Onako kako su današnji kafići u povijest otpremili kavane u kojima se nekad uobičavalo sjesti, porazgovarati, pročitati dnevni tisak, kušati kakvu slasticu ili samo uživati u tihoj glazbi, tako su i vlasnici modernih lokala promijenili - konobare. One školovane, finih manira i uniformirane zamijenili su golobradim mladićima u šarenim majicama. Uđete li, na primjer, danas u jedan takav kafić i naručite brzi espresso, on će vam stići kroz desetak minuta, a momak ili djevojka poslužit će vam ga onoliko spretno koliko je potrebno da vam ga ne prevrne u krilo. Ljubazni će biti taman toliko da im to ne prigovorite, a često će i prečuti da ste uz kavu naručili i vodu.
Pretjerujemo? Da, i to namjerno. Sve s ciljem da vam pažnju usmjerimo na 60 - godišnjeg Marka Martinellija iz Pakraca, školovanog ugostitelja 4. stupnja, posljednjeg konobarskog romantika s leptir mašnom oko vrata koji se za status konobara morao dobrano potruditi.

[caption id="attachment_27646" align="aligncenter" width="475"] Blizanci Marko i Branko s roditeljima s majkom Marijom i ocem Ivanom te sestrom Terezom[/caption]

Nije od fotelje i kauča

Iako je danas u mirovini, Marko nije čovjek od fotelje i trosjeda, pa ga naši sugrađani poznaju kao druželjubivog čovjeka kod kojeg se, recimo, može kušati odlično kupinovo vino nastalo od kupina obranih u malom voćnjaku u Kovačićevoj ulici, ponad kuće Martinellijevih. S druge strane poznajemo Marka i kao višestruko ranjavanog pakračkog branitelja pri čemu mu je teško oštećena desna ruka. Što je to tada značilo izučenom konobaru, možemo samo pretpostaviti…
No, priča je krenula ovako:
Kako svi osmaši moraju, tako je i petnaestogodišnji Marko morao vlastiti životni put odabrati vrlo rano. U osjetljivim godinama, kad dječak postaje mladić, po završenoj osnovnoj školi i obavljenom roditeljskom savjetovanju, napustio je roditeljski dom u Pakracu i zajedno s bratom jednojajčanim blizancem Brankom otišao u Crikvenicu u srednju ugostiteljsku školu.
„Otac mi je bio trgovac, a mama domaćica i samo je htjela da imam siguran kruh u rukama – pa nek budem brico ili mesar. Nakon kućnog savjeta te zbrojenih želja, ali i ocjena nas blizanaca, izbor je ipak pao na Crikvenicu. Olakotna okolnost u ranom odlasku od kuće bila je u tome da su s nama dvojicom u Crikvenicu (tada po jačini ugostiteljskog obrazovanja odmah iza Opatije) krenuli i Pakračani Đuro Marošević, Slavko Rek i Josip Delorenci. Dotad sam tek jednom u životu bio u Zagrebu pa je odvojenost za mene bila svojevrstan šok“, priča Marko i prisjeća se da je povremeno pomišljao na bijeg kući. No, vremena za takve misli nije imao previše jer su odmah po dolasku, uz pohađanje nastave bili poslani na paralelnu praksu u hotele u kojima su se i hranili. Kad nije bilo dovoljno radne snage, kaže, navlačili bi radne uniforme i odmah bili upućeni „među stolove“. Međutim, ne zaboravlja prve dane, crikveničke ulice i smrad ribe iz obližnje ribarnice koji može osjetiti i danas, iako ribu voli i često je na jelovniku.

Zanat tesao u hodu

Iz tog vremena pamti i razne anegdote pa prepričava kakve je impresije stekao ulaskom u glasoviti hotel Omorika gdje je naukovao. Pamti šale i pošalice starijih kolega koje su znale ponekad natjerati i suzu na oko, kao onda kad su mu za vrijeme posluživanja gostiju, stariji konobarski mangupi složili problem s ključem od blagajne, kojeg je Marko naivno ostavljao u bravici blagajne, pa je iz potencijalno bogate smjene izašao sa znatnim gubitkom. „Svako znanje se plaća i od tad je ključ od blagajne uvijek privezan špagom o pojas“.Strukovne vještine smo stjecali u hodu, radili smo u hotelu visoke B kategorije s četiri sale i 800 sjedećih mjesta. Ono što nismo naučili dotjerao je dril kakvog danas više nema, odnosno u današnje vrijeme nije više dozvoljen. Naravno i oštar šef kao iz filma. Ruke na leđima, polunaklonjen, a opet pred gostom dovoljno dostojanstven izazivao je strahopoštovanje. „Pet jezika je govorio, a nas je satima učio „hodati“ tako što nas je s jušnikom punim vode tjerao da se krećemo po sali. Ne smiješ kap proliti. S knjigom na glavi smo hodali da dotjeramo držanje.“
Tijekom 4 godine izmjenjivali su se paralelno škola i posao. Osim strukovnih vještina, Marko je odlično ovladao i njemačkim jezikom jer su crikveničke hotele punili većinom gosti iz Njemačke i Austrije. Nakon četiri godine školovanja Marko s ostatkom pakračke ekipe stječe zvanje ugostitelja IV. stupnja.

[caption id="attachment_27650" align="aligncenter" width="496"] Sa suprugom Ankicom u ljubavi od 1982. godine[/caption]

Slijedilo je odsluženje vojnog roka nakon čega blizanci odlaze raditi u Sloveniju gdje Branko ostaje i dan danas živi, a Marko se vraća u Crikvenicu pa potom u Pakrac.
Nedugo nakon toga, 1982. godine u Pakracu upoznaje buduću suprugu Ankicu. Pridošla iz Moslavine, točnije Janje Lipe, Ankica počinje raditi u pakračkoj bolnici. Nakon dvogodišnje veze i Markovih povremenih odlazaka na sezonske poslove u Crikvenicu i slovensko skijalište Vogl, par se vjenčava 1984. godine, a iste godine mlada obitelj dobiva i novog člana - kćerkicu Mariju. Tri godine kasnije rodila se i Anita. U to vrijeme Marko već naveliko radi u poznatom lipičkom hotelu, gdje je ispočetka trebalo malo vremena da dovede u red mlade i priučene djelatnike, kako bi poštovali pravila struke na zadovoljstvo brojnih gostiju, dobrih platiša.

Konobari uvijek prosječno plaćeni

„Bio sam osjetljiv na šlamperaj i nisam dozvoljavao u mojoj smjeni da tanjur ne bude tip-top. Primijetili su to i gosti, jer to su bili nerijetko bogati ljudi koji nisu žalili platiti, ako su vidjeli da im pristupaš s poštovanjem. A iz posluženog tanjura se vidi štošta…“, sumira sjećanja s lipičkog radnog mjesta i prisjeća se Miće Kosijera i Miće Komlenca kao vrlo dobrih radnika.
Financijski gledano, biti ugostitelj i nije bilo nešto sjajno, ali ne žali se. Usporedbe radi, kaže: „Danas se srozala kvaliteta usluge pa je shodno tome manje i plaćena. Nije ni tada plaća bila visoka. Ja sam mogao suprugu Ankicu, koja je imala 500 DEM-a plaću, sustići samo ako je taj mjesec bio dobar bakšiš. Kad sam radio u caffe baru „R“, najboljem gradskom kafiću u vlasništvu Ranka Prodanovića, osnovica mi je bila oko 300 DEM-a, ostalo se svodilo na sposobnost i zadovoljnog gosta.“

[caption id="attachment_27654" align="aligncenter" width="955"] S lijeva: Štula, Šarčević, Marko, Dragica “Tetka”, Frane Pešut i Vlado Kosijer[/caption]

Bilo dovoljno ili ne, financije su bile dostatne da se mladi bračni par Martinelli nekako tih godina odvaži upustiti u gradnju kuće. U podnožju Markove roditeljske kuće u Starčevićevoj 66 u Prekopakri, na parceli pored buduće ulice Ivana Gorana Kovačića, do 1990. godine niknula je kuća - sagrađen je dom.

"Heroj čovječnosti"

Teško buduće vrijeme iste je godine nagovijestila smrt Markovog oca Ivana, a već sljedeće godine neprijateljske granate poslane s druge strane brda označile su kraj jedne i početak druge priče.
Od tisuća četničkih granata koje se pale na Prekopakru, nekoliko je pogodilo i novi objekt u Kovačićevoj. „Jedna je pogodila direktno potkrovlje, a bezbroj drugih oštećenja tijekom ratnih djelovanja bilo je procijenjeno kao oštećenje 4. kategorije“, kaže nam Ankica. Kao spomenik ratnim danima, i danas stoji geler na vratima spavaće sobe i oštećeni dio potkrovlja garaže.

[caption id="attachment_27651" align="aligncenter" width="1024"] Humana vojna akcija evakuacije pacijenata - uvijek zanimljiva široj javnosti[/caption]

Istovremeno, Marko je u Domovinski rat ušao kao hrvatski dragovoljac. Od prvog dana je sudionik obrane grada, a u ratnim djelovanjima dvaput je ranjavan i to 6. listopada 1991. godine u Batinjanima te 15. rujna 1992. godine, kad je od mine stradao u Ulici 40. divizije, današnjoj Kalvariji. Posljedica tog ranjavanja je i trajno oštećenje na desnoj ruci koje je od strane komisije u konačnici procijenjeno kao 70 postotno. „Tu sam doživio prve površnosti sustava jer sam kao višestruko ranjavani branitelj podcijenjen s procjenom trajnog invaliditeta koje je kao na tržnici spuštano nakon prvotnih 90 na smiješnih 60 posto. Nakon žalbe priznato mi je konačnih 70 posto“, s dozom ogorčenja govori Marko i konstatira da po toj procjeni on danas dobiva 1100 kuna na ime invalidnine i problem vidi u tome što je država umjesto visokih invalidnina mnogim braniteljima dala (pre)velike mirovine.

O svojoj invalidnosti kaže: „Sve mi se okrenulo u životu. Dešnjak sam i morao sam sve ponovo učiti. Od potpisivanja lijevom rukom do vezanja žniranca na cipeli. Bilo je faza kad sam psihički bio na dnu, no izvukao sam se uz pomoć obitelji“. Ratnoj crtici dodajmo i da je Marko bio sudionik najveće humanitarne akcije u Domovinskom ratu – evakuaciji duševnih bolesnika iz pakračke psihijatrije. Kao sudionik i zapovjednik voda ZNG, nagrađen je poveljom „Heroj čovječnosti“. Rat, kaže, u konačnici nikome ništa dobrog nije donio osim međusobnog poštovanja kojeg je bilo među ljudima više nego danas.

Najsretniji u vlastitom voćnjaku

Supruga Ankica za svog „pacijenta“ kaže da je vremenom ovladao svojim hendikepom, prihvatio ga i funkcionira sasvim normalno. Štoviše, bolje nego netko zdrav. Svjedoči tome i okućnica unutar koje nas je primio na ovaj razgovor. Sve je napravljeno vlastitim rukama odaje velik trud i uloženo vrijeme, a sve to uz tek poneku asistenciju nekog od ukućana.

[caption id="attachment_27652" align="aligncenter" width="900"] Ljevica u akciji - trebalo je vremena i vježbe da stekne povjerenje u lijevu ruku[/caption]

„Nakon oporavka odlučio sam krenuti raditi. S obitelji smo najprije otišli na more prodavati voće. Imali smo dva štanda, isprva je bilo dobro, no kako je vrijeme odmicalo, zarada je postala nedostatna. Sustav me kao invalida DR nije niti malo razlikovao od ostalih i više nije bilo računice. Vratili smo se kući i nakon pokušaja s jabukama koje su vrlo zahtjevne za raditi, poznanik mi je preporučio kupine. Zasadili smo ih u voćnjaku iza kuće na nekih 700 kvadrata površine, kao i nešto grožđa, jagoda…To je moja terapija, tu provedem dan. Posla ima, ima i uroda, ali sve je to u ograničenim količinama dostatnim za prodaju s kućnog praga te za vlastite potrebe. Najveći problem su berbe, no to odradimo u obiteljskom krugu i s prijateljima“.
Ne škrtari Marko niti prema sugrađanima. Često ga možemo zateći za improviziranim štandom na Trgu dr. Franje Tuđmana kako prodaje kupine ili kupinovo vino. Isto ono vino, upakirano i lokalno etiketirano, koje prigodno za Uskrs ili Božić podijeli prijateljima ili poznanicima koje sretne u gradu.


Danas kad odvrti film, Marko doista ima što vidjeti. Kćer Mariju koja je u Zagrebu završila Odnose s javnošću i kao PR stručnjak radi u Javnim resursima. Mlađu Anitu koja je magistrirala mikrobnu biotehnologiju, dok je sina Ivana (rođen 1997.) sa završenom elektrotehničkom školom morao pustiti da sreću potraži u Njemačkoj.

[caption id="attachment_27649" align="aligncenter" width="576"] Sa kćerkama Marijom i Anitom. Sin Ivan danas je u Njemačkoj[/caption]

Greta - djedova nova radost

Najnovija radost u životu Marka i Ankice Martinelli je rođenje Marijine kćerkice Grete koja je ove drage ljude po prvi puta učinila djedom i bakom.
Treba li na kraju priče reći da Marko i dalje konobari? Danas ga se može vidjeti na gradskim događanjima kako sam ili s odabranom ekipom pokriva kompletan ugostiteljski program i pritom, poslužujući, spretno ponese i po pet punih tanjura. Nema možda leptir mašne, ali gard je i dalje prisutan. Ne skriva niti neprirodno savijenu desnu podlakticu koja danas posluži koliko može, sasvim dovoljno da u njemu opet prepoznamo onog spretnog maturanta crikveničke Ugostiteljske škole.

[caption id="attachment_27656" align="aligncenter" width="900"] Na ulazu u voćnjak uz suprugu Ankicu i bocu odličnog kupinovog vina iz vlastitog gospodarstva[/caption]