog Covida tražim pomoć od države i ne znam koje su to epidemiološke mjere onemogućavale rad građevinarima.

Bez planova za veliki rast

Imate li posla koji vam je najdraži?

Ima, grubi radovi, betonaža, oplate i slično. Zbog velike količine materijala koje se takvim radovima ugrade, to je jako vidljiv posao. Vesele me specifični i izazovni poslovi s kojima se do sada nisam susretao kao ugradnja dizala ili izgradnja spomenika s fontanom.

Osim obrta Amić u manjem obimu, zašto se u Pakracu nitko ne bavi samostalno svim segmentima niskogradnje, čak niti kao kooperant u radovima aglomeracije ili uređenju trga?

Nitko nije kooperant iz razloga što sam već naveo, svi imaju dovoljno vlastitog posla. Mislim da su se ovi podizvođači iz susjednih gradova, što sudjeluju u aglomeraciji, malo i zaletili. Nije to posao da samo kopaš, metri i kubici pa time i fakture, rastu. Ima tu i zastoja i svega drugog. 

Nekada su građevinari radili intenzivno ljeti, po 12 sati dnevno, a zimi koristili godišnji odmor i slobodne dane. Ima li građevina i dalje status sezonske djelatnosti?

Nema. Mi ćemo u Arhizu svi od 30. srpnja do 8. kolovoza na kolektivni godišnji odmor. Početno je bio plan da spojimo dva tjedna. No imam previše posla pa bi mi toliko stajanje izazvalo poteškoća. U lipnju smo spajali praznike i dobili pet slobodnih dana. U Arhizu već četiri godine radimo isključivo od 7 do 15, zbog vrućina eventualno od 6 do 14 i subote su neradne. To se pokazalo jako dobrim, između ostalog i jer se većina djelatnika bavi poljoprivredom i stočarstvom.    

Iz dosadašnjeg razgovora zaključujemo da vam neko značajnije širenje ili rast tvrtke nije u planu?

Nakon takvog iskustva s početka mog radnog i poduzetničkog staža, više to ne bih želio. Nagli rast brojem zaposlenika bez jasnih kriterija odabira, kao niti zaduživanje zbog širenja posla nije mi ostalo u dobrom sjećanju i iskustvu. Stoga lagano.