„Mi smo biciklisti. Bicikle koristimo na natjecanjima, rekreaciji i kao prijevozno sredstvo. Naša ideja bila je stvoriti trgovinu specijaliziranu za prodaju bicikala, biciklističke opreme i servis, a koja će biti prepoznatljiva i po specifičnom uređenju. U Pakracu, mjestu s malim brojem stanovnika i nerazvijenoj svijesti o biciklizmu nekima se ova ideja činila suluda. Malo po malo, uz neprestan trud, upornost i jasnu viziju što želimo postići razvili smo “mjesto” u gradu koje je prepoznatljivo među biciklistima u cijeloj Hrvatskoj“, poruka je to sa stranice web-shopa pakračke trgovine „Bicikli Tessari“ koja će dočekati sve one koji uz pomoć online servisa požele kupiti bolji bicikl ili neki srodan artikl iz bogatog asortimana izloženog upravo u spomenutoj trgovini, smještenoj pri kraju Šuškove ulice u strogom centru Pakraca.

Pitate se sigurno otkud malom dućanu iz malog gradića, pokrenutom još 2001. godine od strane dvojice entuzijasta, takva reputacija da se danas bez respekta „potuku“ s jačim igračima na tržištu za klijentelu koja bicikle može kupiti bilo gdje na svijetu, privuče ih u Pakrac i nagovori da novčanik rastvore upravo ovdje. Puno truda i ulaganja trebalo je do tog „levela“ i zato danas nećete pročitati klasičnu priču o osobi, već ćemo vam pokušati približiti kako su se istodobno razvijali osoba i poslovni projekt.
Kad je u pitanju Tomislav Tessari, danas četrdesetgodišnjak iz Pakraca, stvari i nisu mogle biti puno drugačije. Sin Vladimira Tessarija, pakračkog sinonima za sportove na kotačima, u djetinstvu nije naginjao kolektivnim sportovima iako je djed Jozo Tessari bio više nogometaš nego motociklist i biciklist i unuku je često dobacivao loptu, no nije se primilo... „U kolektivu se često dogode svađe, više me privlačilo probati nešto solo gdje sam mogu pomaknuti svoje granice. Nekako je prirodno bilo, valjda se i očekivalo da će to biti moto – sport i otac mi je već kao petnaestgodišnjaku nabavio motor za motocross“. Ubrzo je novopečeni gimnazijalac vozio motocross utrke, gledali smo ga tih godina kao člana MK Pakrac-Lipik i na pakračkom Matkovcu, no povrede i liječničke preporuke bile su jače od urođenog talenta i obećavajućih rezultata te su sugerirale - promjenu sporta.

Umjesto knjige ključ petnaest

Razdoblje nakon srednje škole potrošio je na studentski život - s malo više života i nešto manje knjige, pa se nakon dvije potrošene godine na požeškom Veleučilištu vratio u Pakrac. „Nakon neslavnog studiranja došao sam na određenu prekretnicu i trebalo je odlučiti što i kako dalje. Otac Vlado predložio je trgovinu biciklima i tvrdio „da će to jednom postati trend/budućnost“. Nije bilo previše osoba, točnije niti jedna, koja je rekla – „ok, to je dobra ideja“. Kao, u Pakracu ćete prodavati samo bicikle?! Ipak smo se upustili u to i 2001. godine otvorili servis i trgovinu „Bicikli Tessari“. Do tada se u Pakracu bicikl moglo kupiti samo u prizemlju Robne kuće i ponekad na INA-i. Servisnu stranu u novom obiteljskom projektu držao je ispočetka djed Jozo, od kojeg je Tomislav i naučio osnove o servisu, preuzevši popravak starijih modela, komentiravši to otprilike ovako: „Vi slažete nove „srebrene“, a ja nek prljam ruke na starom torpedu“, dok su se Tomislav i Vlado usmjerili više na prodaju.
Opasnija priča s prodajom krenula je narednih godina. Netom prije otvaranja trgovine novog je, u to vrijeme skupog Trek-a kupio Dario Bukvić što je mogao biti predznak da će još netko poželjeti kvalitetan bicikl. S otvaranjem trgovine i ja sam sebi kupio tada nebulozno skupi bicikl (cca 8000kn) te se priča o kvalitetnim biciklima zarolala. Tako smo naručili dva za prodaju i odmah ih prodali. „Vidjelo se da je to drugačija roba. Skuplja, ali i kvalitetnija. Bicikl je drugačije išao, bio je povozan, tako je Dida govorio, tražio je manje vozačke energije, a nudio dobru vožnju. To su ubrzo uvidjeli i naši budući kupci…“ Malo pomalo stvorila se kritična mase biciklista koja će se kasnije samo povećati. U reklamu nisu ulagali previše, posao je rastao inercijom, no tko od Pakračana ne pamti Tessarijev Citroen Picasso obljepljen brojnim brendovskim reklamama što su skretale pažnju svugdje gdje je došao, reklamiravši biciklističkim zaljubljenicima specijalizirani dućan baš za njih, što izrasta u malom gradiću podno Psunja.

Kupci stoga nisu bili samo Pakračani ili Lipičani. „Sve više ih je dolazilo iz Daruvara, Garešnice, Požege, Gradiške, Novske i ostvarivali smo popriličan rast iz godine u godinu. Tada nije bilo velike konkurencije skroz do Osijeka, Vinkovaca, Bjelovara, a i kupci su valjda, osim kvalitetom, bili zadovoljni namjenskim dućanom u kojem se u istom prostoru ne razgovara o televizorima ili salami“.
U Pakracu i Lipiku danas ima oko 1500 bicikala što je odlična baza za servisne, ali i prodajne usluge kroz široku paletu biciklističke opreme i raznih dodataka. „Nije ni čudo jer dobar je pokazatelj toga 2002. godina. Vožena je tada tradicionalna biciklijada s više od 400 sudionika, a tek nakon toga dolazi gotovo 20 godina našeg rada tijekom kojih su ljudi zavoljeli bicikl. A kad nešto voliš nije ti žao niti potrošiti nešto novca na to. Ima ih danas možda i više od 1500“.

Podjednako vrijede i prodaja i servis

Je li udio prodaje kvalitetnih bicikala, koji koštaju od 2 tisuće kuna pa na dalje, danas veći od servisnih prihoda ili je zadana marža koju diktira distributer ipak ograničavajući faktor u prihodovanju? „Imamo male i velike servise, 130 i 240 kuna. Ljudi imaju novca koliko imaju i nekad se cijena mora pješice formirati, da se tako izrazim. Moramo naplatiti rad, a ne želimo oštetiti klijenta pa ako se treba ugraditi kakav dio, promijeniti ili dokupiti, uvijek se odredi cijena na obostrano zadovoljstvo. Cijene samih bicikala u Hrvatskoj su svugdje iste, ako je isti distributer. Nekad se možda bolje zarađivalo, ali sad je veći promet pa se sve to nekako poravna“, priča i dodaje da godišnje prodaju oko 250 bicikala.

U trgovini uvijek ima oko 100 komada (unaprijed plaćenih dobavljaču) u trenutnoj ponudi, a ostalo se dobavi preko interneta u roku 3 do 5 dana. Mladi danas slažu bicikle poput kompjutera, po dijelovima, pa je moguće i tako složiti željeni „bajk“. Uglavnom, potražnja dirigira asortiman. Najskuplji bicikl koji je prodao u trgovini bio je vrijedan preko 40 tisuća kuna, a kupio ga je Pakračanin, a o prodajnim sposobnostima, ali i o platežnim moćima ovdašnjih biciklista svjedoči i poziv dobavljača iz Rog Jome 2008. godine, kad su u čudu upitali „znate li da ste vi iz Pakraca prodali više skupih bicikala (10 tisuća kuna i skupljih) nego mi?!“ To je značilo tada nekih petnaestak komada.

Prerasli smo Pakrac, ali…

Biciklistička branša je progresivna i zahtjevna, stoga je osim u trgovanje valjalo ulagati i u znanje. Već u prvim godinama poslovanja u vrijeme sporog interneta, o biciklističkim novitetima Tomislav se informirao putem stranih specijaliziranih magazina, a nove neophodne vještine i nepoznate trendovske alate upoznavao je kod prijatelja servisera u Zagrebu. U novije vrijeme i na višednevnim međunarodnim sajmovima, tehničkim radionicama, seminarima i prezentacijama po Sloveniji, Austriji i Njemačkoj.

„Osnove su mi pokazali otac i djed, ali kako se razvijalo tržište tako sam se i ja morao obučavati, no sve sam teže mogao novostečene vještine primijeniti i naplatiti u Pakracu. Od 2007. godine obučen sam popravljati i one najskuplje bicikle, odraditi i najsloženije servise, ali ovdje nemam tržište na kojemu to mogu primijeniti“, pomalo nesretan zbog te činjenice, ujedno odgovara i na naše pitanje koliko je lokacija u Pakracu ograničavajući faktor s obzirom na financijske moći ovdašnjeg stanovništva.
„Jasno je to sve, ali ne bih mijenjao Pakrac iako smo ga prerasli i na jedan način me ograničava da prodišem punim plućima u poslovnom smislu i ponudim još bolje od sebe. Imao sam ponuda iz biciklističkog svijeta da odem raditi u neki veći grad ili inozemstvo sličan posao, imam te ponude i danas, no nisam htio otići. Ne iz nekog velikog lokal-patriotizma, već zbog toga što je internet s online prodajom dosta pripomogao da umanji hendikep fizičke lokacije.
Bolje sutra možda će mu donijeti pojava električnih bicikala koje se već nalaze u ponudi “Bicikla Tessari”. „Prije petnaestak godina sam prvi put vidio i probao e-bike, no tada nije bilo vrijeme da ga nudimo. Sada je drugačije, a cijena je postala koliko-toliko prihvatljiva, iako opet za dobar model s npr. Bosh elektromotorom treba izdvojiti 15 tisuća kuna na više“. Posljednje tri godine i to se tržište polako otvara, kaže, a u Pakracu ih prodaju 5-8 komada godišnje.

Titanovci

Po strani smo malo ostavili onu sportsku Tomislavovu stranu, što ne znači da je nije bilo. Nakon ostavljanja motocrossa 2005. godine u Caffe baru Škorpija osnovan je Biciklistički klub Titan. „Odlučili smo osnovati klub s kojim smo išli na razna natjecanja širom Hrvatske. Pomoglo je to i u poslovnom smislu jer smo upoznali ljude iz branše, ostvarili dugoročne kontakte, upoznali s trgovinom i uslugama što se kasnije pokazalo iznimno važno.“ Rezultatski je kao „Titanovac“ vozio brdske XC kružne i marathon utrke, u Downhillu bio prvak Hrvatske, kao i njegov bratić i današnji djelatnik u trgovini Santo Tessari koji se triput okitio istim naslovom. S Titanima je nastupao i u Pakracu, na Omanovcu, gdje su godinama organizirali Downhill natjecanja, uredili za to stazu i tako biciklističku karavanu navikli na dolazak na brdo ponad našeg grada“. Zasnovano na volonterizmu, sve to trajalo je desetak godina, a iza toga Titanovci, danas bez Tomislava, opstaju na pojedincima i čekaju neku novu generaciju biciklista koja će nastaviti priču.

Uz još pregršt medalja i priznanja natjecateljsku je karijeru, opet zbog ozljede, prekinuo 2014. godine. Od sportskog natjecanja je pauzirao sve do 2017. godine kad je uz rekreacijsko bicikliranje uveo i plivanje što je na nagovor prijatelja Darka Škevina objedinio u triatlon. Rođeni sportaš, tjelesno iznad prosječno kapacitiran, i u toj je zahtjevnoj disciplini postizao zavidne rezultate.
„Osvojio sam amatersku utrku u Boroviku pokraj Đakova među 150 natjecatelja, kao i jedan olimpijski triatlon u Zagrebu u kategoriji 35-40 godina u konkurenciji njih 30. Velikim uspjehom smatram i završen srednje-dugi triatlon što znači 1900 metara plivanja, vožnje 90 kilometara bicikla i 21 km trčanja. Spustio sam to sve ispod 5 sati“.
I to bi bilo sve što je Tomislav dao sportu koji ga je ozljedama uporno gurao od sebe. „Ostao je samo jedan neostvareni cilj i veliki izazov za odraditi, a to je Ironman - dugi triatlon, koji uključuje 3800 metara plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42 km trčanja“.
Danas se sportom ne bavi aktivno, ako se to uopće može tvrditi za nekoga tko rekreacijom drži višesatno bicikliranje od 50, 100 ili više kilometara, a jedino Omanovac smatra ozbiljnijim brdom. Slobodno vrijeme provodi s djevojkom Sarom.
A dućan? Dućan radi odlično. Razloge vidi u tome što radi posao koji voli i u većini slučajeva mu pristupa s velikim zadovoljstvom. Ovogodišnja „okupacija“ dućana tijekom proljeća i prvih ljetnih mjeseci te 60% prednarudžbi za 2021. godinu najbolje potvrđuje da je otac Vlado pogodio s prognozom o „trendu“ te zajedno sa sinom oko male obiteljske ideje izgradio ozbiljnu priču, a od „Bicikla Tessari“ je stvoren gotovo pa brend spomenut u svakoj boljoj biciklističkoj priči.