U svakom od nas postoji nekakav skriveni talent, vrijedan pažnje, ali je negdje duboko zakopan. Nedokučiv i toliko dalek, da će ga samo rijetki uspjeti osloboditi, pustiti da ispliva na površinu u obliku nadarenosti pred kojom će mnogi skinuti kapu.
Svoj je zasigurno oslobodio Mario Štefanac, skromni momak iz Prekopakre koji se u slobodno vrijeme bavi izradom noževa. Savršeno izglancane i do bola izvučene oštrice s umjetnički izvedenom drškom, upakirane u milimetarski prilagođenu kožnu futrolu doista iziskuju priznanje za izvedbu.
Noževe izrađuje u vlastitom dvorištu, u malenoj, namjenski opremljenoj radionici. Sebe naziva hobistom i kaže da najviše uživa u onom prljavijem poslu - brušenju i oštrenju raznih metalnih oštrica, škara, satara i sličnog. Izrada noževa došla je posljedično i, priznaje, potpuno ga zaokupila. Svemu je prethodilo proučavanje čelika, postupak njegove pripreme i oštrenja. Dogodilo se to prije otprilike pet godina kada je, kaže, sukladno svome interesu, počeo intenzivno proučavati digitalne sadržaje na tu temu i gledati video uratke majstora diljem svijeta. Nekoliko je godina proveo studirajući oštrenje, načine i metode rada, strojeve i usavršavao svoju tehniku oštrenja, i oštrio, oštrio, oštrio… U tome razdbolju nije niti pomišljao o izradi noževa.

„Prvi nož izradio sam prije četiri godine. Spontano. Uživam u njegovu procesu stvaranja. To je određena strast koja traži nadahnuće pa stoga i radim samo onda kada osjetim da imam elana i da se mogu izraziti. Ne robujem vremenu, ne funkcioniram u rokovima, već jednostavno kad osjetim potrebu odem u radionicu i tamo stvaram“, kaže nam Mario i otkriva kako zna u radionici biti danima ako je „vruć“, odnosno kad ima ideju, ali ako je u „kontra fazi“ priznaje da u radionu ne uđe mjesecima.

Upravo takva komocija razlog je što se proizvodnjom ne bavi komercijalno, već noževe radije pokloni. Kod izrade jednoga noža ne određuje rok tj. datum kada taj noža treba biti gotov. „Ne radim tako, ne mogu, ne želim i neću. To nije posao koji se radi svaki dan od 7-15. Ovdje treba kreativnosti, dobre volje, pravog momenta…a to dođe kad dođe. Osim toga, niti jedan nož nisam napravio da bih ga prodao. „Veće mi je zadovoljstvo pokloniti ga, a dobar feedback vlasnika meni je sasvim dovoljna satisfakcija“, tvrdi Mario čije noževe tržišne vrijednosti od 150 eura naviše, većinom dobiju prijatelji ili lokalni lovci. Prodao ih je svega nekoliko, samo kako bi uravnotežio uloženo. „Nema novca koji može platiti moje uživanje. Oni trenutci kad iz komada običnog čelika nož poprima oblik, svojstva i konačne karakteristike, to ispunjava. Mislim da se ovakvi poslovi rade iz ljubavi i posvećenosti, a bez računice“. Narudžbe kaže ipak prima, poneku će i naplatiti, ali pri svakoj obavezno ugovara i prazno polje u rubrici - rok isporuke. Jer inspiracija ne dolazi po narudžbi… Nekoliko puta je radio i popravke, redizajn i uređenje noževa koje nije on proizveo.
Da bi proizveo dobar nož potrebni su zadani uvjeti, a uvjeti koštaju. Ovdje je, međutim, Mario koristio tehnološke blagodati 21. stoljeća i uz YouTube savjete za vrlo prihvatljive novce opremio radionicu. „Upijao sam filmove iz branše kojih ima more, a kako sam po struci električar, složio sam za tisuću kuna peć za kaljenje vrijednu barem deset tisuća, te uz slične improvizacije kompletirao ostale nužne strojeve za izradu“, objašnjava pokazujući na niz elektroničkih komponenti koje je putem ebaya nabavio za nekoliko eura pritom uštedjevši nemale novce.

Izrada noža vrlo je kompleksan posao. „Potreban je kvalitetan nehrđajući čelik austrijskog ili švedskog porijekla koji online nabavljam iz Njemačke i Slovačke. On stiže u tzv. mekanom stanju pa ga je potrebno kaljenjem učvrstiti. Noževe izrađujem u pravilu iz jednog komada metala. Nakon što ga zamislim i iscrtam na metalu, krenem u njegovo rezanje i brušenje dok ne dobije željeni oblik koji zatim dalje dorađujem do konačnog. Potom ga više puta termički tretiram pri visokim temperaturama od početnih 649 do završnih 1071 stupanj Celzijusa. „Ovdje je vrlo važan tajming i gotovo sekundna preciznost kako bi se dobile idealne karakteristike čvrstoće i elastičnosti koja se naknadno postiže preciznim grijanjem na temperaturama od 160-180 stupnjeva“, objašnjava laičkim rječnikom, pritom precizno nabrajajući stupnjeve i minute dajući tako na važnosti pedantnosti bez koje je nemoguće postići savršenu kvalitetu. „Nož mora biti dovoljno čvrst da bude kvalitetan, a opet dovoljno žilav ili elastičan da ga možeš brusiti i oštriti“.

Osobnost noža čine drška kojom se razlikuje od ostalih. Mario ih izrađuje od roga, drveta, plastike ili sličnih materijala. Oko njih, tvrdi, zna biti i po pet sati posla. Drška mora biti zanimljiva pa pri biranju gleda strukturu drveta i poželjne eventualne nepravilnosti. Kaže da voli crveni orah, jer je nakon premazivanja uljem vrlo dojmljiv. Za svoj vlastiti, kad jednom dođe na red, čuva komad vrijednog hrastovog Abonosa – komad oksidiranog drveta izvađenog iz mulja rijeke koji je star, kaže, od 3 do 5 tisuća godina. Izrađuje i futrole za svoje noževe koji su vrlo oštri, poput britve.
„Uglavnom ih radim od termoplastike koju grijem pa oblikujem ili kože koju bojam i ručno opšivam“, opisuje futrole i pokazuje alat pribavljen za ručno ukrašavanje. Kad je posao strast onda su i ulaganja zadovoljstvo. Dakako da je Mario već primijetio da je zgodan trend noževe personalizirati gravurama, a za gravure na čelik potreban je skupi laserski stroj. Volio bi ga imati, smješka se, ali nije siguran da slične želje gaji i supruga Ljerka koja ga inače podržava u njegovom hobiju.
Mario je dosad izradio više od trideset noževa, a kako se glas o njegovoj vještini širi i interes ljudi za iste postaje sve veći. Nadilaze pomalo lokalne okvire i polako prijete ugroziti onaj laganini ritam kojeg ovaj majstor iz Prekopakre preferira i ljubomorno čuva.