Piše: velečasni Jozo Zorić
Prošle godine u poznatoj njemačkoj publikaciji opisano je jednom slikom kako se današnji svijet priprema za Božić. Navedena slika je prikazivala ogromnu robnu kuću pred kojom je bila velika gužva, kupci žure i jure iz robne kuće natovareni kutijama i vrećicama. U tim vrećicama svega i svačega, od igračaka do robe. Pred tom robnom kućom bila je velika slika svete obitelji Isusa, Marije i Josipa u Betlehemu, oni stoje na toj slici pred tom velikom robnom kućom no nitko od brojnih kupaca na tu sliku i da bi oči okrenuo, a kamoli zastao. Ispod te slike je pisalo: „Za njih nema mjesta u ovom društvu jednako kao i u Betlehemu“.
Mi za Božić ne slavimo nekakvu bajku, priču ili mit nego slavimo stvarnog Boga koji je postao stvarni čovjek u ovom stvarnom svijetu. Na misama polnoćkama se čita evanđelje koje opisuje i kazuje kada i gdje je to bilo u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Zanimljiva je povijesna činjenica da je u tadašnjem Rimskom carstvu štovanje cara kao boga bilo na vrhuncu. Je li slučajno da se Isus rodio baš kada se cara kao božanstvo najviše častilo i bojalo? U takvom duhovnom ozračju ulazi Bog u povijest svijeta na sporedna vrata na marginama, rubovima, ne veličajno i slavodobitno nego jednostavno i nenametljivo. Promatrajući ljudsku povijest nema više Augusta kao cara i božanstvo, ostao je samo blijedi spomen na njega u povijesnim knjigama, dok betlehemsko dijete Isus živi u srcima milijuna onih koji će slaviti njegov rođendan. Ljudsko prolazi, Božje ostaje u činjenici da vrijednost Isusovog rođenja i Betlehema su trajno duboke i nadnaravno velike koje ako ih čovjek provodi vode u vječni život.
U srednjem vijeku živio je veliki mistik (osoba okrenuta molitvi i meditaciji) imenom Angelus Silesius koji je napisao zanimljivu i poučnu rečenicu koja glasi: “Mogao se Krist tisuću puta roditi u Betlehemu, ali ako se nije rodio u meni, uzalud je“.
Što znači slaviti Božić?
Koji je stvarni smisao Isusovog rođenja?
Dok pjevamo lijepe hrvatske božićne pjesme, znamo li što se krije iza njih i koje je njihovo duboko značenje?
Blagdan Božića je prvenstveno simbol nutarnjeg života, kada dopustimo da stvarnost i vrijednost Božića zaživi u meni onda on dobiva stvarni smisao. Zato smo kao vjernici pozvani da pronađemo put koji vodi iz vanjskog Božića prema nutarnjem Božiću. Vanjski Božić je često površan i izvanjski dekorativno prolazan. Zar je Božić samo lijepa jelka, blještavilo boja i mirisa ili je to vrijeme žive Božje prisutnosti. U Isusu se Bog lišio svoje moći i svemoći da bi nam u njemu očitovao ono što jest Izvor i Uvir našeg života i postojanja. Kaže lijepo kardinal Franjo Kuharić: „Bog se učinio malenim i neznatnim da bi odbačenima podario dostojanstvo koje se ničim ne može postići osim u Bogu“. To je ono što često kritičare kršćanstva nervira da ovaj maleni i neznatni čovjek postaje u Isusu Kristu Božji prijatelj kojega Bog voli i prihvaća i čini ga bogolikim jer je Bog čovjekolik u djetetu Isusu iz Betlehema.
Božanska misao i poruka postaje čovjekom. Bog dolazi u tišini noći kao malo dijete povijeno u pelenama, leži u jaslama bez ikakve medijske senzacije, nikakve pompe samo novorođeno dijete u jaslama okruženo Marijom i Josipom i pastiri žure gledaju i vjeruju da to je otkupitelj. Evanđelje jasno kaže: “Pastiri su slavili i hvalili Boga za sve što su vidjeli“. Za Božić prihvatimo to dijete u vjeri utisnimo ga u srce. Gledati Božansko Dijete očima vjere otvorenog srca znači slaviti Božić vraćajući se na onaj primjer na početku članka; ne proći pored nego zastati, vidjeti i povjerovati. Neka božićna sveta slavlja budu poziv da dublje shvatimo i životom ispovjedimo Bog je velik i svake slave predostojan. U jednom nagovoru naš papa Franjo jasno kaže: “Velikog Boga možemo častiti, a dijete Isusa možemo ljubiti“. Neka nas ovog Božića svojim rukama zagrli i kroz život prati i čuva ljepota i veličina Betlehemskog Djeteta čiji rođendan slavimo.