Hrvatska obrtnička komora svake godine dodjeljuje svojim članovima „Zlatne ruke“, najveće obrtničko priznanje. Rade to veoma „škrto“ pa je tako od 85.000 obrtnika u Hrvatskoj ove godine priznanje dobilo samo njih četvero, po jedno u Varaždinsku županiju, Vinkovce, Zagreb i naš obrtnik Zvonko Martinović. Tako je po prvi put to priznanje  dobio jedan pakrački obrtnik. Prije toga, početkom ovog stoljeća, isto priznaje je dobilo i pakračko-lipičko obrtničko udruženje, ali nikada pojedinačno obrtnik s ovog područja.

Stoga smo obrtnika Martinovića pitali što mu to priznanje znači?

Osobno mi znači puno. Ne mislim pri tom da možda neki od mojih pakračko-lipičkih kolega obrtnika nisu zaslužili po rezultatima svog rada to priznaje i ranije. Osim potvrde uspješne 30-godišnje obrtničke kontinuirane prakse, nagradu doživljavam i kao priznanje za svoj doprinos u radu obrtničkih udruženje i komora jer sam godinama prisutna u tim strukturama. Jedno vrijeme sam bio i predsjednik lokalnog Udruženje, godinama sam bio njihov predstavnik u Pokrajinskoj komori županije, ali i tijelima Hrvatske obrtničke komore u Zagrebu.

Kroz tu 30-godišnju kontinuiranu obrtničku praksu puno je vaših kolega iz obrta prešlo u poduzeće. Je ste li Vi kad razmišljali da krenete tim putem?

Obiteljski obrt oduvijek želja

Ne.  Uvije sam želio imati mali obrt koji će biti orijentiran na male kupce u malim sredinama. Jedno vrijeme, kada je bila kriza u graditeljstvu i nije bilo dovoljno posla, krenuo sam s petero zaposlenika na veće poslove u Zagreb. No to su bila vremena neizvjesne naplate i nije mi se pokazalo isplativo pa sam brzo od toga odustao i vratio se obiteljskom obrtu u kojem pored mene sada radimo sin, kćer i jedna mlada osoba na stručnom osposobljavanju.

U jednom obrtu Vi imate dvije djelatnosti: montaža instalacija i prodaja elektrotehničkog materijala. Da li se je pokazao to kao dobra spoj?

Da, to mi je odgovarala i mojim obiteljskim prilikama. Sin mi se bavi montažom, a kćer trgovinom. Mada smo i dalje mali obiteljski obrt, radimo dosta i izvan Pakraca. Radi li bi na terenu  vjerojatno i više da nemam 15 godina koncesiju za održavanje javne rasvjete Pakraca i 11 godina za održavanje javne rasvjete u Lipiku. Ti poslovi su mi značajni jer jedan dio njih, primjerice božićno kićenje grada, dolazi u vrijeme kada nema građevinskih radova pa time popunjavam satnicu i osiguravam onaj dio neophodnih prihoda do početka naredne građevinske sezone.

Imate li konkurenciju u Pakracu?

Imam, ali mi se međusobno ne gledamo u klasičnom smislu kao konkurencija. Sve su to uglavnom korektni odnosi, od „Elinga“,  Buzdumu…

Dolaze li iz drugih sredina raditi ovdje vaša struka?

Normalno da dolaze. Kao što mi radimo u Daruvaru, Garešnici, još uvijek na obnovi u Lici i drugdje, tako i oni dolaze na naše.

Što su vama najveći poslovi koje ste odradili u ovih 30 godina?

Obnova kuća najveći posao

Teško mi je reći za neki posebni objekt mada je bilo i većih proizvodnih hala. Uglavnom je to činjenica da sam u obnovi u cijeloj Hrvatskoj napravio nekih 500 ili 600 kuća.

Kroz ovih 30 godina, da li se položaj obrtništva poboljšao ili pogoršao?

Mislim da pomalo sve ide na bolje. Druga je stvar što smo mi pomalo nestrpljivi i željeli bi da to sve ide brže. Pored toga svaka je struka specifična, nekada je više, nekada manje posla, nekada se on bolje, nekada manje isplati. U Pakracu ima najmanje 30 električara koji znaju napraviti kućnu instalaciju. Meni bi najveća pomoć bila  od strane države da na neki način nagradi vlasnika koji će za izradu kućnih instalacija uzeti registriranu osobu koja plaća porez. Tada bi i privatni investitori tražili više nas registrirane, a manje one u fušu.

Znači li to da u vašoj struci još uvijek ima fuša?

Naravno, pa ja godišnje u Pakracu i Lipiku napravim najviše pet novih kućnih instalacija.

Jeli bilo inspekcija?

Naravno da je bilo, malo su i tiskali, ali ništa posebno. U tom dijelu imam jednu zgodnu anegdotu. Na području Slavonskog Broda također postoji elektro obrt Zvonko Martinović i slučajno smo jedno vrijeme obojica nabavljali materijal u požeškom „Allesu“, a da nismo znali jedan za drugog. Prilikom kontrole inspekcija ista nije puno obraćala pažnju na ništa drugo osim na ime, a i mi smo bili šokirani njihovim nalazom u pogledu količina kupljenog materijala. No sve se razjasnilo kada smo shvatili da na tako malom području djeluju dva obrta istog imena i prezimena.

Posljednjih godina postoje razni poticaji od strane europskih i državnih fondova za poticanje razvoja obrtništva. Sada imamo i gradske mjere. Da li ste što koristili od toga?

Kredit pa mirovina

Lani sam oko 10 tisuća kuna dobio gradskih poticaja za nabavku nekih strojeva. Ove godine još nisam i za sada i ne razmišljam. Na natječajima različitih fondova se nisam natjecao jer za nas male nema adekvatnih pri čemu mislim na minimalnu ukupnu investiciju i na moja obvezna učešća. Osim za poljoprivredu i OPG-ove sve su to preveliki iznosi. Zadnji put sam tako veliku investiciju od 28.000 eura imao kada sam dizao kredi za kamion s rokom otplate od pet godina. Tada sam rekao da kada otplatim taj kredit, a to će biti na jesen, idem u mirovinu. No sada me djeca nagovaraju na još jedan kredit pa onda mirovinu. Vidjet ćemo na jesen. Meni je najvažnije da me služi zdravlje, a onda je lakše donositi sve odluke.