Nogometni klub Hajduk Pakrac polovinom lipnja obilježit će sto godina rada. Obilježavanje ove obljetnice najstarije pakračke sportske udruge zapravo traje na različite načine već cijelo proljeće, a što nosi nastavak, kakvo je danas stanje u Hajduku, kakvi su planovi razgovarali smo Marijanom Prohaskom, čelnim čovjekom kluba još od 2008. godine.

U kakvom raspoloženju protječu pripreme za obilježavanje ove značajne obljetnice?

Mi smo u klubu o tome počeli razgovarati još u jesen 2017. godine. Odmah u startu smo rekli da to nije samo prigoda da predstavimo svoju povijest, proslavimo jubilarni rođendan i nagradimo priznanjima zaslužne pojedince što su u teškim uvjetima održali cijelo stoljeće, već smo si za cilj postavili materijalno, kadrovsko, promidžbeno i svako drugo jačanje kluba. U kojoj mjeri, ne ovisi samo o nama nego o brojnim drugim čimbenicima o kojima, prvenstveno materijalno, ovisi rad u klubu. Naravno, kao i kod svakog plana, nešto smo realizirali, nešto se nadamo da ćemo realizirati do kraja godine ili nagodinu, a nešto će ostati samo na popisu želja. Proljetos smo temeljito zanovili naš klupski prostor. Dijelom su obnovljene podne pločice, okrečeni zidovi, nabavljen je dio novog namještaja. Uredili smo dio pročelja. Posebno nas veseli što smo nedavno uspjeli instalirati rasvjetu na pomoćno igralište. Ovo je možda prilika da sugrađanima pojasnim da ta rasvjeta danas više nije luksuz nego stvarna potreba. U klubu imamo šest natjecateljskih i jednu prednatjecateljsku kategoriju. To je oko 130 igrača koji treniraju svaki dva do četiri puta tjedno i utakmica vikendom i to se fizički ne može održati u popodnevnim satima na jednom igralištu, posebice u uvjetima kada su dani kratki, ili ljeti kada je dugo vruće. Instaliranjem zadovoljavajuće rasvjete produžili smo mogućnost upotrebe tog terena sve do kasnih večernjih sati i stoga smo jako zahvalni Gradu Pakracu koji je u to uložio oko 60.000 kuna pri čemu smo i mi dodali iz različitih izvora još oko 50.000 što u novcu, što u materijali poput stupaca, betona. Očekujemo još ovog proljeća neka šminkanja poput bojanja dijela ograde, dotjerivanja okoliša. U kojoj točno mjeri ovisit će o prilivu sredstava, ali i raspoloživom vremenu za dobrovoljni rad koji je dosta prisutan u klubu.

Stadion - gradski izlog

Naravno i o angažmanu Grada jer naš stadion je središnji dio sportskog parka u kojem su danas, osim naša dva terena i klupskog prostora kuglana, dva teniska terena te više manjih terena za različite vanjske sportske aktivnosti. Volim reći da je to najveći gradski izlog jer Hajduk u jednoj sezoni kroz spomenute selekcije ovdje odigra više od 60 prvenstvenih utakmica, desetak kup i 50-tak prijateljskih utakmica i pri tom ugosti klubove iz gotovo svih gradova i većih mjesta od linije Bjelovar-Kutina-Novska sve do istočnih državnih granica. Tome treba dodati i aktivnosti kuglača na tom prostoru, od lani i tenisača, ali i razna vatrogasna, streličarska i druga natjecanja. Nedavno smo imali na stadionu i vrtićku olimpijadu. Svi ti gosti uglavnom od Pakraca vide samo stadion, djeca prošeću eventualno do Spara i iz Pakraca odu s dojmom kakav su stekli na stadionu. Stoga nikome, pored već činjenice da tamo tjedno prođe nekoliko stotina domaćih sportaša, ne smije biti nevažno kako taj prostor izgleda.

Nedavno smo imali i „Zelenu noć Hajduka“ što je bila neka vrsta naše interne rođendanske zabave proširena s dijelom bivših igrača, ali i sugrađana koji su na tu zabavu pozvani pod istim uvjetima kao i svi članovi kluba, od igrača, trenera, roditelja do uprave. Onaj službeni, najsvečaniji dio će biti održan 13. i 15. lipnja kada ćemo promovirati našu monografiju koja je trenutno u tiskari, imati u Muzeju grada Pakraca izložbu o stogodišnjoj aktivnosti te u Hrvatskom domu svečanu akademiju koja će istog poslijepodneva biti popraćena s promotivnim utakmicama naših mladih ekipa protiv vršnjaka iz NK Osijeka. U tijeku su pregovori s više prvoligaških klubova oko odigravanja prijateljskih promotivnih utakmica tijekom ljeta ili početkom jeseni.

Izradili smo poseban jubilarni grb kluba, njime otisnuli za sve selekcije nove garniture dresova. Igrači svih kategorija su dobili s istim oznakama nove klupske majice. U lipnju planiramo u gradu postaviti na više mjesta različita klupska obilježja kako bi sugrađanima što više približili ovaj značajan sportski jubilej.

U sklopu obilježavanja stogodišnjice kluba je li bilo kontakata s Hrvatskim nogometnim savezom?

Obećanja iz HNS-a

Da, zimus i proljetos je u dva navrata klupsko izaslanstvo pojačano s gradonačelnicom bilo u Hrvatskom nogometnom savezu. U studenome smo razgovarali s tadašnjim izvršnim direktorom Damirom Vrbanovićem i sadašnjim Marijanom Kustićem, a ožujku s predsjednikom Davorom Šukerom. Oba puta uz posredovanje i nazočnost Drage Lucića, predsjednika Županijskog nogometnog saveza. Obećanja s obje razine postoje i uopće nije riječ o, za nas, malim sredstvima, posebice ako pri tome mislimo na našu želju da se izgradi u dogledno vrijeme još jedan manji pomoćni teren s umjetnom travom. To je u postupku i mi se nadamo do ćemo u povodu tog središnjeg dana, 15. lipnja, ponovo na isto mjesto dobiti sve tri strane: Grad i obje razine nogometnog saveza i da ćemo imati konkretne naznake o pomoći, ne samo kao rođendanskog poklona nego kao pomoć u stvaranju dugotrajno boljih uvjeta za rad kluba. Ljudi koji nisu učestalo na nogometnim utakmicama, ili uopće u nogometu, vjerojatno ne znaju koliko su se uvjeti za rad nogometnog kluba gradske razine posljednje desetljeće u mnogim sredinama promijenili na bolje. Tu prvenstveno mislim na podizanje standarda. Od klubova našeg ranga se očekuje glavno igralište maltene kakve vidimo u televizijskim prijenosima, više mladih selekcija za koje su potrebna različita igrališta i brojna oprema za treniranje. Veći stupanj edukacije trenera i zdravstvena zaštita. Bolja sigurnost svih aktera utakmice, veći komfor za gledatelje. Nije to samo stvar da osim na terenu, želimo biti i u tome bolji od takmaca. Dio toga proizlazi iz propisa HNS-a koji su svake godine zahtjevniji i tko to ne bude mogao slijediti preostaje mu igranje tek na županijskoj razini, a tada najprije stradava  rad s djecom  i mladima čemu već godinama posvećujemo posebnu pažnju.

No unatoč tome postoje problemi u radu mladih kategorija?

Nema dovoljno djece

Uvijek i u svemu postoje problemi i ništa ne ide glatko. Kada su u pitanju naše mlade kategorije najveći problem je brojnost. U gradu jednostavno nema dovoljno djece, ili bar nema dovoljno zainteresiranih dječaka, posebice u dobi nakon 12-te, 14-te godine koja su spremna trenirati i igrati nogomet na ovoj razni na kojoj mi to preferiramo. U županijskoj konkurenciji gdje nam igraju juniori, osim u Slaviji i Slavoniji nemamo konkurenciju. Vrlo smo dobri i u međužupanijskoj konkurenciji gdje nastupaju limači. No rezultatski problem  nastaje u 1. kvalitetnoj ligi gdje se u konkurenciji mlađih i starijih pionira srećemo s najboljim klubovima iz Slavonije. Naprosto smo premali da bi se ravnopravno nosili s klubovima iz Osijeka, Vinkovaca ili Sl. Broda. Oni zbog većeg broja djece imaju pravo na selekciju. Mi ne. Nama je važno svako dijete koja iskaže volju za treniranjem nogometa bez obzira na razinu sportske i nogometne vještine s kojom raspolaže. Unazad 10-tak godina, koliko igramo 1. kvalitetnu ligu mladeži, došli smo na dobar glas po radu s mladima. Stoga nam ambiciozniji roditelji svoju nadarenu djecu dovode u klub iz okoline, najviše iz Lipika, ali i iz Daruvara, Novske. Imamo juniore i iz Požege i da nema te djece mi ne bismo mogli fizički sastaviti šest selekcija mlađih uzrasta. Morali bismo sa tri se natjecati u županijskoj ligi. No kvalitetan rad ima i svojih negativnosti. Iz naših mladih selekcija sada imamo seniore u Hrvatskom dragovoljcu (2. liga) i Belišću (3. liga). Imamo desetak juniora i kadeta koji igraju u 1. ligama u NK Osijeku, koprivničkom Belupu, zagrebačkoj Lokomotivi. Čak i tri stalna ili povremena hrvatska reprezentativca u mlađim kategorijama.  Lani nam je u ženski NK Osijek otišla čak i jedna kadetkinja.  Za tako malu sredinu to je ogroman gubitak i da su svi oni ostali mi bismo na jesen u seniorskoj konkurenciji, oslanjajući se samo na vlastiti igrački kadar, ili minimalna pojačanja sa strane, bez problema mogli razmišljati o 3. ligi. Stoga nam se miješaju osjećaji: žalimo za tim igračima, ali smo se sa svakim od njih rastali na izuzetno korektan način shvaćajući da su u veće gradove i klubove otišli najvećim dijelom zbog nogometnog napretka jer su nas prerasli, ali i po pitanju svog školovanja te smo im na rastanku poželjeli realizaciju njihovih životnih i sportskih ciljeva. Veseli nas što se većina za sada dobro razvija, ali i što nam se po svakom dolasku u Pakrac javljaju što shvaćamo kao zahvalnost za ono što smo im na početku njihove nogometne karijere pružili.

Ima li od toga klub financijske koristi?

Za sada vrlo malo. Krajem prošle godine smo za naša tri mlada igrača temeljom pravilnika HNS-a dobili od NK Osijeka 12.000 kuna. No to je obeštećenje prema pravilniku HNS-a za klub koji je razvio mladog igrača samo za sada potpisane stipendijske ugovore. Realiziraju li oni prvi profesionalni ugovor, ta naknada je značajno veća, za drugi profesionalni ugovor ponovo veća, a naravno najveća u slučaju odlaska u profesionalni nogomet u inozemstvu. Uspije li na tom putu netko od sadašnjih spomenutih igrača, to bi se moglo značajnije odraziti na godišnji proračun.

Dalmatinci pjevaju „nije u šoldima sve“. To bi mogli primijeniti kod ovih obeštećenja. Zahvaljujući tim odlascima stvorili smo vrlo dobre kontakte s ljudima iz tih klubova. NK Osijek je pomagao i u opremi, ugošćivao naše mlade igrače na prvoligaškim i međunarodnim utakmicama. Ti klubovi su uvijek spremni na prijateljske utakmice. Redovito smo pozivani na sve slavonske selekcije najboljih mladih igrača, uvijek poneko ode i na nacionalno selekciju. Povjerava nam se organizacija kampova mladih nogometaša. Naš trener Siniša Grubišić je instruktor za rad s mladima, polazio je edukacijske kampove slavnog Arsenala u Ateni i Londonu.

Spomenuli ste godišnji proračun. Koliki je on sada?

Godišnji proračun 550.000 kuna

Naizgled jednostavno pitanje na koje ipak nije moguće odgovoriti jednodimenzionalno. Mi smo lani prema našem financijskom izvješću potrošili oko 550.000 kuna od čega smo od Grada Pakraca dobili 290.000 kuna za redovnu aktivnost kluba, 20.000 kuna za rad s mladima i 40.000 za pripremu obljetnice. Ove godine nam je obećano 60.000 za istu namjenu i dio smo već dobili što je potrošeno na spomenuto poboljšanje standarda klupskih prostorija, nove opreme, izradu monografije. Preostalo su članarine koji plaćaju članovi, ponajviše roditelji mladih igrača koji plaćaju mjesečno školu nogometa, te donatori i sponzori. S tim novcem najviše plaćamo natjecateljske kotizacije, troškove autobusa na gostovanjima koji nerijetko iznose i po 4000 kuna, sudačke i delegatske troškove koji za utakmicu seniora iznose često i više od 4.000 kuna, zimi najam sportske dvorane koji ovisno o intenzitetu korištenja znaju biti i veći od 20.000 kuna po sezoni, razne popravke na kosilicama, perilicama i sušilicama koje su zbog velikog opterećenja česti, ne male troškove režija, goriva, gnojiva, sjeme trave,  ali i sportske opreme koja se također zbog učestalog raubanja brzo potroši kao i oprema brojnih sanitarnih prostora. Stalno se dokupljuje razni inventar koji je uvijek nedostatan i naizgled nema veze s nogometnom, ali su u našoj aktivnosti neophodni poput razglasa, računala, alata i pribora za rad, opreme za klupsku kantinu, promidžbeni materijali. Dio naših aktivnosti poput prigodnih dječjih turnira za Dan Grada, takozvani ciklus „Kuna kup“ ili neke prigodne memorijalne turnire izravno plaća Grad ili Sportska zajednica pa nisu prisutni u našem proračunu.

No u tome se financijski ne mogu iskazati značajne pomoći u radu, materijalu ili opremi koje dobijemo od raznih prijatelja i članova kluba. Članovi uprave, roditelji i prijatelji godišnje ugrade veliki broj sati dobrovoljnog rada u održavanju dva igrališta i okoliša, raznim čišćenjima i bojanjima, manjim građevinskim radovima, bilo ručnim bilo mehanizacijom. Dobijemo i dosta sportske opreme (lopti, majica, dresova i drugoga), usluge prijevoza na utakmice, naročito mlađih selekcija od roditelja, ponekad večeru ili piće za igrače različitih kategorija nakon utakmice, sendviče i vodu za gostovanja i slično i svima njima smo jako zahvalni.

Na kraju smo još jedne natjecateljske sezone. Kako ju ocjenjujete?

Nema žala za trećom ligom

Do kraja imamo još dva kola i nalazimo se na 9. mjestu u konkurenciji 14 klubova i tu negdje ćemo i ostati što je otprilike naš uobičajeni plasman otkako posljednjih pet godina igramo ovaj četvrti rang koji obuhvaća klubove iz četiri slavonske županije. Na početku smo možda i nerealno imali, ne kao cilj, nego kao želju plasman na četvrto ili peto mjesto. To je bila želja jer je ovo u sustavu natjecanja HNS-a reorganizacijska godina koja obuhvaća treći i četvrti rang. Od jeseni ovaj naš četvrti rang će brojem županija biti prepolovljen, jednu ligu ćemo činiti mi klubovi s naše županije i susjedne Brodsko-posavske. U toj reorganizaciji tri ili četiri prva kluba iz naše lige će na jesen igrati treći rang, a mi ostali uz najbolje iz županijskih liga geografski smanjeni četvrt rang. Stoga je bila želja da pokušamo uhvatiti vrh tablice pa da onda u lipnju odlučimo imamo li igračke, trenerske, i svake druge ljudske snage, ali i financijskog i organizacijskog potencijala za treću ligu. Vjerojatno da nemamo i teško da ćemo još dugo imati pri čemu novac i nije najveći problem nego sve ostalo, najviše povezano s malom sredinom i malo stanovnika. Pored toga i u ljeti, i u zimskom prijelaznom roku smo ostali neočekivano bez nekoliko važnih igrača, najčešće iz razloga što, ili nemaju vremena, ili više ne žele imati tako velike obveze kada je nogomet u pitanju, a to znači tri do četiri tjedna treninga i vikendom utakmicu zbog koje se često, recimo prilikom gostovanja u Vukovar ili Otok, troši neminovno po cijeli dan. Zbog toga, kada se tom dodaju još nezaobilazne povrede, kartoni i privatne obveze poput ispita na fakultetu, radnih obveza, svatova, krštenja, momčad nam je bila gotovo uvijek kombinacija juniora i seniora, premlada za ovaj rang natjecanja. No ne doživljavamo kao katastrofu što od jeseni nećemo više na gostovanja u Županju ili Višnjevac već na bliža, u okolici Broda i Požege, a možda se nakon puno godina u redovni program vrati i susjedski prvenstveni derbi protiv Lipika koji je uvijek izazivao znatno veći interes nego kada dolazi kao protivnik klub iz okoline Osijeka.

Što se tiče mladih kategorija to smo već rekli: prejaki za županijski rang, solidni u međužupanijskim ligama, nedovoljno jaki za 1. kvalitetnu ligu. No tu je rezultat manje važan. Važno je da su ti dečki vani, na zraku, bar malo odvojeni od tih tehnoloških novotarija, važno ih je naučiti sportskoj i drugoj kulturi, socijalizirati ih. Ne bih trebao odavati sadržaj buduće monografije Kluba, ali reći ću da sam u uvodniku napisao da smo pobijedili, bez obzira na rezultat, svaki put kada okupimo djecu i mladež, kao i naše seniore, bilo na treningu, utakmici ili nekoj drugoj aktivnosti. Tako je bilo u proteklih sto godina, tako će biti i u buduće. Nadam se s manje problema po pitanju brojnosti igračkog kadra i nadam se svake godine u bogatijem i ugodnijem okruženju kada su u pitanju uvjeti u kojima radimo. To je bez razumijevanja gradskih struktura koje je posljednjih godina vrlo dobro i bez pomoći i podrške roditelja nemoguće.