Nedavno smo u uredništvu dobili mail s, nažalost, adrese koja ne odaje identitet pošiljatelja. Naš pokušaj da uspostavimo s njim kontakt i utvrdimo s kim komuniciramo nije urodio plodom. Mada ne volimo komunikaciju s anonimnim pošiljateljima, na ovaj smo reagirali jer nam se povod njegovog obraćanja činio dobrim i dobronamjernim.

Uglavnom čitatelj potpisan s „Pakračanin“ nam skreće pažnju da „redovito obavještavate o radovima na aglomeraciji pa bi bio red spomenuti probleme koji nažalost nisu nepoznati. Spominjali ste da nova tvrtka u zoni u Pakracu proizvodi svjetlovodne kablove….“

Nadalje „Pakračanin“ se pita zašto sada dok se toliko puno kopa po pakračkim ulicama se nitko nije sjetio u te rovove postaviti i optičke kablove, ali i zašto, kada se već kopa, nije zamijenjena i plinska instalacija. „Bilo bi dobro provjeriti kod odgovornih zašto nema pogleda u budućnost? Ili moramo biti sretni i smatrat se uspješnim zato što dobivamo kanalizaciju?“, pita se naš „Pakračanin“.

Krenuli smo tragom tih pitanja, mada ponešto na tu temu znamo i/ili smo naučili prateći deset godina projekt aglomeracije.

Prvi problem je u definiciji sustava. Kanalizacija i vodovod su dio komunalne infrastrukture. Dakle javno dobro čija izgradnja i održavanje se financira novcima potrošača, ali i javnim novcem. Plin i optička provodljivost to nisu. Oni su na tržištu i njih financiraju vlasnici koji to naplaćuju potrošačima. Tako to definira i Europska unija i svoj javni novac ne daju u takve svrhe. Stoga te dvije podzemne instalacije nisu mogle biti dio nikakvog projekta sufinanciran sredstvima Europske unije niti iz drugih sredstava prikupljenih od poreznih obveznika.

Od početka pripreme projekta aglomeracije pa do „prve lopate“ prošlo je približno deset godina. To silno vrijeme je potrošeno na izradu stručne, administrativne, financijske i zakonske procedure. Da je i teoretski bilo moguće u to „ugurati“ još i ove dvije spomenute infrastrukture, vjerojatno bi ta procedura trajala još i danas.

No ništa manji problemi nisu niti u praksi, na gradilištu. Mada se nama to čini vrlo jednostavno, iskopaš kanal, položiš cijev i zatrpaš, to niti približno nije tako. Dokaz tome je da izvođač aglomeracije ima odvojene ekipe za vodovod i kanalizaciju pa još za spajanje kućnih priključaka. Zato mi radove doživljavamo na način da se stalno vraćaju u istu ulicu i kopaju na istim mjestima. Pored toga, u tih 90 i nešto kilometara cijevi koje će biti u ovih dvije godine položeno na području Pakraca i Lipika, u brojnim dionicama u istim rovovima ne leže obje cijevi, već su odvojene. Kada je u pitanju plinska instalacija, podudarnost da je u istim rovovima s druge dvije je još i manja, kažu ljudi koji upravljaju tim lokalnim infrastrukturnim sustavima.

Josip Bišćanin, direktor Komunalca se sjeća razdoblja od prije pet, šest godina kada su tvrtke Pakrac Plin, kojoj je on tada bio na čelu, i Vode Lipik u isto vrijeme i istom rovu mijenjali dotrajale cjevovode u dijelu Prolaza baruna Trenka. Po njegovoj ocjeni to nije bila dobra zamisao, jer radovi na svakoj pojedinačnoj instalaciji imaju drugačiju dinamiku odvijanja i tehnološku zahtjevnost i daleko je od toga da se u isti rov samo slažu cijevi. Uvjerili smo se u to ljetos i jesenas kada je u našoj glavnoj ulici, sada šetnici, najprije rađena kanalizacija, pa vodovod, da bi već u zimi iza njih došla „Elektra“ i kopala novi rov za svoj kabel, pa je na kraju radova izvođač opločavanja šetnice kopao nove rovove kroz koje je proveo instalaciju za javnu rasvjetu pa još dodatni za sustav sakupljanja oborinskih voda. I autor ovog teksta je tada zapitao više stručnjaka s iskustvom zašto odmah nisu iskopali cijelu širinu ceste, položili sve te silne cijevi, dakako svaki svoje, i zajedeno ih zatrpali. Odgovor je bio isti: tehnološki i fizički neizvodivo.  

Ulice, naročito u urbanim sredinama, su žile kucavice, ne samo prometne nego, zbog podzemlja zakrčenom infrastrukturom, i tehnološke. Kako tehnologija stalno ide naprijed zbog toga radovi na njihovoj modernizaciji, ali i kvarovi, nikada neće prestati. Jednako tako nikada nećemo prestati s kopanjem i iznova asfaltiranjem prometnica. Vara se svaki onaj koji misli da kada jednom završimo s aglomeracijom smo s kopanjem po ulicama mirni desetljećima. Još slovenski bageri neće niti napustiti Pakrac, a nečiji drugi će već početi kopati na mjestima koji su ovi „još jučer“ zatrpali. To je suvremena stvarnost od koje ne možemo pobjeći.