Pakrački "Metalko" smješten u Gundulićevoj ulici poviše KTC-a danas slovi za stabilnu firmu i poželjnu radnu destinaciju mnogih nezaposlenih, ali i onih Pakračana s poslom. Malo smo mjesto, svak svakoga zna i dobar se glas daleko čuje, pa nešto posebno hvaliti vlasnika "Metalka" Zdenka Ružičku nema smisla niti potrebe. U lokalnim kuloarima „bije“ ga glas kao jednog od najboljih pakračkih poslodavaca, a kako ga je stekao i od malenog kamiončića uz vlastite dvije ruke, dogurao do firme koja danas skrbi o 37 ljudi, otkrio nam je u razgovoru za naše novine i portal.
„Poratne 1992. godine u lipnju, odmah po skidanju ratne uniforme, po nagovoru šogora iz Zagreba odlučio sam ostaviti dotadašnji posao na Staklani i otvoriti poduzeće za trgovinu sekundarnim otpadom. On se već time bavio i otkupljivao je prvih 4 ili 5 godina gotovo svu moju prikupljenu sirovinu tako da s plasmanom nisam imao problema. Počeo sam u vlastitom dvorištu, nakon što sam prodao traktor i kupio kamiončić pa krenuo po otpadno željezo, bakar, aluminij, mesing, gus… Najviše robe bilo je kod tvrtki koje su obnavljale krovišta i pogone, srezivao sam konstrukcije, tovario ih u kamion i vozio najprije za Zagreb. Vremenom se razvio plasman za Sisak, Split, Sloveniju i Italiju. U međuvremenu sam počeo i s otkupom, a prva otkupna stanica bila je kod kuće u ulici Grigora Viteza. Kako se posao razvijao 1999. godine nju sam preselio na novokupljenu parcelu u blizini kuće gdje i danas obavljamo poslove s otpadom“, prisjeća se Zdenko početaka.
Za konstantan napredak i razvijanje smatra presudnim predanost poslu što podrazumijeva po 12 sati rada dnevno bez godišnjeg odmora, ali i stalno reinvestiranje dobiti u razvoj firme. No nije uvijek sve išlo glatko.
„Pokušali smo se u početku baviti i preradom sirovine. Topili smo aluminij. Prekopirao sam jedan sustav pomoću kojeg smo topljenu masu lijevali u kocke koje smo izvozili u Italiju, no nisam mogao ispuniti precizne proizvodne uvjete i sve je propalo. Tu smo izgubili dosta novca i ne sramim se priznati – to je bio fijasko.“
Otkupna je stanica, međutim, radila dobro. Sav prikupljeni otpad, a radi se o količinama oko 1000 tona mjesečno, valjalo je prikupiti, usitniti radi smanjenja obujma kod prijevoza te plasirati dalje. Kako se često događa, posao nije gotov dok se ne naplati…
Trgovina izrasla iz kompenzacije
„Točno tako. Dogodilo se da nismo uspjeli naplatiti neke plasmane u Sisak pa smo za isporučeni željezni otpad pod kompenzaciju uzimali regularnu rubu (razne cijevi) i to smo prodavali. To su bili prvi koraci u nastajanju buduće trgovine“, prisjeća se Zdenko i kaže kako su 1999. godine odlučili izdvojiti otpad iz sad već bogatog asortimana regularne neprehrambene robe i osnovan je obrt Metalko kojeg se tiče isključivo posao s otpadom.
S druge strane, trgovinu stalno razvijaju i 2003. godine otvaraju maloprodajnu željezariju u staroj pekari u Gupčevoj ulici, a ubrzo i preko puta trgovinu boja i lakova.
Posao je išao odlično, a 2006. godine obrt „Metalko“ čak završava u medijima jer je predvodio listu s 3,66 milijuna prihoda u 2005. godini. „Sve sam, naravno, reinvestirao u daljnji razvoj tvrtke“, kratko je komentirao.
Posao je išao odlično sve do 2008. godine kad tvrtka u oba pogona ima 35 zaposlenih. Nakon što je dosegao svoj vrhunac, posao s otpadom počinje rapidno opadati, a osim svjetske recesijske krize Ružička uzroke vidi i kod Kineza koji su za potrebe vlastite infrastrukture, ali i skore Olimpijade u Pekingu naprosto gutali s tržišta sve ponuđene količine željeza. Krizu preživljava tako što povlači za poslodavca najteži potez i u zimi iste godine otpušta 12 tadašnjih radnika.
Narednih nekoliko godina po oporavku tržišta posao s otpadom poprima fiksne brojke, daleko manje no nekad, ali trgovina zato itekako popunjava nastalu prazninu pa Metalko postaje vlasnik i uglovnice pored Malog mosta, sve s ciljem širenja prodajnog prostora. Međutim, tamo nikad nisu uselili jer se 2016. godine ukazuje odličan prostor u Gundulićevoj ulici (bivša Maniva) koji u jesen iste godine kupuje u stečajnom postupku.
Mali pakrački Bauhaus
„Uređenje je trajalo ravno godinu dana, a sve poslove su odrađivali lokalni majstori. Bolja i prostranija lokacija omogućila nam je širenje asortimana pa smo uveli građevinski materijal, suhu gradnju, elektromaterijal, opremu za vodovod i slično. Zaposlili smo pritom 6 ljudi“, zadovoljno kaže i potvrđuje dobru procjenu da trgovina sve kvalitetnije ispravlja padajuću krivulju dobiti zbog nastalih količinskih problema s otpadom. No prihod od otpada je i dalje kakva- takva konstanta.
„S naša dva kamiona prikoličara otpad smo oduvijek u pravilu prikupljali u prstenu 100 kilometara, nema smisla to širiti, a količine prikupljenog otpada su pale na trećinu u odnosu na najbolje dane. Danas je umjesto Italije trend izvoziti u Tursku. Također, u odnosu na ranije pojavila su se reciklažna dvorišta i zakonodavac je napravio drugačije rasporede. Mi, recimo, posljednje tri godine ne prikupljamo više papir, jer je cijena s 0,8 kn pala na 0,2, a udio papirnog otpada nam je bio oko 50 tona mjesečno. Sada bi to bio čisti minus. S druge strane, ostali otpad ćemo i dalje prikupljati jer imamo sve uvjete po pitanju zaštite okoliša, pravovremenim ulaganjima smo se prilagodili i zato u tom poslu nemamo ozbiljne konkurencije“, komentira poslovne aktualnosti i nužno tržišno prilagođavanje.
Rješenje vidi u daljnjem razvoju i širenju trgovine. „Čuo sam za naziv "pakrački Bauhaus" i ne vidim ništa loše u tome, čak tome i težimo da budemo slični njima ili Pevecu. Od mladosti volim ući u takve trgovine s alatom, raznim građevinskim materijalima. Nekad iz čiste ljubavi, danas i iz radoznalosti da vidim kako je organizirano, ali i novine na tržištu pa nešto upamtiš i primijeniš“, priča Zdenko koji ideja za biznis uvijek ima.
Promašaji su sastavni dio posla
„Da ne ispadne ovo nekakvo hvalisanje i da ova priča ne bude sva u superlativima, epizodi s aluminijem dodat ću još jedan svježiji poslovni promašaj. 2013. godine upustio sam se u špediciju, međunarodni autoprijevoz gdje sam dogurao do 8 šlepera i stao. Priznao sam samome sebi da mi tu nije mjesto, presjekao i odustao. To je bilo taman pred kupovinu Manive“, nema problem priznati krive poteze doživjevši ih sastavnim djelom posla.
Vrijeme je pokazalo da je Zdenko čovjek koji uvijek misli na sutra. Stoga smo prilikom posjeta vezanih za ovaj razgovor na adresi u dvorištu Grigora Viteza zatekli gomilu paleta drva spremnih za otpremu. O čemu se radi?
"To je nova registrirana djelatnost u obrtu Metalko. Radi se o obradi drvne mase za potrebe ogrjeva, a inicijator je moj zet Vanja. Svaku dobru ideju pozdravljam, a čini mi se da posla u ovoj branši ima. Prostora za rad ovdje gore u Vitezovoj ima, sva regularna roba je dolje u gradu, ostalo je ovdje još skladište tako da smo odlučili započeti s cijepanjem i paletiranjem. Drvo nam dovoze lokalni prijevoznici", objasnio je Zdenko dodavši da od skorih novina želi objaviti još jednu.
Vraćamo se u staru pekaru!
Uskoro se ponovo otvara bivša željezara u staroj pekari, a prostor će iskoristiti za širenje ponude sanitarije, bijele tehnike, vodovoda, podnih obloga, rasvjete i sl. Širenje podrazumijeva i novo zapošljavanje ili…? „Zasad nemamo problema s radnom snagom, ali nikad se ne zna. U našu tvrtku je dobrodošao svaki dobar radnik.“
Unučad mu okrenula svijet
Osim što donosi važne odluke, Zdenko se o njima savjetuje i u obiteljskom krugu. Važni kotačići uspješnog poduzeća su supruga Snježana koja vodi knjigovodstvo te 26-godišnji sin Robert koji je već duboko u trgovini u Gundulićevoj. Osim njih sretnu obitelj čini i kćerka Jasmina rođena 1991. godine.
„Obitelj je oslonac, snaga i podrška. Osim supruge koja je uz mene od prvih dana (ranije radila u Moderni), sin Robi već preuzima odgovornosti dolje u trgovini kao i kćer Jasmina, snaha mi je također unutra, a zeta sam već spomenuo. Nekakav cilj nam je i bio da djeca nastave ovu priču pa kako im bude. Znate, postao sam dvostruki djed u samo godinu dana i u moj su život ušli drugi prioriteti oko kojih se sada vrti sav moj svijet“, zaokružio je Zdenko za kraj ove obrtničko - poduzetničke priče. Osim kao poduzetnika, Zdenka u gradu često susrećemo na motoru ili kako je u planinarskoj opremi spreman za kakav izlet u prirodu.
„Da, volim motore, to je ljubav iz djetinjstva koju je ponovo rasplamsao Vlado Tessari s kojim sam odradio neke europske ture. Isto tako, ljubav prema motorima dijelim sa suprugom s kojom barem jednom godišnje prijeđem više tisuća kilometara duga putovanja. Vozim BMW GS1200 enduro za putovanja, a bili smo na Baltiku, obišli Balkan, istočnu Europu…Ove je godine korona uništila plan o 6500 km dugom putovanju do Gibraltara, ali bit će…Član sam i MK “Vitezovi tame” odlične bajkerske ekipe“, priča kako danas uživa u životu, što ipak iziskuje i nešto vremena. Pretpostavljamo da posao ne trpi. Kaže da je vremenom smanjio tempo i danas radi 9 do 10 sati dnevno, a iz dosadašnjeg smo teksta valjda mogli zaključiti da je organizacija jedna od Zdenkovih vrlina…
Osim motora tu je i ljubav prema planinarstvu proizašla iz prijeratnih pakračkih izviđača, odnosno brđana. Pamti ondašnja druženja s Hertzom, Gonzom jednim i drugim, Milićem, Kubalekom i drugim poznatim nositeljima tada zelene košulje i izviđačke marame. Danas je s nešto mlađom ekipom, no kaže da su razlike između brđana i planinara male, imao maramu oko vrata ili ne uvijek je lijepo biti okružen sličnim ljudima sličnih očekivanja.
Određena očekivanja od uspješnog poduzetnika imaju i razni sportaši i sportski kolektivi u potrazi za sponzorstvima. Zdenko takve u pravilu ne odbija, ako zahtjevi nisu nerealni. „Puno malih donacija, na kraju godine budu jedna velika i mislim da sam dosad prema svima bio korektan.“
Što na kraju dodati…Pakrac i Pakračani doista mogu biti ponosni na čovjeka i sugrađanina kao i na put kojim je kročio. Od malog kamiončića do „malog Bauhausa“, skromno i pošteno, upravo onako kako se mnogi kunu da čine, a malo njih to pokaže i dokaže.