Dani između Badnjaka i Tri kralja uobičajeno prepuni su blagdana, svetkovina, obiteljskih i prijateljskih okupljanja oko uvijek prepunog stola. Takva tradicija oduvijek je bila prisutna i u brojnoj i poznatoj pakračkoj obitelji Major, već tri generacije nastanjenoj na početku istočnih pakračkih vinograda, u odvojku koji se na vrhu brda u Gundulićevoj ulici, poznatog kao Švabin brijeg, odvaja na desno. No ove godine posebno svečano bilo je u jednom od rijetkih datuma u tom razdoblju, petak 28. prosinca, koji nije bio nikakav poseban blagdan. Osim za Majore. Razlog je bio pedeseta obljetnica braka kojeg su Mira i Vinko sklopili toga dana, sada već daleke 1968. godine.
[caption id="attachment_20742" align="alignright" width="225"]
Nakon 50 godina ponovo "svadbeni" ples[/caption]
Proslava organizirana„u ilegali“
Nisu se Mira i Vinko ništa posebno spremali za proslavu te obljetnice i za taj dan. Sinovi Željko i Darko su im ranije najavili da će ih u povodu toga odvesti na večeru. No nisu se javljali cijeli dan pa je Mira, kako nam je pričala kasnije, već mislila da od toga neće biti ništa. Ipak, pojavili su se na večer i rekli da idu na večeru. Kako su krenuli prema Požegi, priča Mira, mislila je da će u neki požeški restoran. No, ubrzo su u Španovici skrenuli u Šumetlicu pa se zaustavili odmah po skretanja ispred lovačke kuće pred kojom je bilo već puno automobila. Pravo iznenađenje ih je čekalo tek unutra: u dobrano popunjenoj sali nalazili su se svi članovi šire obitelji, prijatelji, bogato postavljeni stol, glazba. Sve to u organizaciji obitelji njihova dva sina, odrađeno u, što se njih tiče, potpunoj ilegali tako da je predstavljalo veliko iznenađenje. Čak su uspjeli nezapaženo ukrasti iz spavaće sobe njihovu vjenčanu fotografiju, dobrano oštećenu u ratu. Bilo je skoro više gostiju na toj proslavi obljetnice braka, nego u svatovima 50 godina ranije odrađenih u obiteljskoj kući Mirinih roditelja na Pilani, prisjeća se Vinko, za mnoge u Pakracu poznatiji kao Vinja.
U brak ušli vrlo mladi
Mira, djevojački Jakšić, i Vinko znali su se od djetinjstva, a sudbina ih je spojila vrlo mlade, u ljetu 1968. godini kada je Miri bilo tek sedamnaest, a Vinku 22 godine. U ljeto te godine su se zaručili, ali je Vinko otišao raditi u Njemačku. To je i bio razlog što su svatove imali u te, za takvu svečanost, ipak neuobičajene blagdanske dane između Badnjaka i Tri kralja.
Vinko nije dugo bio u Njemačkoj. Vratio se na posao, gdje drugdje onda nego u Drvnu industriju „Papuk“. Najprije su neko vrijeme dijelili kuću s Mirinom roditeljima na Pilani, potom s Vinkovima na Švabinom brijegu, malo kao podstanari na Krndiji. Već povećana obitelj s starijim sinom Željkom, u Pakracu poznatijim po nadimku Žuja, rođenim 1969. godine i mlađim Darkom, pakračkim policajcem rođenim 1974. godine, dobila je od „Papuka“ stan u današnjoj Stepinčevoj ulici. No vinogradi, u koje je još prije Drugog svjetskog rata doselio Vinkov djed Mijo, potom živio u njima i Vinkov otac Štef s troje djece (osim Vinka, Vlado i Stjepan-Braja) bili su prevelik izazov, pa su Vinko i Mira tamo izgradili kuću u koju su uselili 1987. godine. Naravno, kao i svi prijeratni Pakračani mislili jednom i zauvijek. No rat i sudbina su nalagali drugačije, pa su na istom mjestu nakon što je kuća u ratu spaljena, gradili još jednom i ponovo uselili 1998. godine. Danas i od tada, ponosno kaže majka Mira, i dovršava i dograđuje sin Darko koji s obitelji živi na katu čuvavši tradiciju Majorovih u vinogradima.
Četiri godišnja značajna datuma
Iz doba rata ostalo je još jedno obilježje u obitelji Major. Baš na dan godišnjice braka, ponovo 28. prosinca, Vinko je kao pripadnik Hrvatske vojske ranjen u oslobodilačkoj akciji u Šeovici tako da taj datum, uz Božić, Uskrs i nezaobilaznu tradiciju u Majorovih, a to je 16. kolovoza proslava blagdana Svetog Roka, zbog istoimene kapelice u susjedstvu, čine posebne dane u godini.
Vinju u Pakracu poznaju po dvije stvari; kao dugogodišnjeg vozača u „Papuku“ i kao kuglača što su nastavili sinovi. Obje su bile nezaobilazna Vinkova strast i rijetko se doživi da netko s toliko ljubavi priča o svom poslu kao Vinko. Volan i vožnju je obožavao još od doba mladosti pa ne čudi da je vrlo mlad položio auto-školu u Daruvaru, a vještinu dozvolama svih kategorija nadogradio u vrijeme služenja u JNA što mu je kasnije postala dugogodišnja profesija. Vozio je, kao što je danas normalno, ali to nekada nije bilo, i izvan radnog vremena, svoje automobile, a prvi od njih je bio kao i kod većine, tada nezaobilazni „fićo“. No već dvije godine, od moždanog udara 2017. ne može voziti, ali, priča Vinko, i danas u snu sanja vožnju i nogom pritišće pedalu kočnice.
Kada pitate Miru nakon 50 godina braka, što bi mijenjala spremno odgovora da ne bi prekidala posao na Pilani u kojoj je radila osam godina, ali se ponajviše, na zahtjev Vinka, posvetila obitelji i kućanskim poslovima. Kao drugu promjenu koju bi napravila u životu ističe da bi polagala vozački ispit. Uz Vinka je naučila voziti, ali to znanje nikada nije legalizirala vozačkom dozvolom. Ostalo bi manje-više prihvatila da se ponovi, mada nije uvijek bilo niti jednostavno niti lagano. Jer živjelo se u znatno siromašnijem i skromnom okruženju nego danas, ali su i očekivanja svih bila znatno manja, realnija i skromnija, kažu Majori. Uglavnom - bilo je lijepo, suglasni su supružnici Major.
[caption id="attachment_20740" align="aligncenter" width="900"]
sjede: sin Željko, Mira, Vinko, sin Darko; stoje s slijeva: snaha Ksenija, unučad Stela, Roko i Lara te snaha Dijana[/caption]
Završnu ocjenu smo prepustili Miri. Šlag na ovih 50 godina su unučad Roko (rođen 2001.), sin Željka i Ksenije te Lara (1999.) i Stela (2003.), kćeri Darka i Dijane, a jagode na tom šlagu je lovački dom u Šumetlici i 28. prosinac 2018. godine – proslava njihove 50. obljetnice braka koju su tako dobro i u ilegali organizirali sinovi okupivši još jednom sve one njima drage ljude. A kako drugačije nego oko prebogatog stola i dobre glazbe, tek jedne od prepoznatljivosti Majorovih iz pakračkih vinograda.
Doista lijepa priča za predstojeće Valentinovo.