Problem s hlačama koje pri jutarnjem oblačenju nisu otišle dalje od pola bedara, postale su ustvari i glavni su razlog što je naš grad dobio još jednu sportašicu. Sendi Štrbac je spas ili rješenje problema neželjenih kilograma, poput mnogih žena potražila u rekreacijskom trčanju. Suprotno očekivanju, sva muka koja dolazi nakon pretrčanih kilometara nije joj postala mrska, već naprotiv…
„Ne volim odricanja, volim dobro pojesti, pa sam to odlučila i dalje kompenzirati trčanjem. Kako su rezultati bili dobri i vaga je pokazivala sve ljepše brojke, shvatila sam da tijelo želi još…“ priča nam ova simpatična Pakračanka, danas glavna sestra Internog odjela u Općoj županijskoj bolnici Pakrac.

Treninge je postupno pojačavala, najprije su to bile kratke dionice na lokalnom školskom igralištu da bi premijerni nastup imala na utrci Ulicama grada Pakraca 2014. godine. Zadanih šest kilometara je odradila i uz pomoć Antonije Demartini, pobjednice iste, koja se vratila uz Sendi trčati posljednji krug u znak podrške novoj sportskoj kolegici. Prvu službenu utrku van Pakraca istrčala je u Novskoj gdje je među 25 konkurentica osvojila 8. mjesto na 8 kilometara.


Za sebe danas kaže da je klasična amaterka s pristojnim rezultatima. Ne robuje vremenu - sati, minute i sekunde nisu toliko važni koliko pretrčana dionica pa je izuzetno ponosna na posljednja tri istrčana ultramaratona (jedan štafetni) dužine 50 kilometara. Ovaj posljednji u Slavonskom brodu, gdje je osvojila 2. mjesto u konkurenciji 8 natjecateljki, bio je i povod ovoj priči.


Pakračani su za našu maratonku čuli još za njenih trkačkih početaka kad su ona i stric Duško Štrbac trčali zajedno maratonsku dionicu (42 km) od Repušnice do RKT groblja u Pakracu povodom godišnjice pogibije hrvatskog branitelja Vence Štrbca, Sendina oca. Natjecateljske utrke danas bira, nije redovna, niti joj je cilj robovati klupskoj disciplini i kalendaru natjecanja. Iako je takvih ponuda bilo… „Godišnje odradim desetak utrka. Nakupilo se kroz godine već dosta toga, pa uz spomenute ultramaratone imam dosta završenih polumaratona (21 km), dok one manje trke više i ne brojim“. Od važnijih utrka nabraja još 10-kilometarske u Križu, Samoboru, Osijeku, Zagrebu i Plitvicama, polumaraton u Beču, 30-kilometarske discipline Grawe maratona u Zagrebu istrčala je dvaput, dok od maratona bilježi nastup u Budimpešti na olimpijskom maratonu (42.195m). Usporedbe radi, polumaratone ljudi istrče za 1 sat i 15 minuta, Sendi pak za 1 sat i 47 minuta. Olimpijski maraton traži od nje nešto manje od 4 sata trčanja. Takve dionice zahtijevaju odličnu fizičku kondiciju, pa treninzi danas teže i po tridesetak kilometra trčanja koje odrađuje cestom prema Bučju. Većina od nas tamo se provezla tek automobilom i, ne razmišljajući o tome, stekla pogrešnu sliku o težini dionice. „Cijelim putem do Bučja blaga je uzbrdica, pa je to idealna ruta za trening. Kraće relacije trčim na potezu Kusonje, Dobrovac, Jagma i sličan lokal“. Plan treninga priprema joj dečko Marko Ljevar, i sam biciklist te čovjek u kojeg ima najviše povjerenja, a logistička i moralna podrška su majka Branka i brat Deni.


Zahtjevan trening traži i određeni režim prehrane, no tu naša maratonka otkriva zašto se smatra tek amaterskim sportašem: „I dalje ne pazim na prehranu, trebala bi, ali ne pazim! Da se ne lažemo, haha.. Možda prije utrka, onda se discipliniram i to je sve.“


Osim trčanja povremeno se bavi biciklizmom. Odvezla je tako lipički Brevet dug 200 kilometara. Natjecala se i u duatlonu (bicikl i trčanje) u Belišću i - pobijedila. Možda triatlon u budućnosti? „Ne – ne znam plivati, odnosno nisam dovoljno dobar plivač za takvo natjecanje.“


U slobodno vrijeme život joj okupira i kućni ljubimac - kujica Meri koju je također uvela u trkačke vode. Zajedno su nastupili na utrci u canicrossu (pas privezan za čovjeka) u Osijeku.
Otprilike je tako u životu naše maratonke koja je zbog kojeg kilogramčića viška, sve usput mršajući, došla do zavidnih ostvarenja. Granice pomiče i dalje, sad „puca“ na stotku, tj. ultramaraton dug 100 kilometara. Do tad, trčat će najprije u slovenskom Celju utrku Logarskom dolinom dugu 75 kilometara.
„Sve je to ostvarivo, moraš biti jak u glavi, to je najveća kvaliteta maratonca te, naravno, stremiti zadanom cilju“. Kao konačan, za čije si ostvarenje ostavlja narednih 5 do 10 godina, navodi Spartathlon – utrku od Athene do Sparte dugu 246 kilometara s vremenskim limitom od 36 sati. Baš tamo, u antičkoj Grčkoj koja je i izumila iskonski sport i sportska natjecanja, odmjeravanja snage i brzine da bi se susjedi sportski odmjerili umjesto da ratuju.
Što više i može poželjeti jedan amaterski sportaš, kad mu već medalje i slava nisu najvažnija stvar u životu.

FOTOGRAFIJE: privatna Facebook arhiva

 

OGLAS B1

Projekt je financiran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

14778