Piše: Jozo Zorić, pakrački župnik
Sve što od čovjeka ostane kada smrt prekine tanku nit života, jest grobni kamen s natpisom: „Ovdje počiva…“ Oni kojima je taj život nešto značio, navratit će, i barem jednom godišnje, ostaviti stručak cvijeća, zapaliti svijeću, uputiti za pokojnika molitvu. I to ima svoj vijek trajanja. A onda, vremenom, svaki grob počinje uranjati u tišinu zaborava. Ostaje još samo natpis koji slučajnom namjerniku ne kaže ništa.
Samo je jedan grob velika iznimka. Onaj na kojem prijatelji nisu uspjeli napisati: „Ovdje počiva…“ Umjesto natpisa, taj grob svoje posjetitelje - žene koje je tamo dovela ljubav prema mrtvom Učitelju, suočio s tajnom i porukom što će izazvati neslućeni obrat, a taj grob učiniti novim početkom.
„Nije ovdje, uskrsnuo je kako je rekao!“ Ta riječ nebeskog glasnika u praskozorje uskrsnog dana postade sunce novoga dana vjere i nade, svjetlo života u službi Uskrsloga. Događaj uskrsnuća je postao i ostao temelj naše vjere. Koliko su god bili učenici zapanjeni njegovim brojnim čudesima, ona nisu prvotni sadržaj njihovih propovijedi, već čudo Uskrsnuća i posljedica za njihov život. U svjetlu tog događaja i Isusove riječi dobivaju svoju neprolaznost, a njegova čudesa očituju se kao znaci da je u njegovu životu, uistinu, Bog bio na djelu!
Vjera i znanost
Nedavno svjedočenje vjere naše doktorice Alemke Markotić koja je na upit svog kolege ateista „Kako možeš biti znanstvenica i vjernica?“ Odgovorila protupitanjem „A kako ti možeš biti znanstvenik i ateist?“ prisjetilo me na ovu zgodu vezanu uz vjeru u uskrsnuće tijela koju pripisuju Isaacu Newtonu (1642.-1727.) engleskom fizičaru i matematičaru. Newton je ujedno, jedan od najvećih znanstvenika svih vremena i čvrsto je vjerovao u biblijski koncept stvaranja svijeta. Jednom su ga zapitali „Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovo postanu tijela svojih duša?“ Nato je učenjak pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i upitao svoje sugovornike. „Tko može iz ove smjese odvojiti željeznu prašinu?“ Odgovor nije dobio. Onda je Newton uzeo magnet i prinio ga mješavini zemlje i željeznog praha. Nastalo je komešanje čestica. Sitni dijelovi željezne prašine počeli su se hvatati za magnet. U prašini nije ostala molekula željeza. Tada Newton reče prisutnima: „Onaj koji je ovoliku silu dao mrtvom kamenu, zar on ne može dati takvu moć našim dušama kada bude trebalo da se obuku u svoja proslavljena tijela.“
Isusovo uskrsnuće nije bajka niti djelo ljudske mašte kojim bismo se mogli malo tješiti. Isusovo je uskrsnuće povijesna stvarnost, eno mu mjesta do danas u Jeruzalemu. Crkva tu istinu svjedoči dvije tisuće godina, istinu koju još nitko nije uspio oboriti. Zanijekati da - ali oboriti ne! Ta istina preobražava i danas srca mnogih koji su u Kristu pronašli smisao života, a u njegovu uskrsnuću odgovor na vlastitu smrt. Na drugoj strani su oni kojima će i današnji Uskrs biti samo jedan lijepi narodni običaj obilježen finim jelima i tradicionalnim čestitkama. I ništa više!
U ovom čudnom i strahom obilježenom vremenu Isus nam po anđelima sa svoga praznog groba poručuje „Ne bojte se!“. Ne bojmo se ni života, ni bolesti, ni smrti dok nas nosi vjera u Uskrslog Krista! Neka nas sunce uskrsnog jutra grije i ovoga Uskrsa i u sve dane života našega uz sretan i blagoslovljen Uskrs.