U sklopu „Večeri domoljubne pjesme, poezije i proeze“ održane 1. ožujka u „Hrvatskom domu dr. Franjo Tuđman“ povodom 28. obljetnice početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj nagrađeni su i najbolji učenički radovi iz projekta „Mladi i Domovinski rat“.
Ovaj projekt desetu godinu u nizu provode UHPBPiL, Gradovi Pakrac i Lipik u suradnji s pakračkom i lipičkom osnovnom školom. Ove godine tema je bila „Moje pismo hrvatskom branitelju“, a najbolji rad u Osnovnoj školi braće Radić u Pakracu napisala je Kristina Sanić, učenica 8. razreda. Drugo mjesto osvojila je Marija Čorko, a treće Tara Pjerabon. U lipičkoj školi najbolje pismo branitelju napisala Dorotea Prebežac (druga Ana Sabo, treća Ena Horvat). Uz inicijatora projekta Miroslav Ivančića, nagrade najboljima uručili su gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević i dogradonačelnik Lipika Slobodan Katunar. Pobjedničke radove prenosimo u cijelosti:
KRISTINA SANIĆ, OŠ BRAĆE RADIĆA PAKRAC
Dragi branitelju...
molim te, prije svega, da ne proumačiš krivo ovo pismo. Ovo pismo nije pokuda tebi, nikako, već pokuda ljudima koji su te natjerali da postaneš branitelj - započinjanjem rata. Kao četrnaestogodišnjakinja ne razumijem razloge zbog kojih bi netko htio ratovati.
Trenutno čitam knjigu Sadako hoće živjeti u kojoj autor piše o bacanju atomske bombe na Hirošimu. Nedavno sam čitala Dnevnik Ane Frank koji svjedoči o strahotama Drugoga svjetskoga rata te osjećajima djevojčice Anne, moje vršnjakinje. U šestom razredu čitala sam Mali ratni dnevnik. To su knjige koje temtiziraju rat i zbog kojih sam danima razmišljala kako je svijet lijepo mjesto za život i koliko je bespotrebno ratovanje koje za sobom ostavlja bol, patnju i, nažalost, mržnju prema drugom čovjeku... Na samom smo početku 21.stoljeća i trebali bismo biti okrenuti prema budućnosti, a ne se opterećivati nečime što se dogodilo godinama unazad, barem prije gotovo trideset godina.
Vjerujem, dragi branitelju, da ni ti nisi htio rat. Mislim da si bio običan čovjek, možda obrtnik ili radnik kojemu je jednog dana došao poziv u vojsku. Morao si ostaviti sve što si imao; i ženu i djecu i posao i sve što si postigao. Ali ipak si otišao jer voliš svoju domovinu, no ne bi li i ti htio da nisi morao otići i preživjeti strahote koje rat donosi? Sigurna sam da si htio samo nastaviti sa svojim životom i da te nitko nije pripremio na ono što će ti se dogoditi, odnosno na ono što ti se dogodilo. Vjerujem da si se svakog dana molio da rat prestane i u suzama proklinjao dan kad je započeo. Vjerujem da si svaku večer molio za svoje bližnje, da ih što prije vidiš i zagrliš.
Zato, molim te, budi moj glas, ne samo moj glas već i glas sve djece i svih ljudi na svijetu i reci glasno MI NE ŽELIMO VIŠE RAT! Nas neće poslušati, neće nas ni vidjeti ni slušati, ali tebe hoće jer si ti to preživio i znaš što je rat i da ništa dobro ne donosi, već odnosi sve – i materijalno i dobro u ljudima.
Hvala ti, dragi branitelju, za svu žrtvu koju si podnio za našu domovinu. Neka se nikada i nigdje više rat ne ponovi!
DOROTEA PREBEŽAC, OŠ LIPIK
Dragi djede,
žalim od najranijeg djetinjstva što te nisam poznavala. Otišao si, a nisi dočekao da vidiš svoju ostalu unučad, a pogotovo mene, najmlađu od tvoje unučadi.
Bolno je odrastati bez tebe jer te nema. Zatvorili su te u podrum i mučili te, rezali ti uha, vadili ti oči. I mnogi su još stradali, poslije tebe ni o njima se nije govorilo. Druga djeca su imali djedove, gledala sam kako ih djedovi vode u šetnju ili im mašu ispraćajući ih na neki put, uče ih kako pažljivo prelaziti cestu. Ja sam razmišljala da sjedim u tvom krilu i gledam tvoje brkove kako se mrdaju dok mi pričaš priče. Tebe su mi uzeli i ova sjećanja koja sada izmišljam, sjećanja koja nemam.
Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrijednije što si imao za slobodu. Meni je dovoljno znati da si bio čovjek kojega su svi voljeli, kažu da si spasio mnoge riskirajući svoj život i svoje zdravlje. Nadam se da ćeš moje pismo primiti i da ćeš se u svom novom domu umiriti. Hvala vam svima što ste ostali ovdje braniti svoju Domovinu!.
