Nakon provedenog javnog natječaja, 23. veljače petero poduzetnika su potpisivanjem kupoprodajnog ugovora postali vlasnici šest parcela u nekadašnjem industrijskom dvorištu DI „Papuka“ o čemu smo izvijestili ranije. Zanemarimo li neke manje pojedinačne akcije, nakon niza pripremnih radnji koje su podrazumijevale razne administrativne postupke kao parcelacija, djelomično čišćenje od više godina naraslog šipražja i izgradnje središnje prometnice, to bi trebala biti prva konkretna aktivnost u oživljavanju ovog nekadašnjeg pakračkog industrijskog diva koji bi ubuduće trebao nositi naziv Gospodarska zona „Pakrac 1“ i kojom će upravljati Lokalna razvoja agencija Poduzetnički centar Pakrac. 

gospodarska zona Pakrac 1 1

 Natječaj koji je početkom godine raspisao Grad Pakrac za sedam parcela ukupne površine 68.800 četvornih metara rezultirao je s devet ponuda za šest parcela pri čemu interesa nije bilo za najmanju, veličine 4090 četvornih metara. Unaprijed predviđenim sustavom bodovanja koji je svaku ponudu vrednovao kroz broj budućih zaposlenih radnika, visinu ulaganja, vrstu djelatnosti, ponuđenu cijenu (od jedne do pet kuna po četvornom metru) i visinu budućih plaća, odabrano je pet poduzetnika: tri s područja Pakraca: „Drvo promet“, „Šuma trans“, „Šume hala“ (dvije parcele) i dva s područja Lipika: „Drvo Jozipović“ i ponuda poduzetnika s iskustvom Denisa Medveda iz Brezina. Prve četiri se odnose na drvoprerađivačku industriju i u njima već postojeći poduzetnici, najviše poznati kroz izradu ogrjevnog drveta, odnosno ručno stolarije i namještaja, iskazuju namjeru da svoju dosadašnju djelatnost prošire na više oblike produktivnosti i finalizirane proizvodnje, dok peti iskazuje namjeru proizvodnje u metalnoj industriji, dijelove za automobile, čime se sada navodno bavi u Meksiku.

Potpisanim ugovorom poduzetnici su se obvezali uplatiti ponuđene otkupne iznose, od približno pet tisuća kuna pa do nešto više od 60.000 kuna ovisno o veličine parcele i opremljenosti (polu)srušenim objektima čime će Grad dobiti ukupno nešto više od 200.000 kuna što je, s obzirom na dosadašnja ulaganja, ali i motiv gradskih vlasti za oživljavanjem ovog prostora, najmanje bitan podatak i istovremeno vjerojatno najmanji problem ovim poduzetnicima. Ugovorom oni preuzimaju znatno ozbiljnije i skuplje obveze.

ruševina 2

Proizvodnja u roku dvije godine

U roku od šest mjeseci od potpisivanja ugovora svoje parcele su dužni očistiti od godinama izraslog šipražja, drveća i srodnih korova, kao i ukloniti ruševine ili njihove dijelove koji im ubuduće neće biti korisni i upotrebljivi. Već to je korak koji će za većinu iziskivati značajno veće financijsko ulaganje od početne otkupne cijene. U roku od dvije godine od potpisivanja ugovora dužni su na otkupljenom prostoru započeti gospodarsku djelatnost u obimu i vrsti predviđenom poslovnom ponudom na siječanjskom natječaju, pri čemu pet godina ne mogu parcelu ili neki njen dio prodavati, darivati ili na bilo koji drugi način otuđiti. Radi kontrole toga te zadržanog pravo prvokupa, Grad Pakrac to upisuje u sudske zemljišne knjige. No to nije jedino pravo kontrole koje je Grad zadržao prema novim (uvjetovanim) vlasnicima i njihovim poduzetničkim projektom. Kako je rekao Vladimir Gazić, direktor LRA PCP, upravitelja Zone, ali što je i u intervjuu za ovaj broj Lista potvrdila gradonačelnica Anamarija Blažević, nad poduzetnicima će se stalno provoditi nadzor u realizaciji projekata, kako dinamike tako i obima i sadržaja, s pravom jednostranog raskida kupoprodajnog ugovora i uz povrat otkupne cijene Grad parcelu može vratiti u svoje vlasništvo.

Dvorište nerealiziranih i propalih ideja

Osim s ovim objektivno zahtjevnim i sigurno ne jeftinim zadaćama, novi vlasnici parcela trebaju se u koštac uhvatiti i s jednim nematerijalnim problemom, a to je mišljenje da je unazad 20-tak godina ovaj prostor postao dvorište nerealiziranih i propalih poduzetničkih ideja. Zbog edukacije mlađih generacija i ispravljanja niza netočnih ili poluotočnih istina, priču o nestanku diva koji je izgradio Pakrac starog 110 godina (utemeljen 1892. godine) uvijek treba uvijek iznova ponavljati s ciljem „ne ponovilo se“.  

Proizvodnja u Drvnoj industriji “Papuk” uslijed financijskih poteškoća i nikada dovoljno obnovljenih proizvodnih potencijala, prestala je 2004. godine, a nakon pokretanja stečajnog postupka periodično su raspisivani natječaji za prodaju zemljišta. Tadašnja početna procijenjena vrijednost nekretnina prelazila je 20 milijuna kuna s tim da se tada „Papukovo“ industrijsko dvorište protezalo na oko 22 hektara. Manji dio tih nekretnina je u raznim kompenzacijskim i inim postupcima promijenio vlasnika, a samo industrijsko dvorište je obezvrijeđeno prodajom pokretnina, među koje je odlukom stečajnih tijela dospio i industrijski kolosijek već tada star više od pola stoljeća, koji je izvađen i prodan u staro željezo gdje su završile i dvije ogromne kranske industrijske dizalice, po principu „kuna za kilogram“. Naravno, svako novo oglašavanje prodaje stečajne imovine značilo je i manju početnu cijenu. No i prije prestanka proizvodnje u, na sve načine u ratu devastiranom, „Papuku“ su raspoložive nekretnine bile prevelike pa je primao u svoje prostore u različitim vremenima različite podstanare. Tako je već sredinom 90-tih godina u njemu počela rad mesarsko-ugostiteljska tvrtka „Vikom“ koja nakon par godina odlazi u stečaj. Uskoro u neiskorišteni dio upravne zgrade useljava i novoosnovani Poduzetnički centar Pakrac koji tamo ostaje do izgradnje vlastite zgrade 2008. godine te prima u kratkotrajni podnajam davno ugašeni pogon proizvodnje seljačkih tepiha koji pokreće HCK Pakrac. Bilo je i drugih podstanara, teško ih je zbog prolaznosti i zapamtiti. Jedan od njih je bila i odavno ugašena tvrtka za proizvodnju PVC stolarije „Polet“. Još poluživi „Papuk“ je na prijelazu stoljeća svoj bivši pogon „Jasen“, južno od glavnog ulaza, iznajmio ambicioznom projektu tvrtke „Staklo SLS“ koja je tržišnu utakmicu igrala nekoliko godina završivši također u stečaju.

staklo SLS

Poduzetnički hohštapleraj

Ratom opustošeni drvni kompleks s vječitim minusom na računu činila se kao idealna prilika brojnim domaćim i stranim poduzetnicima. Jednom prilikom krajem prošlog stoljeća tadašnji „Papukov“ direktor, prispio iz Pleternice, Tomica Lešković je izjavio da ima dojam da nekadašnjeg pakračkog drvoprerađivačkog diva u pokušaju brzog bogaćenja obilazi sav hrvatski poduzetnički hohštapleraj. Nemoguće je niti približno pobrojati sve one ideje i namjere koje su takvi poduzetnici nudili „Papuku“. No najdalje je otišla tvrtka koja se predstavljala kao „Tillo“ iz Austrije s razrađenim planovima proizvodnje u „Papuku“ višeslojnog parketa, iverice i još koječega. Priča je otišla toliko daleko da su krajem prošlog stoljeća na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u vijećnici tadašnji gradonačelnik Damir Špančić i njihov predstavnik ručno prepilili granu breze ukrašenu hrvatskim i austrijskim obilježjima te je kao suvenir međusobno podijelili označivši početak suradnje i nove ere za „Papuk“. Priča je nakon toga neobjašnjivo utihnula i nestala kao i mnoge druge najave. „Papuk“ je otišao u bespuće stečaja u kojem je kroz osam godina prodajom i krađom pokretnina, odnosno i vremenskim propadanjem nekretnina, s početnih 22 milijuna kuna vrijednost pala na nešto više od četiri. Stečajni postupak urodio je konačno plodom, bar se tako činilo, u ljeto 2012. godine kada se pojavila tvrtka “Ferdinand”, slovenskog porijekla kapitala, sa sjedištem u Dragi Bašćanskoj na otoku Krku, koja je na 14. natječaju za Papukove nekretnine platila 4,5 milijuna kuna, što je uz spomenutu rasprodaju pokretnina, nakon podmirenja troškova stečajnog postupka i nekih drugih dugovanja „Papuka“, omogućilo da njegovi bivši zaposlenici, njih oko 160 koji su imali između jednu i 14 neisplaćenih plaća, naplate svoja ukupna potraživanja od 10 do 15 posto. Kako tko.

Novi vlasnici Papuka najavili su investicije u proizvodnju parenih bukovih ploča, peleta, električne energije i izgradnju moderne pilane. Početak radova na čišćenju ruševnih objekata najavljeni su do kraja godine, a završetak investicije za 15 do 18 mjeseci.

bivša stolarija

Direktor Ferdinanda Ivan Nemec je najavio da će nova tvornica godišnje prerađivati 50 tisuća prostornih metara oblovine od kojih bi se proizvelo 9 tisuća kubika uzdužno lijepljenih ploča i 35 tisuća tona peleta, a u sastavu tvornice trebalo je izgraditi i energanu na biomasu. Vrijednost investicije je iskazana u veličini od oko 150 milijuna kuna. Ubrzo nakon kupnje, “Ferdinand” je doista zaposlio nekoliko ljudi koji su počeli čistiti ruševine, ponajviše ciglu koja je odvožena iz kruga, ali na tome je i ostalo. Četiri godine kasnije, ruševine bivšeg pakračkog industrijskog ponosa bile su u stanju znatno gorem nego kada su promijenile vlasnika, a potencijalni pompozno najavljeni investitor je postao nedostupan. No ne i njegova imovina.

Novi stečaj stečajne imovine

U rujnu 2016. godine Grad Pakrac kupio je u tom prostoru (sjeveroistočni ugao) parcelu veličine 18.500 četvornih metara (bivši metalni kompleks), ali ne od „Ferdinanda“ nego od zagrebačke tvrtke „Ekonerg holding“ koja je vlasništvo tog dijela dobila temeljom fiducije (zaloga) kao osiguranje za plaćanje tražbine koja očigledno nije podmirena. Definitivna potvrda da „Ferdinand“ nikada ništa neće graditi niti proizvoditi u Pakracu je stigla dva mjeseca poslije kada FINA po službenoj dužnosti, radi blokade računa u iznosu od 1,9 milijuna kuna, pokreće stečajni postupak, pri čemu je sud utvrdio iduće godine ukupan dug u iznosu nešto većem od 5,6 milijuna kuna.

Grad Pakrac je u srpnju 2018. na trećem natječaju u stečaju „Ferdinanda“ za 1,3 milijuna kuna kupio 103 tisuće četvornih metara bivšeg Papukovog dvorišta. Nakon niza pripremnih radnji gdje je najzahtjevnija bila nova parcelacija, ovih dana 68,8 tisuća napokon dobiva novog vlasnika.

Četiri tvrtke rade

No to nisu sve radnje u pokušaju oživljavanja Papukovog industrijskog dvorišta. U jeku „protrčavanja" poduzetničkih inicijativa kroz ovaj prostor, početkom ovog stoljeća, dio dvorišta je otkupila i tvrtka Mont-metal koja se bavi obradom metala i, koliko nam je poznato, jedini je preživjeli poduzetnički pokušaj iz tog doba i bivšeg „Papukovog“ dvorišta pa time koliko toliko umanjuje značaj poduzetničke ukletosti tog prostora. Oživljavanju industrijske proizvodnje na tom prostoru posljednjih godina doprinijeli su i poduzetnici koji su se kao podstanari bavili grubom obradom drvenih trupaca, a koji u najvećem dijelu sada postaju vlasnici prostora koji su koristili prošle dvije ili tri godine. Pored toga, početkom 2020. godine Bravarski obrt Ive Grgića i tvrtka T-M projekt u vlasništvu Zdenke Vukoje su postali prvi stanovnici bivše upravne zgrade uselivši u njeno prizemlje. Približno u isto vrijeme zagrebački poduzetnik vlasnik tvrtke RSA Instalacije iznajmljuje djelomično obnovljeni prostor koji je do stečaja koristila tvrtka Staklo SLS, s namjerom da u njega preseli svoju proizvodnju sistemskih rješenja za telekomunikacije i svjetlovodne tehnike, pojednostavljeno proizvodnje optičkih kablova. Ta četiri živuća projekta, uz ovih pet novih prispjelih na siječanjskom natječaju, trebali bi uskoro postati nova industrijska snaga Pakraca u kojoj bi uz sadašnjih nešto više od 400 zaposlenih u staroj (sjevernijoj) poduzetničkoj zoni bilo ukupno zaposleno oko 550 radnika ili točno polovine od broja koje je u DI „Papuku“ zatekao početak rata. Trideset godina poslije ne zvuči bajno, ali ohrabruje i stoga bi svi trebali navijati da ove poduzetničke ideje uspiju. Svima je jasno da ova nova i parcelizirana drvna industrija još dugo neće proizvesti stolce u kojima će se sjediti ponovo na dvoru britanske kraljice, kao što je to bio slučaj s „Papukovim“, ali će biti veliki pomak i sofisticiraniji proizvod od ispiljene i procijepljene cjepanice koja je sada najčešći proizvod naše drvne industrije.   

ogrijevno drvo objekt

Ni Grad nije bez obveza

Prodajom zemljišta poduzetnicima Grad nije ostao bez obveza prema njima i skinuo sav svoj teret i odgovornost. Ono najvažnije je da su uspjeli s borbom sa HEP-om za priznavanje prava na takozvanu angažiranu električnu energiju koju je nekada imao na istom prostoru zakupljen „Papuk“. Vrijednost nije mala, riječ je o oko 2,3 milijuna kuna koje bi, da nije bilo ovog uspjeha kod HEP-a, trebao platiti ili Grad ili novi stanari ovog prostora. Koliko je upotrebljiva  nekadašnja „Papukova“ vodovodna i kanalizacijska mreža pouzdano nitko ne zna, ali se pretpostavlja da će u prvu ruku biti moguća improvizacija. U zoni, da bi izgledala bar kao ona u sjevernom susjedstvu, pokrenuta prije 15-tak godina, neophodno je još niz infrastrukture kao nogostupi, rasvjeta i slično. U gradskim vlastima se uzdaju u subvencije koje za takve namjere trebaju doći iz domaćih i fondova Europske unije, prvenstveno kroz sanacijski korona program nazvan RECT-EU, koji bi poduzetnicima u Hrvatskoj za ovakve programe na raspolaganje stavio oko 200 milijuna kuna.

Pokretanje poduzetničke zone nije brzi vlak. Znamo to iz one toliko spominjane sjevernije gdje su godine trebale proći prije nego što je iz nje izašao prvi proizvod. No vlak koji s polazne stanice ma bilo kojom brzinom nikada ne krene, nikada neće niti stići na svoj cilj. Dokaz tome je ovih 17 godina koliko je prošlo otkad je ugašen posljednji stroj u „Papuku“ i otkad na tom prostoru caruje tišina u kojoj je raslo nikome potrebno raslinje. Buka nastala stalnim pitanjima svih ovih godina „što je s Papukom“ i „kad će Papuk“ valjda će se sada napokon s poluslužbenih i službenih mjesta preseliti tamo gdje je najpoželjnija – na gradilišta budućih proizvodnih pogona.

OGLAS B1