Usred borbe s koronavirusom, dok je pola zemlje pod rigoroznim mjerama, a druga polovina radi umanjenim intenzitetom primjenjujući sve moguće mjere zaštite ili prakticirajući rad na daljinu, jedna se branša nezasluženo zaboravlja i pomalo gura u stranu. Riječ je o trgovcima koji rade u omanjim trgovinama mješovitom robom, kakvih u Pakracu ima nekoliko i koji sukladno preporuci Nacionalnog stožera civilne zaštite rade uobičajeno, tek s nešto skraćenim radnim vremenom. Iako su za obavljanje svog posla slabije financijski motivirani nego ostale službe koje su sve ovo vrijeme građanima na raspolaganju, njihovo zanimanje također nosi određeni stres, ponajviše stoga što su zbog prirode posla osuđeni na neposredan kontakt. Mnogi među trgovcima osjećaju se iscrpljeno, loše zaštićeno i izloženo virusu. Je li tako i kod nas te kako se u pakračkim dućanima nose s novonastalom situacijom provjerili smo kod Goranke Laić – Čolić, trgovkinje u dućanu mješovite robe u centru grada.
„Radim šesnaest godina kao trgovac, a četvrtu kod sadašnjeg poslodavca i mogu vam reći da u ovoj situaciji u našoj firmi vrlo dobro funkcioniramo. Dobili smo potrebne preparate za zaštitu, a zaštitnu masku nosimo kad se stvori nešto veća gužva. Kupci se ponašaju uglavnom disciplinirano“, objašnjava i kaže kako je u početku bilo trzavica i nervoze kod mušterija dok se nisu svi skupa priviknuli na nužno distanciranje u zatvorenom prostoru od dva metra. Gužve, kaže, više nema jer su se ljudi opskrbili u prvom tjednu većim količinama osnovnih životnih namirnica čije cijene u ovom trgovačkom lancu manjih trgovina nisu mijenjali od siječnja.


Tijekom razgovora u dućan je ušao kupac i uslužen je tako da je postupak prodaje u odnosu na ranije gotovo isti. „Situaciju“ odaje tek dezinfekcijsko sredstvo pored trgovačkog pulta širokog nekih 120 cm preko kojeg je čovjek pružio novac, pokupio svoje i uz uobičajeno Gorankino „dođite nam opet“ otišao svojim putem. Ništa naročito rekli bi, minimalan kontakt…
Ali, zar nije gotovo isti i na tržnicama, a pogledajmo sve mjere zaštite koje se poduzimaju i količinu rasprava po pitanju tamošnje prodaje gdje se tržna komunikacija „jedan na jedan“ predstavlja kao izuzetno rizična.
Goranka će poslije odrađene smjene iz trgovine otići kući, a u međuvremenu će, osim opisane prodaje, u malenoj trgovini više puta ući u neposredan kontakt s nepoznatim ljudima. Okružena kupcima, namirnicama valja pripuniti prazne police, potom naplatiti račun na blagajni pri čemu će, ponekad, onaj što plaća po navici navlažiti palac (sjećate se, vidjeli ste milijun puta) listajući papirnate novčanice. Iako danas sa svih strana bruje preporuke o beskontaktnom plaćanju, teško je od starijih mušterija očekivati da se služe karticama i modernijim načinom plaćanja. Unatoč svemu, straha kod Goranke gotovo da i nema…
„Pomislim i ja svašta, pogotovo kad dodirnem lice, postanem na tren paranoična, no crne me misli brzo prođu. Nemam straha i mislim pozitivno. Neki govore da smo heroji, ne mislim tako, samo radimo svoj posao. Ne želim biti heroina, želim samo da svi skupa, poštujući upute preživimo ovu kalvariju i iz svega izađemo kao bolji ljudi", završila je simpatična Goranka, apelirajući još jednom na kupce da ne stvaraju nepotrebne gužve, te im u šali poručila da ne gomilaju zalihe „kao da korona virus obilazi kuće i tko nema 100 kg brašna i 10 litara ulja odmah ga zarazi…“

OGLAS B1