Teško bi i znanstvenici, i filozofi, i seoski i birtijaški mudraci odgovorili na pitanje što je zajedničko malom bestjelesnom virusu i ogromnom građevinskom stroju koji zovemo bager. Bez obzira na to što pitanje nalikuje kao da je posuđeno iz nekog ofucalog vica, za nas u Pakracu, ozbiljan odgovor je vrlo jednostavan – oni su nam obilježili život u godini koja je upravo na odlasku.

Da će bageri i slična građevinska mehanizacija u ovoj godini biti jedno od češće sretanih prometala na pakračkim prometnicama smo znali i s veseljem očekivali. Odgovorni u Gradu i Vodama Lipik su tu invaziju pripremali deset godina, a definitivna potvrda je stigla krajem siječnja kada su Vode Lipik, kao formalni naručitelj ove investicije nazvane „Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Lipik-Pakrac“, pojedinačno najveće u pakračko-lipičkoj povijesti procijenjene na oko 225 milijuna kuna, i tvrtka Gorenjska gradbena družba iz Kranja, kao izvođač, o tome potpisali ugovor. Već tog 29. siječnja u gradskoj vijećnici je njihov direktor Stanislav Remic zamolio stanovništvo za strpljenje i razumijevanje s obzirom na to da je priroda posla takva da će zahtijevati povremeno zatvaranje ulica i cesta. Stoga kasnijim razvojem događaja na pakračko-lipičkim prometnicima mogli su ostati iznenađeni samo neupućeni.

Maske najavile novo normalno

Iznenađenje godine nam je priredio koronavirus. Stigao je odmah s početkom godine, najprije putem medija koji su izvještavali o pojavi čudne i smrtonosne zarazne bolesti u Kini. Već u drugoj polovini veljače smo počeli sretati pojedince s maskama i na pakračkim ulicama, uglavnom čudeći se u početku toj „kineskoj“ navici. No vrlo brzo, nakon prvih pojava oboljenja u Europi, maske više niste mogli kupiti na pakračkim prodajnim mjestima. Tolika potražnja je potaknula i pakračke poduzetnike pa su maske počeli proizvoditi i obrtnici u Poljani i Pakracu. Tijekom proljeća one će postati čak, iz običnog bezličnog medicinskog zaštitnog sredstva, modni dodatak pa su se vrlo brzo pojavile s raznim porukama i logotipima, čak i s grbom Grada Pakraca koju bi trebalo pospremiti u muzej da za 30-tak godina svjedoči novim generacijama o jednom nevjerojatnom razdoblju. U ostatku godine bez maske u džepu ili torbi valjda nitko više nije izlazio iz kuće.

Još tada krajem veljače, kasnije najcitiraniji i najzaposleniji čovjek u županiji, epidemiolog dr. Ante Vitalia je izvijestio da je do 25. veljače na području Pakraca i Lipika registrirano te zime svega 225 slučajeva klasične gripe. Tako smo počeli brojati ljude zaražene virusom, što će u nastavku godine biti najzastupljenija statistička grana i mnogima prva brojka koju su taj dan pročitali na portalima. No kako je virus krajem veljače buknuo u nedalekoj Italiji i u požeškoj bolnici je pripremljen prostor za izolaciju (uskoro i u Pakracu), a Hrvatski zavod za javno zdravstvo otvorio dežurni koronavirus telefon.

Zloglasni lockdown

U županiji još nije bio niti jedan oboljeli, u Hrvatskoj sporadično, kada je započeo zloglasni lockdown. Od. 9. ožujka odlukom Nacionalnog stožera Civilne zaštite zabranjeni su svi skupovi s više od tisuću sudionika, uveden je pojam samoizolacije za potencijalno zaražene osobe, povratnici iz inozemstva se moraju registrirati u nadležnim službama. Bio je to početak priče kako je društveni život kakav poznamo i kakav uobičajeno živimo počeo gubiti bitku s malenim virusom. Otkazno je ili odgođeno većina manifestacija već ugovorenih i u medijima najavljenih i plakatiranih u povodu Dana Grada. Narednih dana iz naše svakodnevice je nestajao jedan po jedan sadržaj i počelo je „novo normalno“ doba: 13. ožujka se zabranjuju sve sportske priredbe, 16. ožujka nastava je prešla u online (na daljinu) varijantu, bolnice su obustavile takozvani elektivni operacijski program, a dijagnostika je reducirana. Od. 18. ožujka u ambulante u domovima zdravlja (liječničke i zubarske) se moglo samo uz telefonsku najavu što su ljudi prokomentirali da liječniku mogu samo zdravi. No pravi šok je uslijedio idućeg dana kada su zatvoreni svi ugostiteljski objekti, trgovine koje ne prodaju nužne dnevne potrepštine, kao i sve radnje s uslužnim djelatnostima poput servisa, frizera… Obustavljaju se vjerski obredi, treninzi sportaša. Narednog dana zatvaraju se dječja igrališta na otvorenom dok se pogrebi i svadbene svečanosti dozvoljavaju samo u bližem obiteljskom krugu. Svakodnevno ostajemo bez nekih do tada uobičajenih životnih sadržaja o kojima niti ne razmišljamo da su nam bili privilegija. Tako 21. ožujka na snagu stupa mjera o strogom ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim prostorima, obustavlja se javni prijevoz. Narednog dana se skraćuje radno vrijeme preostalim trgovinama, uvode im se mjere obvezne dezinfekcije u jednosatnoj pauzi sredinom dana, a 23. ožujka se zatvaraju tržnice koje ipak nakon osam dana dobivaju dozvolu za rad, ali uz brojna ograničenja u pogledu broja kupaca koji mogu istovremeno biti u prodajnom prostoru.

No, 24. ožujka će ostati upisan kao dan od kada smo mogli putovati izvan mjesta boravaka samo uz papirnate dozvole poslodavca, kriznog stožera ili liječnika, a kontrolu ove mjere kao i izrečene mjere samoizolacije obavlja policija. Od 5. travnja papirnata propusnica je za većinu zamijenjena modernijim - elektronskim. U nizu apsurda, primjerice djecu smo tjerali s dječjih igrališta; u banku si mogao ući s do tada za taj prostor nezamislivom maskom preko usta i nosa što smo u filmovima viđali samo kao pljačku; poslije 17 sati kada se zatvaraju trgovine, imalo je za posljedicu, kako nam je rekao jedan prodavač, da se je na benzinskoj crpki koja je radila do 20 sati prodavalo više piva nego benzina, što je i razumljivo s obzirom na ograničeno kretanje. Ipak, sve nadmašuje činjenica da smo s osobnom iskaznicom mogli otputovati u Švedsku, a bez propusnice niti u susjedni Lipik. Naravno sve to je doprinijelo atmosferi u kojoj su građani iz trgovina vukli u nepotrebnim količinama brašno, sol, šećer, ulje ….i to je trajalo oko mjesec dana dok se svi nisu uvjerili da potrošači ne mogu odnijeti iz trgovine onoliko koliko trgovci mogu iznijeti na police pa nestašice, osim nekoliko dana kvasca i već spomenutih zaštitnih maski, nije niti bilo. Tako smo u borbi s virusom, osim što smo ostali zdravi, krajem ožujka dobili obadvije tada najvažnije bitke: nitko nije ostao gladan, a unatoč propusnicama većina je stigla tamo gdje je namjeravala doći jer je samo naš gradski stožer izdao bezmalo 2000 propusnica i uskratio 120.

Koja je svrha ovog podsjećanja na proljetno „novo normalno“? Prije svega treba istaći da tada u Pakracu i Lipiku nije bio niti jedan oboljeli, a život su nam zaključali. Sada u naša dva grada imamo stotinjak oboljelih, a život znatno normalniji i sadržajima ispunjeniji, što baš ne veseli epidemiologa Vitaliu koji je početkom prosinca u našim medijima zavapio: „Čini mi se da se ljudi ne pridržavaju niti osnovnih mjera. Ako usporedimo život u studenom 2019. sa studenim 2020., dakle prije ovog zadnjeg ciklusa mjera kada smo zatvorili ugostiteljske objekte i od kada nam srednjoškolci imaju nastavu na daljinu, promijenilo se samo to da smo u trgovinama nosili maske“.

Krajem ožujka se pojavila prva statistički oboljela osoba na županiji mada nije živio u njoj, tako da je prva doista oboljela osoba registrirana 30. ožujka i to nakon 22 testa, ali je već u samoizolaciji bilo spremljeno 496 osoba, uglavnom povratnika iz inozemstva. Pakrac i Lipik još nemaju oboljelih.

Prva lokalna oboljenja

Uoči Uskrsa, 6. travnja na županiji imamo tri oboljele osobe, a županijski stožer CZ nam savjetuje da je najbolje za Uskrs ostati kod kuće. Uglavnom cijeli travanj, uz značajnu prisutnost rada od kuće, smo proveli u tom poluživljenju očekujući virus, ali i sve više, kako kao društvo, tako i na pojedinačnoj razini, gledali u novčanik nego u toplomjer u čemu su brojnim poduzetnicima i zaposlenicima pomogle ekonomske mjere Vlade, ali i lokalne s razine Grada iz čijeg proračuna su izdvojeni, ili su se odrekli prihoda u korist poslodavaca.

Do polovine svibnja u županiji je registrirano ukupno devet oboljelih osoba, niti jedna u Pakracu i Lipiku. Stanje se popravlja u Hrvatskoj i mjere počinju labaviti. Od. 4. svibnja kreće normalizacija zdravstvenog sustava, 11. svibnja je pokrenut javni prijevoz, otvoreni su ugostiteljski objekti. Već ranije je omogućen rad uslužnim djelatnostima i svim trgovinama. Osim škola, koje će školsku godinu završiti nastavom na daljinu, te sportaša koji nisu niti nastavili svoja proljetna natjecanja, manje-više je sve normalizirano. Ostale su maske, iako ne više toliko učestale, i svakodnevna statistika prebrojavanja zaraženih, hospitaliziranih i pomalo umrlih. U drugoj polovini svibnja i tijekom lipnja nema niti jedne zaražene osobe na županiji. No stanje se mijenja već početkom srpnja, a 11. srpnja imamo i prvu zaraženu osobu u Pakracu i u Lipiku, dva dana poslije još jednu. Tako je krenulo, da bi došli na ovih dana svakodnevno na županiji aktivnih od 450 do 600 zaraženih pri čemu na pakračko-lipičkom području između 60 i sto. Svakodnevno je novozaraženih na županiji između 60 i 90, na našem području desetak, što je između 20 i 35 posto testiranih. U samoizolaciji je svakodnevno oko 1500 osoba, a proljetos smo se čudili kada ih je bilo stotinjak. Ponovo nema redovne nastave, kafića, sportskih natjecanja, a prisutno je i niz drugih ograničenja u svim sferama života uz sveprisutni poziv sa svih mjesta da se izbjegnu bilo kakva okupljanja koja nisu neophodna, što je obilježilo društveni život ove godine.

Odgode i otkazi

Počelo je s već spomenutom odgodom kompletnog programa za Dan Grada. Nakon toga je najprije odgođen naš motocross sa svibnja na srpanj, pa otkazan. Otkazan je kompletan program obilježavanja „Bljeska“, Multipak je odgođen s kraja svibnja za srpanj, pa otkazan. Nije održana niti lipanjska smotra folklora, kuglački turnir Bljesak je održan u skraćenom izdanju u lipnju, malonogometni turnir je jedva završen, a nije održana niti najbrojnija gradska manifestacija sajam „Slavonski banovac“ s pratećom manifestacijom Grahfest, koji je simbolično održan u virtualnom svijetu. Skupštine udruga su održavane u epidemiološkim uvjetima, samo s najnužnijim sadržajima i brojem prisutnih. Čak su i dvije sjednice Gradskog vijeća Pakrac održane Internetom.

Dobro u zlu

Stranice ovih novina bismo mogli potrošiti na nizanja činjenica koliko je „novo normalno“ nam oduzelo ili izmijenilo životnih sadržaja. Optimist se razlikuje od pesimista po tome što će u svakom zlu pokušati pronaći i nešto dobro. Ima li u ovom virusnom zlu nešto dobroga?

Prije svega, većina stanovnika je postala informatički pismenija. Seljenje sadržaja u online svijet nas je primorao da ga dodatno upoznamo i savladamo. Pored toga, epidemiološke mjere su ukazale da nije nužno radi kojekakvih administrativnih dozvola i suglasnosti papire nosati od ureda do ureda, postoji jednostavniji i brži put. Jednako tako smo svi skupa naučili da i nije zločin ako se na vrijeme ne produži neki od osobnih dokumenata, odnosno da smo ista osoba i ako nam je istekla valjanost osobne iskaznice. Shvatili smo da mnogi od nas mogu dio svog posla odraditi jednako kvalitetno i od kuće. Naučili smo i niz drugih sitnica, primjerice da ne mora svaka skupština udruge, nogometna utakmica i druga okupljanja završiti s dubokim i plitkim tanjurima i još jednom „putnom“. Nažalost, dio ovog pozitivnog „novog normalnog“, poput nenaplaćivanja bankarskih usluga na bankomatu, smo napustili odmah nakon popuštanja prvog vala epidemioloških mjera.

Bageri svuda oko nas

Bageri, drugi sveprisutni čimbenik koji je u Pakracu obilježio ovu godinu, su stigli prvih dana lipnja, zbog epidemioloških mjera mjesec dana kasnije od najavljenog. Doduše, u svibnju su stigli geodeti i neka čudna vozila za koje nam je rečeno da će dio naše gradske kanalizacijske mreže zanoviti bez kopanja. Njihovom pojavom su počeli naši prometni problemi.

Točno s 1. lipnjem su se vozači zauvijek pozdravili s glavnom pakračkom ulicom, od „Tuđmana“ do „općine“. Nju su nastanili bageri koji su i danas tamo, najprije slovenski na poslovima aglomeracije, a potom slavonskobrodski koji će ju, još do nepoznatog datuma, pretvoriti u pješačku zonu. Uskoro su se iz te ulice bageri, kamioni i razna druga građevinska mehanizacija razmilili na sve strane Pakraca i Lipika. U početku to građanima nije bio problem. Čak štoviše, govorilo se da smo sada s vodovodnom i kanalizacijskom infrastrukturom mirni narednih 50 godina. No, kako su se bageri širili po gradskim prometnicama nezadovoljstva je bilo sve više, naročito činjenicom da izvođači samo kopaju, a ništa ne dovršavaju i zatrpavaju. To je posebno došlo do izražaja kada je u srpnju raskopana i Bolnička ulica, što je dodatno otežalo komunikaciju na relaciji istok-zapad grada. Izvođač radova je nastojao što manje smetati pa nisu, kao što su mogli, automatski zatvorili za promet ulicu u koju su zašli s mehanizacijom nego su nastojali, kad god je to moguće, omogućiti prometovanje. No to je izazvalo novi problem: vozači nikada nisu mogli biti sigurni koja je ulica prohodna, a koja nije.

Objektivno, od prometnih teškoća više su pogođeni vlasnici trgovina, kafića i drugih radnji u Ulici hrvatskih velikana i Bolničkoj koje su mjesecima nedostupne ili poludostupne. Neki od njih su i zatvoreni.

Iako je početkom radova izvođač najavio prva asfaltiranja u ulicama gdje završe radove za listopad, to se nije dogodilo. No upravo u danu pisanja ovog teksta (16. prosinca) primjetljivo je da se na više lokacija u gradu (donji dio Bolničke, pored Vladikinog dvora) obavljaju pripreme za asfaltiranje.

Radovi će potrajati još najmanje cijelu iduću godinu, tako da se građani u čijim se ulicama Pakraca nije do sada kopalo, ne moraju osjećati zakinuto; zaplesat će bageri dogodine i ispred njihove kuće.

Što nakon kopanja?

No, završetak radova u središnjim gradskim ulicama otvorit će novi problem gradskim vlastima: izvođač ima obvezu dovesti prometnice u stanje u kojem ih je zatekao, što znači asfaltirati ono što je raskopao, ali ne i otklanjati tragove na asfaltu, a naročito ivičnjacima, koje vučemo još iz Domovinskog vrata. To bi značilo na kolnicima i nogostupima nove zakrpe, u nekim ulicama već petu ili šestu generaciju asfaltnih fleka što nikome nije u interesu. Stoga hitno treba iznaći načina, prvenstveno novce, da se, osim Ulice hrvatskih velikana, u potpunosti urede i druge, bar u središtu grada. Tu mislimo na sada aktualnu Bolničku, Prolaz baruna Trenka, Prilaz na mali most i ubuduće Šuškovu ulicu koja je prije početka kopanja vjerojatno bila u najlošijem stanju. Za sada o tome ima konkretnih razmišljanja i ponekih aktivnosti, bar oko gornjeg dijela Bolničke. Rezultat ćemo vidjeti već na proljeće.

Bilo je i dobroga

Da u ovom osvrtu na godinu u odlasku ne ispadne da smo 12 mjeseci potrošili samo na borbu s virusom i bagerima, telegrafski ćemo podsjetiti i na ono dobro.

Nisu kopali samo Slovenci. Kopali su čak i arheolozi, ali i mnogi drugi. Bageri su radili i na izgradnji prometnice kroz bivše industrijsko dvorište Papuka i sada je tamo skoro spremno zemljište za prodaju poduzetnicima koji bi trebali u tom prostoru obnoviti u Pakracu tradiciju industrijske proizvodnje. Kroz program energetske obnove dobili smo skoro novu sportsku dvoranu, bar njenu vanjštinu, a isti rezultat će uskoro biti i na zgradi bolnice. Stigla je voda iz javnog vodovoda u 11 naselja obriješkog kraja. Od svibnja nam radi reciklažno dvorište, napokon je dovršen pored „općine“ spomenik hrvatskim braniteljima.

U društvenom životu, kao i svake godine smo imali jedne izbore, a ovi su rezultirali novim pakračkim saborskim mandatom, po prvi put zastupnicu u osobi naše gradonačelnice Anamarije Blažević. U kulturnom životu, nakon brojnih otkaza manifestacija, događaj godine je prvi potpuno (sa svim stvaraocima i tematikom) pakrački igrani dugometražni film „Eržika Plemenita“. U ovom trenutku se u Pakracu među udrugama i drugim institucijama provodi 20-tak raznih projekata financiranih iz Europskog socijalnog fonda kroz koje će se u naš grad sliti milijuni kuna namijenjenih različitim socijalnim sadržajima, ali i osigurati plaće za nekoliko desetaka zaposlenih.

Za desetak dana ćemo na zid objesiti novi kalendar i započeti novu godinu. U njoj prvenstveno očekujemo cjepivo koje će nas riješiti tog virusa i vratiti nas iz ovog „novog normalnog“ stanja u ono staro, koje nam nakon ovog iskustva i ne izgleda loše. Nakon toga će sve biti lakše i ljepše. Čak i raskopane ulice.