Početkom ove školske godine po prvi put u pakračkoj osnovnoj školi započeo je s radom produženi boravak učenika. Riječ je o dodatnom sadržaju koji roditeljima omogućuje da uz organizirani i nadgledani boravak djecu ostave u školi do 16,30 sati, odnosno do vremena kada ih po povratku s posla mogu uzeti iz škole. Nakon tri mjeseca rada, zanimala su nas iskustva učitelja i roditelja u produženom boravku.
Za tu mogućnost se u startu javilo 24 roditelja učenika koji participiraju u takvoj vrsti produženog boravka u školi s 350 kuna mjesečno, a nakon tri mjeseca odustao je tek jedan roditelj uslijed izmijenjenih uvjeta radnih obveza koje mu omogućavaju više boravka s djetetom.
Djeca, a ove godine su to isključivo učenici prvog i drugog razreda, u produženi boravak dolaze nakon završetka nastave, oko 11,30 sati, pojašnjava nam Pavle Bukovac (28), učitelj koji radi isključivo u dnevnom boravku. Prvih sat vremena provode u kreativnim radionicama koje se, ovisno o vremenskim uvjetima, provode na otvorenom ili u učionici koja je za tu potrebu dopunjena namještajem i opremom kako bi djeci boravak bio ugodniji i sadržajniji. Cilj radionice je potaknuti socijalizaciju, timski rad, motoriku rada ruku i slično, objašnjava ovaj mladi učitelj, bivši osječki student Fakulteta za odgojno-obrazovne znanosti kojem je to prvo radno mjesto s djecom. Nakon toga slijedi u školskoj blagovaonici ručak koji se obvezno sastoji od kuhanog obroka (juha, tjestenina, saft, pečeno meso, variva). Nakon povratka u učionici je predviđen jednoipolsatni program pisanja zadaća koji je radi zadržavanje koncentracije začinjen raznim kratkotrajnim zanimacijama poput poneke pjesme, plesa, slobodnog crtanja i slično. U 14,30 sati je užina koja se sastoji od pudinga, voća, kompota i slično, a nakon toga do dolaska roditelja slijedi igra, šetnja gradom i druge takve rekreativne. Roditelji mogu doći po svoje dijete u terminima između 15 i 15,15 sati, odnosno 16 i 16,30 ovisno o povratku s posla.
„Ova djeca imaju privilegiju da zadaću i druge školske kućne obveze provode uz stručni nadzor. No, ja kao učitelj nemam načina da prisilim dijete da piše zadaću. Za to koristim samo upozorenja i molbe. Zato ovisno o djetetu i njegovom raspoloženju ponekad neka zadaća ostane i nenapisana pa je poželjno da roditelji kod kuće pregledaju bilježnice i razgovaraju s djetetom“, objašnjava ovaj mladi učitelj, a kaže da mu je najveća nagrada kada dijete roditelju koji dođe po njega kaže nešto u smislu „baš si sada morala doći“.
[caption id="attachment_20014" align="aligncenter" width="900"]
Učitelj Pavle Bukovac[/caption]
Iskustva roditelja
S roditeljima s kojima smo razgovarali stekli smo dojam da su uglavnom zadovoljni, mada ima i onih koji su očekivali više, odnosno potpuno rasterećenje djeteta (i roditelja) od obveze pisanja školske zadaće i učenja, što je, kako su nam objasnili upućeni, nerealno za očekivati jer i ritam kontinuiranog bavljenja školskim obvezama od 8 do 16 sati za tako malu djecu bio bi prenaporan.
Bogato iskustvo s ovako proširenim boravkom u školi ima Vedrana Fiala čija je kćer Ema, učenica prvog razreda, u programu produženog boravka. Njeno iskustvo nam je tim dragocjenije jer stariji sin, danas devetnaestogodišnji Leon, koji je do šestog razreda bio učenik zagrebačke škole, pohađao je tri godine tamo nastavu u produženom boravku, dok mlađi Ian, danas učenik sedmog razreda, nije išao u takav program jer ga u Pakracu nije bilo.
Razlike u odnosu na Zagreb
Uspoređujući svoje zagrebačko i pakračko iskustvo s produženim boravkom Vedrana ističe bitne organizacijske razlike koje su izražene kroz činjenicu da su učenici u Zagrebu nosili torbu s knjigama u školu ponedjeljkom i kući je vraćali tek petkom. To je prednost djeci, ali ne roditeljima jer nemaju dnevni uvid u to što se događalo u školi, a dodatni je problem što poslijepodne nemaju udžbenike za eventualno dodatno učenje za testove, ili primjerice pjesmicu „napamet“ koju možda nisu uspjeli naučiti u produženom boravku. Druga organizacijska razlika je što su u Zagrebu u istu skupinu produženog boravka išla ista djeca iz redovnog razreda, dok u Pakracu produženi boravak okuplja učenike iz čak šest razreda pa učitelj u produženom boravku mora organizirati pisanje šest vrsta zadaća. No, ona je zadovoljnija pakračkim produženim boravkom, jer, kako tvrdi, uočava da je zbog truda učitelja ovdje vrijeme produženog boravka organizirano kvalitetnije; osim zadaće i igre to vrijeme ima i kreativnih radionica, odlazi se u šetnju gradom pa čak i u šumu, dok se u Zagrebu ono provodilo isključivo u krugu škole.
Što se tiče odnosa razlike između djeteta koje idu (kćer Ema) i koje nije imalo tu privilegiju (sin Ian) da pohađa produženi boravak, Vedrana kao prednost ističe da Ema uglavnom domaću zadaću napiše u školi, čime i ona i kćer imaju po pitanju zadaće uglavnom slobodno poslijepodne dok se to s Ianom, uslijed manjka autoriteta kod roditelja u odnosu na učitelje, pretvaralo u cijelopopodnevno natezanje u smislu malo kasnije, pa malo sad, pa opet kasnije. Uslijed svega toga opće ne pomišljaju na povlačenje djeteta iz produženog boravka jer bi to njoj i suprugu, osim ovih pedagoških prednosti, zbog posla koji ima značajno terenski karakter, predstavljao i dodatni problem u organizaciji svakodnevice.