Kakva je u Pakracu ponuda na tržištu raznih usluga (servisnih, krojačkih, trgovačkih, ugostiteljskih…) bio nam je cilj kada smo ovu temu pokušali obraditi kao noseću u ovom broju Lista, u predblagdanskom vremenu, u doba godine kada ljudi većinom u znatnom iznosu povećaju ritam potrošnje. Tim više jer smo istu temu obradili prije devet godina i htjeli smo uočiti ima li pomaka. Tada, u listopadu 2010. godine smo ju naslovili „S veknom kruha, kod frizera pa na kavu“ što je trebalo sugerirati da se najviše uslužnih djelatnosti odnosilo na kafiće (tada na području Grada Pakraca 29), frizere (8) i pekara (osam pri čemu se kruh mogao kupiti u još devet trgovina mješovite robe). Za to smo od nadležnih institucija iz državne uprave, ali i obrtničkih struktura, tražili konkretne popise registriranih radnji, no nismo ih uspjeli dobiti (vidi stranu šest). Stoga nam nije preostalo ništa drugo nego primijeniti odokativnu metodu.

Ugostiteljstvo brojno i kvalitetno

Prvi je dojam, šećući se pakračkim ulicama, i dalje da nam ne nedostaje ugostiteljskih radnji, kao i trgovina mještovite robe, frizeri i pekari su jednako tako dovoljno brojni. No, kao i prije devet godina, nedostaje nam ponajviše raznih servisnih usluga, male radnje koje bi obavljale brojne sitne popravke za kojima u kući uvijek ima potrebe. Naročito kod obitelji sa starijim ukućanima, ali i onima kojima nedostaje majstorskog znanja i alata, što je sve češća pojava u suvremenom društvu koje teži specijalnosti u pogledu stjecanja znanja i kvalifikacija.

S 22 ugostiteljske radnje u naselju Pakrac 2010. godine danas smo, koliko smo uspjeli prebrojati, pali na 18. Možemo samo nagađati jesu li prorijeđene uslijed manje potrošača, ili ih je onda doista bilo previše kako su tvrdili onda, a tvrde i sada naši ugostitelji. Ono što je dobro, slaže se većina s kojima smo razgovarali, povećao se broj ugostiteljskih radnji koji su uveli mogućnost raznih oblika prehrane, povećala se i kvaliteta, puno su napredovali u sve popularnijem modelu rada takozvanom cateringu (posluga izvan objekta). Za mali grad kafići i ostali prostori su sasvim solidno uređeni. Naravno da se ne mogu uspoređivati sa zagrebačkim, ali su, na zadovoljstvo potrošača, i cijene neusporedive.

Po pitanju ugostitelja nositelja djelatnosti ovo tržište je vrlo dinamično. Kada usporedimo popis obrtnika ugostitelja iz kataloga obrtništva našeg Udruženja, izašlom u ožujku 2016. godine kada ih je bilo evidentirano 16, s današnjim stanjem (opet odokativna metoda) uočljivo je da je jedan od tih 16 u potpunosti zatvoren, a u najmanje četiri je promijenjen nositelj obrta ili zakupoprimac.

Mali trgovci gube bitku s velikima

Određenih promjena ima i na području trgovačke mreže mješovitih trgovina. Slično kao i kod ugostitelja, ukupan broj trgovina se nije puno mijenjao, ali se  smanjio broj takvih dućana koji su držali naši obrtnici, odnosno lokalna mala trgovačka društva, ali su njihova mjesta često zauzeli veliki trgovački lanci poput „Mlin i pekare“, „Pivac“, odnosno Tisak.  Pored toga dobili smo i nekoliko većih trgovina s djelomično specijaliziranim asortimanom kao što je „Metalco“ ili „Pepco“ što je automatski utjecalo na poslovanje takvih malih. Djeluje nam da u Pakracu imamo solidnu ponudu po pitanju asortimana koji uobičajeno kupujemo u poljoprivrednim apotekama, dvije cvjećare su vjerojatno dostatne bar za uobičajenu potrebu vijenaca i buketa, a odličnu sezonsku ponudu sadnica imamo na tržnici.  U Pakracu se i dalje može kupiti namještaj i bijela tehnika, mada su iskustva i trgovaca i potrošača da se za takvim artiklima najčešće poseže odlaskom u Zagreb ili neka okolna mjesta. No nedostaju specijalizirane prodavaonice poput cipela kojih smo prije rata imali čak šest, sve iz redova najrenomiranijih tadašnjih proizvođača, a potrošači govore i o nedostatnoj ponudi sportskih asortimana. Na tu temu puno bi mogli reći i trgovci koji se žale da mlađa i zahtjevnija klijentela te kupovine rješava sve zastupljenijom internetskom prodajom, ili ipak u potrazi za kvalitetnijim ili jeftinijim modelima odlaze u Zagreb i druge veće gradove dok oni stariji, manje zahtjevni ili s tanjim novčanikom takve kupovine obavljaju na tržnici gdje je još uvijek četvrtkom u ponudi desetak takvih pokretnih trgovina, a koliko smo uspjeli snimiti stanje, niti jedna s područja Pakraca. Slično je i sa sve rasprostranjenijom računalnom i komunikacijskom tehnologijom, asortimanom koji je prisutan u pakračkoj trgovačkoj mreži, ali jednako tako mlađi potrošači više vjeruju internetu i velikim centrima. Posljedica toga je i manjkavost na  servisnom tržištu te opreme i usluga.

Servisi najveći nedostatak

Servisi su, dojam je u razgovoru s potrošačima, najveći nedostatak na području usluga. Već godinama je u Pakracu prisutna kronična nestašica registriranih servisnih usluga koje bi uz danas normalnu komunikaciju što podrazumijeva jedan telefonski poziv ili mail, rješavali kućne probleme kao što su kvarovi na električnim,vodovodnim, plinskim instalacijama i centralnom grijanju. Ono malo takvih registriranih servisa što postoje okrenuti su velikim poslovima, naročito sada u vrijeme intenzivnog investicijskog ciklusa i za male popravke vrijedne nekoliko desetak ili stotina kuna nemaju interesa. Stoga zamjenu lustera, karniši, slavine ili popravak brave, naročito stariji stanovnici i oni manje vični, rješavaju oslanjajući se na uslugu rođaka, prijatelja, susjeda, fuš majstora što uvijek nije lako jer podrazumijeva zamolbe, čekanja, a i manju kvalitetu. Dojam je da bi jedan takav mali servis imao stalno posla.

Nažalost, i po pitanju popravaka bijele tehnike, redovitog servisiranja bojlera i klima uređaja Pakračani su najčešće osuđeni na moljakanje, čekanja na red kod ono malo ovlaštenih servisa, ili pak pozivanje iz okolnih gradova, najčešće Daruvara, Novske i Kutine.

Prema onome što čujemo u razgovoru sa sugrađanima jednak je problem i s malim zidarskim stolarskim, fasaderskim, keramičarskim i zemljanim uslugama. Građevinari imaju puno velikih poslova i onda su razna „krpanja“ koja su uvijek prisutna na obiteljskim kućama prepuštena snalaženju u samoizradi, jednako kao i prije tridesetak godina kada su tržišni uvjeti bili još u povojima.

U tom pogledu odskače samo usluga nabavke kupovine ogrjevnog drveta koje je posljednjih godina na našem području postala hit gospodarska djelatnost te više, ne samo da telefonskim pozivom možete dobiti ogrjevno drvo u dvorište, nego je moguća narudžba već izrezanog i iscijepanog, ponekad i uz i biranje više razreda kvalitete i veličine cijepanja. To se naročito osjeća van sezone grijanja ili kada je jesen blaga kao sada.

Poljoprivreda zastala na kukuruzu i pšenici

Jedan od većih nedostataka, pokazuje to i ove vrijeme kolinja i blagdanskih odojaka je i nedovoljna ponuda živih svinja pa i to nerijetko rješavamo kupovinom na Požeštini, ili na području Daruvara i Novske. Činjenica je da još uvijek, unatoč sve strožim zakonskim obvezama, nemamo niti jedan obrt (tvrtku, OPG) registriranu za uslužno klanje već se i tu snalazimo u fušu i oslanjanju na prijateljsko-rodbinske veze, što bi mnogi htjeli izbjeći i priuštiti si komfor da kolinje obave jednim telefonskim pozivom, ali im stanje na tržištu to ne omogućuje.

Što se tiče svježih poljoprivrednih proizvoda pakračka tržnica većim dijelom godine vrlo dobro opslužuje potrošače, ali je interesantno da su sve to ponuda proizvođača izvan Pakraca. Tako nam većina povrća i voća dolazi iz okoline (primjerice Kutina), piletina iz Sl. Broda, med, kesteni, pečenjaci iz Garešnice, mlijeko i mliječne prerađevine iz Dežanovca, kruh iz krušne peći iz Pleternice, jaja i gljive iz Kutine.

S obzirom na promjenu životnih navika i potreba više nije realno očekivati da ćemo u gradu imati postolara, šeširdžiju, kovača pa čak niti krojački obrt za sitne popravke. No malo je čudno da godinama nitko nije pokušao organizirati taksi službu, čak niti u varijanti popularnog i jeftinog ubera, da se u Pakracu ne može otići u turističku agenciju i uplatiti skijanje ili ljetovanja, pa i školskih i sindikalnih izleta.

Ključni su potrošači

Sve veća mobilnost, naročito u pogledu komunikacije, ali i one fizičke je jedna od važnijih odlika i promjena suvremenog društva. Svakodnevno nam udaljenosti od nekoliko desetaka ili stotinjak kilometara predstavljaju sve manji problem što je veliki problem za male gradove jer njihovi stanovnici sve manji broj svojih potreba, bilo da je riječ o zdravstvenim, kulturnim, sportskim pa i potrošačkim, zadovoljavaju u svom mjestu rada i življenja. To se odražava i na živote u takvim gradovima pa ne čudi sve veći broj praznih lokala u njima koje prerastaju u spavaonice ili mjesta upražnjavana tek svakodnevne aktivnosti. Želimo li usporiti takvo umiranje malih gradova, mi njegovi stanovnici moramo kad god je to moguće i nije previše povezano s kvalitetom i cijenama koristiti usluge lokalnog tržišta. Prije nego što ono potpuno nestane. Kada bude potrošača i novaca, bit će i poduzetnika jedan je od postulata tržišnog društva.

OBRTNIK DAVOR LENČE

Građani najčešći klijenti

Davor Lenče iz Prekopakre je obrtnik baš struke kakva je građanima potrebna i koja je u gradu deficitarna. Prije nešto više od dvije godine je registrirao Uslužni obrt bravarija Lenče, no obavlja i mnogo šire poslove od onih koje su navedene u samom nazivu tvrtke. Specijalnost su mu krovna limarija, metalne konstrukcije, balkonske i dvorišne ograde. No kako je od djetinjstva puno pomagao djedu, vrsnom samoukom majstoru, naučio je puno toga i o drvetu, ali i drugim majstorskim poslovima, a praktično znanje je nadogradio i teoretskim jer mu je prvo zvanje automehaničar, potom je položio i za vozača, a na kraju i majstorski bravarski ispit.

[caption id="attachment_26148" align="aligncenter" width="900"] Davor Lenče[/caption]

Kaže da posla ima, uglavnom kod fizičkih osoba, mada bi rado odrađivao i neke veće koje se dodjeljuju natječajnim postupkom, ali na takvima, iz njemu neznanih razloga ne prolazi mada je u posljednje vrijeme odradio i dva za pravne osobe; u Studencu gdje ga sve češće pozivaju i prilikom nedavnog preseljenja zgrade suda. Za razliku od nekih drugih majstora koji takve poslove obavljaju na crno, on uvijek izdaje račun koji treba ići uplatiti na šalter ili internet što kod nekih starijih sugrađana izaziva nezadovoljstvo pa nekada i sam uplati njihov novac sebi na račun.

Poslove ne dijeli na velike i male, prihvaća svaki i kaže da kad jednom uđe kod čovjeka u dvorište, obično se vraća radi novih dogradnji ili popravaka. Do klijenata stiže najviše usmenom predajom, po preporuci onih kojima je već radio što mu je ujedno i najbolja reklama. Za sada radi sam, mada bi pomoć nekada dobro došla. Još uvijek se boji nekog zaposliti jer sadašnji način rada, kod fizičkih osoba, ne nudi dugotrajnu sigurnost, odnosno uvijek ostaje neizvjesnost hoće li biti posla idući mjesec ili za tri mjeseca. Drugi veći problem mu je što još uvijek nema zatvorenu natkrivenu proizvodnu halu u kojoj bi mogao raditi i za vrijeme nepogodnih vremenskih uvjeta čija izgradnja nije jeftina pa će joj pokušati napraviti etapno. Ove godine je koristio poticaje Grada Pakraca koji su mu omogućili kupovinu nešto alata što je do sada jedina pomoć u formiranju obrta, a žao mu je što se ovakva proizvodno-uslužna djelatnost ne sufinancira kao što su brojne poticajne mjere namijenjene poljoprivrednicima koji za nabavku mehanizacije ili prerađivačke pogone iz različitih fondova mogu dobiti vrlo značajna bespovratna sredstva. A da postoje vrlo brzo bi napravio halu i kupio novi kombi što bi mu omogućilo dodatno zapošljavanje, a time i kvalitetniju i bržu uslugu.

URED DRŽAVNE UPRAVE ZA GOSPODARSTVO

Od  ljubaznosti i isprika se ne živi

Temu uslužnih djelatnosti na području Pakraca obrađivali smo u listopadu 2010. godine. Tada smo iz pakračkog Ureda za gospodarstvo državne uprave dobili podatke da na području Pakraca radi 47 različitih trgovina (mješovitih i specijaliziranih) od kojih 8 u selima. Pored toga je bilo i 29 različitih ugostiteljskih objekata od čega sedam u selima. Radi usporedbe stanja devet godina poslije tražili smo iste podatke u istom uredu, najprije telefonom 10. prosinca kod voditeljice Brankice Ivandić, da bih bio preusmjeren u ured do, kod gospođe Jasminke Olivier, jer gospođa Ivandić, kako mi je rečeno, to nema u svom računalu. Od gospođe Olivier ljubazno sam preusmjeren u Požegu kod gospođe  Ines Tadić  koja jednako tako ljubazno moli da joj upit dostavim mailom koji je poslan 11. prosinca, a glasio je: „Temeljom našeg prethodnog usmenog kontakta dostavljam Vam upit za potrebne podatke za tekst o uslužnim djelatnostima na području Grada Pakraca. Interesira me koliko ima registriranih trgovina (mješovitih i specijaliziranih) na području Grada Pakrac i koliko od toga u samom naselju Pakrac, a koliko u ostalim naseljima (selima). Isti podaci mi trebaju i za ugostiteljske lokale (svih vrsta), kao i ostale uslužne djelatnosti (pekare, frizere, servisi, radionice….)“.

Dogovor je bio da ću ih dobiti do kraja radnog dana 14. prosinca jer su u gužvi zbog reorganizacije (seljenja iz državne u županijsku upravu). No umjesto odgovora 14. prosinca dolazi telefonska informacija (uz ponovo ljubaznu ispriku) za novim terminom u ponedjeljak do kraja radnog dana. No  u ponedjeljak, umjesto odgovora stiže telefonska obavijest da nisu nadležni za davanje takvih informacija i da će moj upit biti proslijeđen Državnom zavodu za statistiku na što tražim i pisani odgovor koji stiže sutradan 17. prosinca iz (pazi naziv!) Ured državne uprave u Požeško-slavonskoj županiji, Služba za zajedničke poslove, Odjel za ljudske potencijale, informatičke i pomoćno-tehničke poslove sljedećeg sadržaja: „Uvidom u proslijeđeni dopis g. Darka Baronice, Pakrački list, navodimo, kako nismo u mogućnosti dostaviti tražene statističke podatke. Naime, ovaj Ured nadležan je za izdavanje rješenja o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti trgovine sukladno važećem Zakonu o trgovini (NN, br. 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14) te ispunjavanje uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti sukladno važećem Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti  (NN, br. 85/15, 121/16 i 99/18). Primjerke izvršnih rješenja ovaj Ured dostavlja središnjem tijelu državne uprave nadležnom za poslove statistike, Državnom zavodu za statistiku, kao nositelju službene statistike. Kako ovaj Ured nije nadležan za praćenje stvarnog obavljanja djelatnosti u poslovnim objektima, tako nije ni u mogućnosti niti izvještavati o istome“, s potpisom Jasminka Olivier, struč. spec. oec, upravna savjetnica.

Naravno da smo začuđeni jer smo  iz istog ureda prije devet godina dobili tražene (banalne) podatke, a danas devet godina poslije iz svu moguću informatizaciju to nije moguće. Čemu onda služi ured za gospodarstvo u državnoj upravi ako nemaju statističke podatke o banalnoj gospodarskoj aktivnosti kao što su trgovine i birtije u malom gradu. Kako onda planirati razvoj gospodarstva?

Istoga poslijepodneva su se mailom javili iz Državnog ureda za statistiku iz Zagreba i uputili me na telefonski razgovor drugog dana u 9 sati s gospođom Vlastom Lide Kranjec. No osim ponovo puno ljubaznosti i isprike što na niti jednom mjestu u državnoj upravi takav popis ne postoji  konkretnog rezultata nema.

Pomoć smo potražili i u Udruženju obrtnika Pakraca i Lipika tražeći od njih bar registar takvih obrta na području Pakraca. No niti tu nismo bili bolje sreće jer nam je umjesto popisa dostavljen katalog obrtništva star četiri godine s brojnim zastarjelim podacima. Primjerice, na popisu ceha za ugostiteljstvo i trgovinu je 16 pakračkih obrtničkih ugostiteljskih radnji od kojih je jedna već godinama zatvorena, a najmanje četiri su promijenili vlasnika (zakupoprimca). Nije bilo drugog nego sjesti u automobil, napraviti kroz nekih 20-tak minuta 3-4 kilometra i odokativnom metodom prebrojati ugostiteljske radnje.

Naravno nakon takvog iskustva je nemoguće ne sjetiti se da Svjetski gospodarski forum svake godine objavljuje opsežno izvješće o stanju konkurentnosti u cijelom svijetu, uključujući i poredak država. Hrvatska se, prema studiji tima na čelu sa Zdravkom Zekićem 2016. godine, nalazila na 77. mjestu u rangu Brazila, Ekvadora, Gvatemale, Ukrajine i Grčke. Dijelom vjerojatno i zbog ovakvih zavrzlama oko banalnog popisa i nadležnosti. Nažalost, od ljubaznosti i isprika se ne živi.