Kao što je uobičajeno u ovo doba godine prijepodne su dvorište bivše zgrade pakračke gimnazije, na početku Ulice Matija Gupca, pohodili bivši maturanti gimnazije i pakračke učiteljske škole. Prijepodne smo zatekli dvije generacije: maturante učiteljske škole koji su obilježavali protok od 60 godina od svoje mature, kao i maturante pakračke gimnazije koji su maturirali u školskoj godini 1968/69., dakle prije 50 godina.
Od 39 maturanta učiteljske škole iz školske godine 1959/60. na ovogodišnjoj obljetnici se okupili 10, od kojih je tek jedna – Etelka Draksler sadašnja Pakračanka. Ostali su došli iz okolnih gradova kao što je Virovitica, Kutina, Daruvar, Zagreb, ali i Bograda. Živih profesora više nema, rekao nam je Dragoljub Marković koji je došao na ovo okupljanje čak iz Beograda.
Kod deset godina mlađih maturanata pakračke gimnazije životne prilike su ipak nešto povoljnije. Od nekadašnjih 55 maturanata koji su bili razvrstani u tri paralelna razreda došlo ih je 18. Nažalost, kako je rekla jedna od „jubilarnih maturantica“ Slavica Šebić kroz život koji su dodatno otežale ratne prilike, s nekim od bivših školskih kolega su izgubile kontakt, odnosno nemaju niti informacije da li su živi ili gdje žive, tako da niti ovih 18 nije loš odaziv. Za razliku od „učitelja“ veći broj njih se je po završetku studentskog školovanja vratilo u Pakrac te su bili stalni njegovi stanovnici i danas su došli, osim iz našeg grada, uglavnom iz okruženja kao Daruvar, Virovitica, Kutina, Zagreb i to je praksa koju uredno primjenjuju svakih pet godina. Pored toga, osim veći broj razrednih kolega nego inače, na ovogodišnje jubilarno okupljanje odazvao se je i jedan od razrednika, profesor Božidar Stanić iz Zagreba, kao i profesorica Vera Bosanac, jedini preživjeli profesori generacije.
Zgrada bivše gimnazije, s obzirom na derutno stanje je ostala zaključana, razredni imenici iz tih godina više ne postoje, ili nisu dostupni kao niti uobičajene maturantske fotografije, godinama ponosno prije rata izlagane u školskih hodnicima i učionicama. Ostalo im je tek sjetno okupljanje u bivšem školskom dvorištu, šetnja gradom i odlazak na groblje uz zajedničko paljenje lampiona kod središnjeg križa u znak sjećanja na sve one koji to zaslužuju, a kojih više nema. Druženje će potrajati uz ručak i obnavljanja sjećanja na školske dane, ali i priče o današnjim životnim prilikama kao što je zdravlje, unučad, mirovine i nezaobilaznu želju da se okupe ponovo za pet godina što im iskreno želimo.
