Ništa više nije neobično kada doznamo da je Hajdukova škola nogometa iznjedrila novog talentiranog klinca, koji će nakon višegodišnjeg učenja prvih nogometnih koraka u njihovu dvorištu poći za ambicijama i nastaviti nogometno razvijanje u sportskim sredinama Osijeka, Zagreba ili Koprivnice. Zbog nogometa, često tek završeni osnovnoškolci, spremni su otići od roditelja, promijeniti sredinu i okrenuti život naglavačke.
Zanimljivo je, međutim, kada se na takav korak odluče – nogometašice. Djevojke, Helena, Martina i Ana, u muškom su društvu mlađih Hajdukovaca opstale godinama i vremenom zavoljele blato, kišu i travu više nego predodređen im ugodan ambijent dvoranskih sportova njihovih prijateljica. Njih tri ponikle su na pakračkim travnjacima, a danas u svojim kategorijama nogomet igraju na najvišoj hrvatskoj razini kao članice ŽNK Viktorija iz Slavonskog Broda. Do prvoligaških travnjaka, međutim, put nije bio lagan.
HELENA ŠTIMAC dolazi iz Marinog Sela, rođena je 2003. godine. U Hajdukovim mlađim uzrastima je igrala oko pet godina. Najviše kod trenera Dubravka Ljevakovića, poslije i kod Darka Kelemena. Nogomet je zavoljela kao djevojčica u neobaveznom igranju s prijateljima. Na nagovor Ljevakovića dolazi u Hajduk gdje ravnopravno nastupa u muškoj konkurenciji. Prolazi selekcije i kampove gdje je zapažena i pozvana u ŽNK Osijek, jednu od najjačih ženskih ekipa u Hrvatskoj.
„Nakon osnovne škole upisala sam srednju u Daruvaru za Tehničara cestovnog prometa. Uz školu sam trenirala, a svaki vikend su me roditelji vozili na utakmice u Osijek gdje sam igrala za mlađe kategorije. Bilo je to prenaporno pa sam u drugoj godini prešla u istu školu u Osijek i smjestila se u dom, gdje sam i sada. Danas sam kao igračica ŽNK Osijeka na posudbi u seniorima Viktorije iz Sl. Broda. Igram na poziciji zadnjeg veznog, ponekad i špice, a upisala sam i prvi seniorski pogodak u prvoligaškom društvu“, priča Helena kojoj je nogometni uzor Luka Modrić. Od sportskih ciljeva naglašava da će pokušati ostvariti međunarodni angažman poput pojedinih osječkih suigračica koje su to uspjele, što dokazuje da želje uopće nisu nerealne.
Helena je moj uzor!
MARTINA GRGIĆ iz Pakraca rođena je dvije godine kasnije. Živi u susjedstvu stadiona, a nogomet je među dječacima zavoljela uz trenera Sinišu Grubišića nakon kojeg ju preuzima Viktor Trbara pa konačno Kelemen. Danas petnaestogodišnjakinja, prve leptiriće u trbuhu uz nogometnu loptu osjetila je na vrtićkoj Olimpijadi. Otad ljubav prema lopti ne jenjava, a Martina se kroz Hajdukove mlađe uzraste neumorno nadmeće i nameće kao neizostavni kotačić na pozicijama posljednje Hajdukove linije. „Nogomet mi je obogatio djetinjstvo. Iako sam igrala s dječacima, nikad nije bilo zadirkivanja ili zezanja. Odlično smo bili društvo. Danas sam u Viktoriji, igram na poziciji srednjeg veznog i nastupam za kadetkinje. Školujem se zasad u Daruvaru, prvi srednje za hotelijersko turističkog tehničara. Još uvijek putujem za Brod, a što će biti poslije, vidjet ćemo“, priča nam plavokosa Martina i ozbiljno kaže kako joj je nogometni uzor upravo Helena Štimac!
Nogometnog uzora među ženama pronašla je i 14 - godišnja ANA KEĆ koja se ugledala na najbolju hrvatsku nogometašicu Maju Joščak, djevojku iz obližnjeg Sirača, koja je često pohodila malonogometne turnire u Pakracu i Lipiku. Osim nje, nogometom ju je zarazio i stariji brat Ivan Keć, bivši igrač NK Osijeka, a danas prvotimac pakračkog Hajduka. „I mene su trenirali Sila, Dudo, Viktor i Darko. Ispočetka, kad sam otišla na prvi trening, moje su se prijateljica čudile što ću na nogometu. Međutim, znala sam što želim i nisam požalila. S Hajdukovcima sam kroz sedam igračkih godina proživjela lijepe trenutke, uživala po utakmicama i turnirima, naosvajala se medalja“, sretno prepričava brzonoga Ana, učenica 8. razreda koja dogodine planira upisati srednju Veterinarsku u Osijeku gdje bi nastavila i sportske aktivnosti. „U Viktoriji igram na poziciji desnog krila i špica, već sam za starije pionirke zabila sedam golova u prvenstvu i nadam se da ću u naredno vrijeme još napredovati. Kad bi se ostvarilo, voljela bih igrati nogomet u inozemstvu“, zaključuje Ana, kojoj igračka karijera, poput Martinine u mnogočemu ovisi o roditeljima koji znatan teret prvoligaškog nogometa nose na svojim leđima. Iako djevojke treniraju u Pakracu, svaki vikend roditelji ih voze u Slavonski Brod. Odricanja su to i vremenska i financijska koja će jednog dana valjda doći na naplatu.
Osim najbližih, na ove tri nogometašice ponosni su i treneri mlađih uzrasta iz Hajduka, a jedini koji je trenirao sve tri nogometašice je Darko Kelemen:
„U dosadašnjem trenerskom radu s pionirima, djevojke su se sporadično pojavljivale i kratko zadržavale u nogometu. Ove tri djevojke su iznimka, ali ne samo po tome što su godinama aktivne, nego po brojnim kvalitetnim osobinama koje su ih stavljale uz bok s dečkima. Iznimna je njihova ljubav za nogomet. One su odgovorne, redovite na treningu, ne traže izgovore, ne odvuče ih društvo ili neka zabava, ili loše vrijeme. One ostavljaju srce na igralištu, nemaju straha, čvrstina kojom Helena ili Martina ulaze u duele jača je od mnogih muških. Ja, kao trener, i cijeli klub, možemo biti ponosni da one i dalje dolaze na treninge i sad kad su otišle u drugi klub, u žensku konkurenciju, da su i dalje ostale Hajdukovke. Gdje god bile, naše su, želim im puno uspjeha, napretka i zadovoljstva u nogometu. I ponosim se njima“, zaključio je Kelemen.