Krajem listopada saznali smo da je, po tko zna koji put, postojala namjera od strane Hrvatskih željeznica Putnički promet da se reducira broj vlakova na pruzi Banova Jaruga – Virovitica, dakle i kroz Pakrac i Lipik, ali su na razgovoru s čelnicima Pakraca, Lipika, Daruvara i Sirača, članovi Uprave HŽPP-a pokazali razumijevanje te će i dogodine na ovoj relaciji, unatoč malom broju putnika, zadržati dosadašnji broj linija, što znači četiri u svakom pravcu radnim danom, odnosno jedan manje nedjeljom. Da bi se uvjerili tko putuje, kojim povodom i što misle o zadržavanju ovih linija provozali smo se vlakom od Pakraca do Banove Jaruge i natrag, i popričali sa nekoliko rijetkih putnika i kondukterom.
Prohladno jutro, ponedjeljak, „stara stanica“ ispod Praulje zjapi sablasno prazna. Društvo nam pravi jedino pakračka „parna ljepotica“, lokomotiva koja je nažalost, iako vrijedan spomenik tehničke baštine, prepuštena zaboravu. Kroz zvukove bagera koji dopiru sa obližnjih radova na aglomeraciji, probija se glasna truba vlaka koji dolazi iz smjera Virovitice točno na vrijeme, baš onako kao što piše u redu vožnje.
U vlaku već na stepenicama putnike čeka mnoštvo uputa i upozorenja o nošenju maski i držanju distance, kao i tekućina za dezinfekciju ruku. Sva su mjesta slobodna, putnika nema, tek strojovođa i kondukter. Pomalo nezainteresiran za razgovor, kondukter (koji je želio ostati anoniman) naplaćuje kartu i govori kako preko tjedna prevezu relativno malo ljudi. Najpopunjeniji je direktni vlak Virovitica-Zagreb koji vozi nedjeljom i 90 posto ga čine studenti. Nema tvornica, nema ljudi…, žali se. Nekad je Pakrac imao drvnu i tekstilnu industriju, a lipička staklana je zapošljavala mnogo više ljudi nego danas. Putnički promet se zbog toga znatno smanjio od prijeratnih vremena, dok teretnoga gotovo više ni nema, navodi kondukter koji ovaj posao obavlja 25 godina, a prije toga je radio kao vozni vlakovođa. Iako mu posao nije težak, kaže da broji vrijeme do zaslužene mirovine pa neka se problemima željeznice bavi netko drugi.
Na „novoj“ stanici u Pakracu ušle su dvije putnice, Marija i Tajana, majka i kćer iz Brezina koje su bile u kupovini u pakračkom trgovačkom centru. Kažu da nisu zadovoljne redom vožnje, pogotovo što je ukinuta linija kojom su ljudi mogli putovati ujutro na posao. Priznaju također da im je bio draži autobus, jer je stajao ispred njihove kuće, no ipak im ostanak vlaka na ovoj relaciji puno znači jer nemaju drugog prijevoza.
Ne može se ništa prigovoriti samom vlaku. Iako 40-godišnjak, pristojno se drži i redovito održava, čisti, dezinficira. Grijanje je radilo i više nego dovoljno, dok su utičnice za struju i besplatan wi-fi nešto što je ipak nerealno za očekivati u vlakovima ovog ranga i na ovoj pruzi. Ukratko, kakva pruga - takvi vlakovi. Treba navesti i da osim željezničke stanice u Pakracu, niti jedna kolodvorska zgrada do Banove Jaruge više nema blagajnu, odnosno nije niti u funkciji, tako da se karte mogu kupiti direktno u vlaku ili online, pri čemu je dovoljno pokazati ju kondukteru na pametnom telefonu.
Put do Banove Jaruge, koji je dug 30 kilometara, trajao je 46 minuta i prošao je relativno brzo uz pogled kroz prozor na obrađena polja, zelene livade, pokojeg fazana i krdo srna. Prije desetak godina je ovaj put trajao 6-7 minuta kraće, ali nećemo sitničariti, jer stižemo na vrijeme. No, da se ipak vozimo Hrvatskim željeznicama shvatili smo na povratku, kad nas je, čekajući da krenemo, ugodni glas s razglasa obavijestio kako će vlak prema Virovitici kasniti u polasku nekoliko minuta. Uobičajeno, rekli bismo.
U vlaku samo dva putnika
Ponovo je u vlaku bilo samo dvoje putnika. Profesorica klavira Kristina koja trenutno živi u Pakracu, dvaput mjesečno putuje kući u Križevce pri čemu izmjeni tri vlaka, a putovanje joj zbog puno čekanja traje i po 6 sati. Iako su ukinuti neki popusti koje je prije koristila, zadovoljna je cijenom karte i komocijom vlaka, no red vožnje bi svakako mijenjala. Vrijeme na putu uglavnom iskoristi za čitanje knjiga ili surfanje na mobitelu. Umirovljenica Francika iz Daruvara koja je putovala iz Zagreba, rekla je da se ne vozi često vlakom, tek nekoliko puta godišnje, ali smatra da je potrebna ova linija i njeno gašenje bi itekako falilo, pogotovo starijim ljudima.
Na ranije spomenutom sastanku predstavnika Uprave HŽPP i navedenih gradova dogovoreno je kako će ove jedinice lokalne samouprave sufinancirati troškove željezničkog prijevoza za svoje umirovljenike čije je polazište ili odredište na pruzi Banova Jaruga - Virovitica. Kako smo čuli od konduktera, umirovljenici Bjelovarsko-bilogorske županije su od ranije imali ove povlastice i u znatnoj mjeri su ih koristili, čak i za odlaske na more u Rijeku ili Split te u posjete udaljenijoj rodbini. Zašto i ne bi, kad već imaju priliku?
Za studente i učenike prijevoz besplatan
Osim umirovljenika, kako bi popularizirali željeznicu i zainteresirali mlade na putovanje vlakom, redovnim studentima i učenicima srednjih škola s prebivalištem na području Požeško-slavonske županije čije je polazište ili odredište na ovoj pruzi i ove je akademske godine također osiguran besplatan prijevoz vlakom, s tim da cijene karte sufinanciraju Županija i HŽ Putnički prijevoz. Za ostvarivanje besplatnog prijevoza učenici i studenti moraju imati izrađenu pametnu karticu s odgovarajućim profilom K-18 i K-33x, rekla nam je zaposlenica HŽ-a na blagajni pakračke stanice Ankica Špehar. Ova subvencija je s rokom važenja do kraja mjeseca studenog, no za očekivati je da će se produžiti u istom obliku i za narednu godinu. U studenom su na ovoj stanici prodali 13 ovakvih karata studentima, no to je samo ono što je prodano na blagajni, vjerojatno je nešto karata prodano i u samom vlaku, govori gospođa Špehar i dodaje da zbog korone i studenti manje putuju ili se snalaze na druge načine. Popularne su Facebook grupe kojima se studenti koji posjeduju automobil često koriste kako bi ponudili slobodno mjesto i time sa suputnicima podijelili troškove prijevoza do mjesta studiranja ili pri povratku kući.
Ako pogledamo red vožnje prema Daruvaru, kao mjestu kojem najviše gravitiramo, možemo zaključiti da se Pakračani slabo mogu služiti ovom linijom na svakodnevnoj bazi. Uglavnom ju mogu koristiti učenici i radnici koji iz smjera Daruvara (vlak kreće u 6.09 sati) dolaze u Pakrac u školu ili na posao (stiže u 6.58). No, isto ne vrijedi u obratnom smjeru, jer vlaka iz Pakraca za Daruvar nema sve do 8.32 sati, što je prekasno i jednima i drugima. To nam potvrđuje i A. Špehar koja kaže da učenici uglavnom ne putuju vlakom, jer je za njih puno bolja veza organizirana autobusom. U prilog ovoj vezi Pakrac-Daruvar sigurno ne ide i dužina putovanja od skoro sat vremena. Razlog tome je, saznajemo, što je prosječna brzina vlaka od oko 50km/h, zbog radova na relaciji od Badljevine do Sirača smanjena na samo 25km/h.
Neadekvatni red vožnje
Da je nužno napraviti izmjene u voznom redu smatra i drugi kondukter iz našeg vlaka koji je zamijenio onog jutarnjeg, kojemu je istekla smjena i napustio nas je na polovici putovanja. Ima ljudi i bilo bi ih još više kad bi se vozni red pravio u skladu s potrebama putnika, kaže i dodaje da je nekad po 50-ak ljudi išlo na posao vlakom jer su imali vezu. Sad se nas, koji smo u kontaktu s putnicima, ništa ne pita već se sve određuje na nekim višim razinama, ogorčen je kondukter, koji se kao i prijašnji nije želio predstaviti niti fotografirati.
Evidentan je i manjak putnika sad u vrijeme korone pa putuju samo oni koji moraju, primjećuju svi naši sugovornici iz vlaka. Nekad se u Pakrac barem putovalo na naručene preglede kod liječnika, odnosno na pretrage u bolnicu, ali sad je i to svedeno na najmanju moguću mjeru pa se većina toga rješava telefonom i mailom. Da se vrate ponovo stara vremena kad se tražilo u vlaku mjesto više, želja je i putnika i konduktera, jer je dobra prometna povezanost važna ne samo da bi se zadržalo stanovništvo na ovim prostorima već i kako bi se smanjila izoliranost ruralnih mjesta između Virovitice i Banove Jaruge.
Na kraju našeg putovanja zaključujemo da su potrebna znatna ulaganja u željezničku infrastrukturu na liniji Banova Jaruga- Daruvar - Virovitica, kako bi se povećala brzina prometovanja i time skratila duljina putovanja, a potom i usklađivanje reda vožnje sa stvarnim potrebama, jer bi u protivnom ovaj vlak mogao doživjeti sudbinu one lokomotive s početka priče i završiti kao muzejski primjerak na sporednom peronu neke zaboravljene željezničke stanice.