“Poznajete me kao sportaša koji uvijek traži, ali i pruža maksimum, a takvo shvaćanje sporta nastojim kroz svoje sportsko djelovanje prenijeti i na mlađe generacije“, rekao je Siniša Karačić - Siki u ožujku ove godine, prilikom primanja priznanja za najboljeg sportskog djelatnika u 2018. godini, na svečanosti proglašenja održanoj u Hotelu Pakrac. Da je nagrada stigla u prave ruke sumnje nema, međutim… „iako cijenim i poštujem ovaj izbor, kao dugogodišnjem pakračkom sportašu, sve ove godine neostvarenom mi je ostala želja da budem proglašen sportašom grada“, rekao je tada ne zamjerajući nikome i ništa.
Nekoliko mjeseci potom, radeći tekst koji upravo čitate, uvjerili smo se da su očekivanja imala prilično čvrsto uporište.
Rođen je 1965. godine kao pilansko dijete oca Branimira i majke Jagode koji su uz Sinišu imali i kćerke Branku i Ljiljanu. Školsku naobrazbu stekao je u Pakracu izašavši iz srednjoškolskih klupa kao završeni elektroinstalater. Stjecajem okolnosti struja i instalacije, umjesto egzistencijalne, imale su tek epizodnu ulogu u životu čovjeka kojeg je obilježio - sport.

Još jedan „pilanski“ izdanak

A on, sport, osvojio ga je već sa šest godina… Prva sjećanja sežu do Stovarišta (dio Pilanskog naselja), gdje je živjela obitelj Karačić, i odlaska na obližnju svečanost otvorenja kuglane u podnožju Leptirovog brda, koju je, recimo i to, svojom nazočnošću uveličao svjetski boksački prvak Mate Parlov. „Kao svako pilansko dijete, i ja sam tada želio postati kuglač...“.
No, na skali sportskih ljubavi, budućnost će tako pokazati, kuglanje će biti samo prvo do…
Prvi susret s rukometnom loptom dogodio se na satu tjelesnog odgoja učiteljice Blanke Erjavec. Neobavezan školski sat u trenutku je utabao sportski put ovog jedanaestgodišnjaka prema tada vrlo popularnom lokalnom RK Jedinstvo. „Kod trenera Vlade Bosića upravo se okupljala nešto mlađa ekipa jer su uz mene u seniorskom timu trenirali Ivica Osmak i malo stariji Renato Marinić. Kako su mlađi pristizali, da bi brže napredovali, oformljena je druga momčad, Jedinstvo 2, s Brkljačićem, Kufnerom, Milićem, Zečevićem, Juštom, Tererom i Kečkešom u sastavu, a natjecala se u Međuregionalnoj ligi mladih Kc/Bj/Vt. Treniralo se i igralo na betonu. „Bili smo strašna generacija, prvu sezonu smo se uhodavali, ali druge smo razbijali sve s 10,15 pogodaka razlike. Izuzetak nije bio niti tada odlični bjelovarski Partizan“, prisjeća se Siki. Takvi rezultati nisu donijeli gotovo nikakve materijalne koristi i ne govorimo ovdje o novcu… Nužnu sportsku opremu su kupovali roditelji sukladno mogućnostima, klub je osiguravao tek dresove za utakmicu i prijevoz. I tako godinama, sve dok Siki, najbolji igrač kluba u tadašnjoj republičkoj ligi, nije bojkotirao važnu utakmicu u Prelogu zbog - sendviča! „Založio sam se za ekipu tako da nam na gostovanjima barem osiguraju obrok, sendvič ili nešto… i nisam htio putovati u Prelog, ako nam to ne obećaju. Nisu pa nisam išao. Utakmicu smo izgubili, ali već nakon sljedećeg gostovanja čekala nas je večera u restoranu, što je kasnije i (p)ostala klupska praksa“. Osiguranje gableca ipak su skupo platili, jer se na kraju prvenstva ispostavilo da ih je ispadanja iz lige koštao upravo taj varaždinski poraz…

Da, dobar je bio Siki. Od ubojite desnice ljevokrilnog napadača strahovali su golmani diljem regije, a jedno prisjećanje otkrilo nam je i kako je loptu dvaput proturio iza leđa jednog od najboljih svjetskih golmana svih vremena Mirka Bašića. „Igrao sam za reprezentaciju Regije Bjelovar protiv Metaloplastike, tadašnjeg prvaka Europe, i zaletio sam se s krila, „zafrkao“ Mirku Bašiću i pogodio. Kasnije mi je prišao, zagrlio i prišapnuo: „Jel` mali, kako je ona ušla?“ „Niti sam ne znam“, priznao je Bašku.
Iako mu je rukomet odnosio mnogo vremena, za kuglanje ga je uvijek pronašao. Višak talenta činio ga je dobrim u svemu pa je i na kuglačkim stazama nizao zavidne rezultate. „Dvaput sam bio pojedinačni juniorski prvak Općine Pakrac, u paru s Darkom Kirom prvak Općine i Regije Bjelovar, a ekipno s „Papukom“ treći u Hrvatskoj na Republičkom prvenstvu“, nabraja samo velike rezultate, koje je ostvarivao „s pol gasa“, jer vremena za kuglačke treninge gotovo da i nije bilo.
Kao već afirimirani sportaš Siniša je lako došao do posla. Elektroinstalatersko umijeće stečeno za školovanja najprije je demonstrirao u Jedinstvu, potom u Drvno-industrijskom kombinatu „Papuk“ koji je u to vrijeme zapošljavao tisuću i pol ljudi. Sve je išlo svojim tokom, kockice su se polako slagale na sportskom i privatnom planu, no….samo do kolovoza 1991. godine kad je život, ne samo Sikiju, odlučio pomrsiti račune.

Prvi punkt u obrani Pakraca

Rat je dočekao na Pilani, odakle se ubrzo prebacio u Prekopakru. „Ponosan sam što danas mogu reći da sam zajedno s desetak mojih prijatelja brzo sišao s Prekopakre i osnovao prvi punkt u tadašnjoj Osnovnoj školi „Pero Prodanović“. 20. kolovoza smo Grgić, Verhaz, Jurinović, Kovač, Picek, Pupak i ekipa tako započeli organiziranu obranu grada“. Boravak na prvoj liniji uzeo je i svoj danak. Siniša je ranjen ukupno četiri puta. „Na spomenutom punktu sam ranjen dvaput. U desnu natkoljenicu, potom po desnoj ruci i leđima. Na sljedećem punktu kod zgrade dječjeg vrtića ponovo je stradala desna podlaktica u kojoj i danas nosim više gelera. Posljednji put ranjen sam kao jedini policajac prilikom polaganja vijenaca u Kusonju na kućnom broju 55“, kratak je presjek Sikijevog burnog ratnog puta.

Nakon oporavka, ali i tijela punog gelera, od sporta ne odustaje. Iako bi desnica puna željeznih krhotina nekome poslužila za ishođenje trajnog invaliditeta i trenutnog, dobro plaćenog umirovljenja, Siniša je svoju dodatno zaposlio i opteretio već 1992. godine i to na lijevom krilu daruvarskog rukometnog tima.
“Zajedno s Rencom (Renato Marinić) i Tonijem (Antunom Hertzom), otišao sam u RK Daruvar (Pakrac tada nije imao rukometni klub) gdje sam tijekom sedam igračkih godina postao najbolji strijelac u povijesti kluba s prosjekom od 10,74 gola po utakmici“, počeo je poslijeratnu priču.
Van terena nastavio je raditi kao voditelj sektora PP Pakrac do 1996. godine kad prelazi u Požegu gdje boravi do 1999., nakon čega se vraća u Pakrac u policiju gdje ostaje do mirovine u koju odlazi 2007. godine.

Povratak u pakrački rukomet

Nakon sjajnog daruvarskog razdoblja 1999. godine vraća se u Pakrac i vlastitim sredstvima pokreće RK „Pakrac“. „Pozvao sam ljude koji nisu imali previše veze s rukometom, samo da se krene, da klub zaživi. Bili su tu Barać, Nagy, Lopar, Turković ml., Ostrman, Babojelić, Škondro ml., Kapetanović, Ibrajić, Raguž, Štor (Mifa), Jeftinić, Marinić, Hertz i ja. Natjecali smo se u Međužupanijskoj ligi Bjelovar-Koprivnica-Virovitica. Rekao sam im da ću igrati rukomet dok se u Pakracu ne izgradi dvorana. To se dogodilo 2003. godine i ja sam nakon dvije dvoranske utakmice aktivnom igranju rekao zauvijek zbogom“.

Uvijek KK “Papuk”

Sportska mirovina nije dugo trajala. 2005. godine vraća se staroj ljubavi i aktivira se u Kuglačkom klubu Papuk. „Uvijek i jedino „Papuk“, s ponosom naglašava, „sve ove godine nisam mijenjao klupske boje niti ću ih mijenjati, iako je vremenom osnovano više klubova na našem području. Stalni sam prvotimac s najboljim prosjekom i imam zapažene uspjehe na pojedinačnim županijskim i regionalnim natjecanjima“.
A i dobro je društvo, zašto ne spomenuti…
Primjerice, godinama njeguju odličan odnos s Croatiom Traunreut (Njemačka) što sa sobom nosi i uzajamna trodnevna posjećivanja na godišnjoj bazi. „Ma samo nek` potraje i da zdravlje posluži“, želi si, ne bez razloga, jer je određenih problema imao sa srcem kad je 2013. godine za vrijeme utakmice na stazi doživio srčani infarkt. Sve je riješio jedan stent, a Siniša je nastavio sa sportom. Takvi problemi kalendarskog karaktera iziskuju mrvicu manje stresa, a takav je ambijent pronašao na rukometnoj klupi mlađih uzrasnih kategorija gdje se aktivirao 2011. godine kad mu je najmlađi sin Ivano počeo trenirati. Da ima što pokazati klincima koji sanjaju rukometni san, dokazao je kroz godine rada. Danas uz taj posao obavlja i onaj glavnog trenera u Ženskom rukometnom klubu „LiPa“, a u muškom najjačem sastavu RK „LiPe“ koja igra 3. HRL Istok pomoćni je trener Vladimiru Pipalu.

Odmor i mir na Ramincu

Nešto drugačiji mir pronalazi na Ramincu gdje se od sportskih natjecanja i treninga odmara uz ribički štap i probrano društvo. „Renac, Špacir i ja imamo kolibu gdje smo stacionirani većinu vremena. Većinom vikendom, a preko ljeta i češće. Udicu zabacimo oko 5, a vratimo se kući oko 12 sati“. U ovu vrstu odmora planiraju uključiti i bolje polovice, a kako kaže, pregovori su u tijeku.
Sikijeva supruga Mihaela je viši fizioterapeut u Bolnici Lipik. Rodila mu je sina Ivana, danas 13-godišnjaka, trećeg Sinišinog sina nakon Arijana (25) i Kristijana (23) iz prvog braka. Ivano je, kako tata kaže, odličan učenik, redovan sudionik školskih natjecanja iz matematike i geografije, a sportsku crtu je također naslijedio pa će u budućnosti prezime Karačić zasigurno biti zastupljeno u gradskim sportskim rubrikama. Stariji momci, Arijan i Kristijan, danas kruh zarađuju u Njemačkoj.

54 godine su „za vratom“, svega je tu bilo, možda i za više od obične novinarske priče. Ali Siki je i dalje u sedlu. Uz redovan sistematski pregled, nadamo se da će još godinama ispisivati nove sportske priče i podučavati djecu ili će samo u miru s ekipom vaditi šarane iz raminačkog jezera. Što god odluči, zaslužio je…