Nemoguće je živjeti u Pakracu, a ne primijetiti da nam je jedna od glavnih gospodarskih grana posljednjih godina postala izrada ogrjevnog drveta koje se kao gotovo paletiran proizvod najviše izvozi u Italiju, ali i u Austriju i Njemačku. Sumnjivci vrte glavom, od priče o prekomjernoj sječi šuma do toga da nam treba profitabilnija industrija. Može im se dati za pravo. No činjenica je da se nitko iz sofisticirane industrije, primjerice proizvodnje komponenti za automobile ili računala, niti ne raspituje za naše potencijale, koji kada govorimo u radnoj snazi uopće, a kamoli o kvalificiranoj, i nisu veliki. Isto tako je činjenica da sadašnjih šest proizvođača ogrjevnog drveta zapošljavaju oko 120 radnika i ostvaruju vrijednost u izvozu, dakle priliv stranog novca u Pakrac, vjerojatno najveću u ovom kraju poslije Staklane ili eventualno D.E.M.-a.

Prošle jeseni su se pakrački „pilari“ organizirali u Udrugu drvoprerađivača ogrjevnog drveta „Ogrijevno drvo excluzive“. Što je cilj udruge, kakvi su njihovi problemi i perspektive, razgovarali smo s Ivanom Frićerom iz Prekopakre koji je predsjednik Udruge.

Koga vaša udruga okuplja?

Sve drvoprerađivače na području Pakraca, nas šest. Pozvali smo i jedinog iz Lipika. No za sada se još nije izjasnio. Mi i dalje radimo svako za sebe, za svoj račun, netko u formi obrta, netko u formi trgovačkog društva.

Što je onda cilj vašeg okupljanja?

Prvenstveno da si udruženi i zajedničkim nastupom osiguramo u godišnjem ugovoru s Hrvatskim šumama veće količine drvne mase s našeg područja. Naš šest sada godišnje reže oko 15 tisuća kubika, a da dobijemo dovoljno sirovine mogli bismo  35 do 40 tisuća.

Sirovina najveći problem

Je li se vas šest bavite isključivo proizvodnjom ogrjevnog drveta?

Da, mi režemo iz višemetrice i cijepamo na dimenzije koje potrošači trebaju kao gotov proizvod, spreman za peć. Pored toga svi imamo i pilanu iz koje režemo elemente za palete kojima transportiramo ogrjevno drvo do konačnog potrošača. Pri tome smo sva šestorica direktni izvoznik, najviše u Italiju, mislim oko 95 posto, te nešto malo u Austriju i Njemačku. I naravno, nešto malo na lokalno tržište. Kad je u pitanju Šuma Šugić, oni osim piljenja i cijepanja obavljaju sami  i šumsku sječu i izvlačenje drvne mase iz šume.

Koliko zapošljavate ljudi?

Taj broj varira kroz godinu, ima li odlazaka i dolazaka, ali negdje prosječno oko 120, ja konkretno 12. Zaposlili bismo i više kada bismo mogli s Hrvatskim šumama ugovoriti veće količine sirovine.

Gdje nabavljate drva?

Većinom u Hrvatskim šumama. Postoje dva načina osiguravanja sirovine. Jedan je godišnjim ugovorom s Hrvatskim šumama kojim nam jamče godišnju isporuku sa stovarištem na području Pakraca i Lipika, dakle iz okoline. Drugi način je na licitacijama. To je problematično jer je u pravilu takva sirovina skuplja jer se za nju natječeš s drugim drvoprerađivačem i naravno da je moguće da ne pobijediš. Naravno onaj drugi način je iz otkupom iz privatnih šuma što je opet skuplje i nesigurnije.

Gdje saznajete za licitacije?

Na internetu. Imamo računalni program Hrvatskih šuma gdje je to sve lijepo vidljivo.

Idete li na licitacije i izvan Pakraca?

Po drvo i u Gunju

Naravno, u Požegu,  Novu Gradišku, Novsku, Našice. Sada sam izlicitirao u Gunji. Naravno da udaljenost smanjuje profit jer Talijana ne zanima koliki su moji troškovi. On zna kako se kreću cijene, a ostalo je moj problem.

Je li završeno ugovaranje za 2019. godinu?

Da i svi smo prošli loše. Svaki od nas je tražio minimalno 5000 kubika. Naravno, Šugić koji je brojem radnika znatno najveći i više. Mi smo zbog toga i osnovali udrugu nadajući se da ćemo kroz zajednički nastup dobiti više sirovine pa bismo onda ju rasporedili među sobom shodno potrebama i kapacitetima. No svi skupa smo dobili 13.000 kubika, dakle niti polovinu potreba. Mi sada da bismo popunili svoje proizvodne kapacitete osuđeni smo na skuplje i nesigurnije licitacije gdje se natječemo s proizvođačima iz cijele Hrvatske, ali možda i sa stranim kapitalom ako ima tvrtku registriranu u Hrvatskoj što postoji.

Mi s područja Pakraca sada svi imamo dobre pilane i neki bi sigurno proširili proizvodni asortiman kada bismo mogli dobiti trupce, a ne samo višemetricu što nije isto. Na tu temu smo prošle jeseni imali sastanak i sa županom. Obećao nam je da će zajedno s četiri slavonska župana nastupiti u našem interesu u Hrvatskim šumama. Pisali smo i ministru Tomislavu  Tolušiću koji je to spustio na razinu Hrvatskih šuma gdje nas je primio predsjednik Uprave Krunoslav Jakupčić. No rezultata, bar kada je u pitanju ovogodišnji ugovor, nema.

Ministar je bio povodom Dana grada u Pakracu. Jeste li razgovarali na tu temu?

Nisam htio. Čovjek je došao u službeni posjet Gradu i nisam ga htio u takvoj prigodi vući za rukav.

Je li priprema ogrijeva sezonski posao ili cjelogodišnji?

Cjelogodišnji posao za 120 zaposlenih

Cjelogodišnji, radi se svih 12 mjeseci istim tempom. Kod mene u firmi nastupa oko 22. prosinca pauza i traje do Tri kralja. Ne zato što se ne može raditi, nego da zbog blagdana i praznika svakih nekoliko dana nestajemo pa krećemo ispočetka. Nitko više ne pili i ne cijepa vani. Svi imamo hale i bez problema radimo i u siječnju i veljači, kada čak ogrjev nije niti tražen. Ali u ožujku krene potražnja. Naravno ona je najveća u jesen, a ovisi o jačini zime. Što je zima veća, nama je bolje jer je potražnja za drvima veća. Mi za razliku od neke druge proizvodnje  nemamo nimalo problema s plasmanom, nego sa sirovinom.

Je li talijansko tržište toliko da svu hrvatsku proizvodnju može progutati?

Njih je 55 milijuna, a ozbiljnih šuma nemaju.

Kada je počela u našem kraju ekspanzija te proizvodnje?

Ja radim sedam godina. Drugi su počeli i ranije, Šume Šugić sigurno prije 15 godina.

Je li porast stalno prisutan?

Da, i on ne bi bio sporan da imamo više sirovine, a strah nas je, bar mene, što će biti sutra. Kada bi imao sigurnost, ugovor na 5000 kubika, ja bih zaposlio još ljudi i kupio bolju pilanu koju bih iz te prerade bez problema otplatio. To je osnovni problem. Sve ostalo nije.

Laicima 5000 kubika ništa ne znači. Koliko bi tjedno proizveo paleta?

Oko 120 paleta tjedno ili oko 25 dnevno koliko i stane na šleper.

Zbog tog silnog izvoza, ljudi u gradu pričaju da je sada problem kupiti drva u Pakracu.

Ne znam za taj problem. Tko god mi se obratio za drva ja sam mu isporučio. Možda je problem cijena. Ona je sada u Italiji skočila na 100 eura po paleti (1,8 kubika). Odnosno sto eura nama plaća talijanski uvoznik u Pakracu, a on ju, kako sam čuo u Italiji, krajnjem kupcu prodaje za 180 eura. Naravno i on ima troškove transporta.

Nadalje, koliko znam, svaki stanovnik može s osobnom otići u šumariju i  kupiti 20 kubika po 250 kuna drveta za svoje potrebe.

Jesu li za domaće kupce  jednake cijene?

Obično po Pakracu prodajemo nešto jeftinije. O točnim iznosima ne bih govorio jer je moguće da oni nisu kod svih proizvođača isti kao i što postoje neki drugi parametri koji utječu na konačnu cijenu.

Kada treba obitelj krenuti u nabavku drva za iduću zimu?

Kada tko hoće, ali najbolje bi bilo sada u ožujku. Mi uvijek na skladištu imamo nekoliko paleta pripremljenih, ali ta drva nikada nisu suha jer mi nemamo sušaru niti su nam potrebne zalihe što bi i smanjilo obrt kapitala. Onaj tko hoće u zimi imati suha drva, taj bi trebao odmah sada uzeti i spremiti ih na način da se preko ljeta osuše. Neki se tako ponašaju, ali neki se tek u jesen sjete da dolazi zima i onda bi htjeli kupiti suha drva. To kod nas ne ide, naša proizvodnja, za razliku od proizvodnje namještaja, podnosi mokro drvo.

Pripremajući se za ovaj razgovor našao sam podatak na internetu da u Zagrebu, tvrtka sa skladištem u Voltinom naselju takvu paletu nudi za 1240 kuna. Je li to moguće?

Je, to je Zagreb.  Naša kolegica iz Novske ima ugovor s Bauhausom Hrvatska gdje se drva za ogrjev čak prodaju i na vreće.  Problem je što ima ugovorenu godišnju proizvodnju. I opet se pojavljuje kao glavni problem osiguravanje dovoljno sirovine. Kako ću ispuniti takav ugovor u pogledu količine, ako nemam dovoljno sirovine?

Uz takve cijene, ostane li dovoljno profita za razvoj?

Živimo u šumi, a ne možemo do drva

Da, zato imamo dobre pilane, dobre kamione. Opremili smo se. Ulagali bismo i više, zapošljavali više kada bismo imali jamstvo za sirovine. Planiram raditi elemente, parket, uglavnom skuplji proizvod što vjerujem da je želja i još nekih drugih.

Prvog travnja će plin poskupiti za šest do sedam posto. Hoće li onda poskupiti i drva?

Mislim da ne.

Kao probleme u proizvodnji sve češće se spominju radnici. Imate li vi takvih problema?

Svi imamo problem s radnicima. Podigli smo plaće, mislim da su one sada dobre.  Ra rad od 7 do 15 sati dobivaju više od 5000 kuna. Kod mene rade na normu i tu sat ispada od 28 do 35 kuna. Kod mene su svi prijavljeni, a mislim i kod drugih. No i dalje se teško borimo s tim trendom odlazaka van. I neki moji bivši zaposlenici su otišli van, neki su otišli kod drugog poslodavca što se podrazumijeva ako čovjek ode na bolji posao.

Treba li tu treba znanja, vještine?

I treba i ne treba. Riječ je o opasnim poslovima jer je to rad s motorkom, cjepačem, cirkularom. Netko mora biti vozač kamiona s kranom, dakle mora biti obučen. Imao sam radnika koji u dolasku nije ništa znao. Sada reže na pili, cijepa, vozi viljuškar. Sve zna. Imao je volju. Tu ne pomaže stručna sprema, škola. Tko je sposoban, naučit će i zaraditi. Tko nije, otići će van. Ja sam po zvanju autoelektričar. No, u svom obrtu sam i radnik, i vozač, i knjigovođa i komercijala i marketing. Sve.

Dolaze li inspekcije?

Dolaze, ali ništa posebno. Sve je to vidljivo na internetu. I koliki je ulaz i koliko izlaz. Hrvatske šume obavezno svake godine naprave kontrolu. Preveliki i preozbiljan je to posao da bi se netko glupostima upuštao u rizik da ostane bez njega.

U agencijama za nekretnine su nam nedavno rekli da je od nekretnina na našem području najtraženija šuma, čim se pojavi u ponudi odmah ode. Kupujete li i vi?

Naravno, svi imamo ponešto privatne šume upravo zbog problema u ugovaranju. Paradoks je da živimo u šumi, a ne možemo do drva. Prije je Papukova pilana pilila 35 do 40 tisuća kubika godišnje. Nas šest možemo jednako takve količine ispiliti i nije mi jasno kako je onda bilo za Papuk, a danas za nas iste te količine nema. Naša drva, iz pakračkih šuma, odu u druge gradove, druge države, a za nas nema. Kao da ljudima koji dođu na more u privatne apartmane zabraniš ulazak na plažu. Tako mi živimo u šumi, a ne možemo do drva.

Prate li vaša ulaganja različiti poticaji, bankarski krediti?

Ja smatram gradske poticaje dobrim. Lani sam kupio cjepač koji je koštao 16.000 kuna, a Grad je sufinancirao s 10.000. Nekima to možda izgleda malo. No meni je pomoglo jer sam iz ostataka novaca mogao još kupiti i motornu pilu. Banke su uvijek tvrde. Moraš imati sve čiste račune, s plaćenim porezima, bez blokada i bez dugova. Ako je sve u redu, kredit ćeš dobiti brzo. Problem su ljudi. Bez kvalitetnih radnika ne možeš raditi, a još je teže bez sirovine.