„I danas, kad u svom pčelinjaku naiđem na kakav problem, prvo krenem njega nazvati…“, započinje svoju priču Marko Krivačić, vlasnik OPG-a Krivačić, o pčelarskom odrastanju uz oca Dragu, naširoko poznatog i priznatog vrsnog pakračkog pčelara koji je iznenada preminuo krajem srpnja ove godine.
Kako se ljubav prema pčelama kroz lozu Krivačićevih provlači s koljena na koljeno, niti Marko nije bio iznimka pa je već kao trogodišnjak, tamo početkom devedesetih godina, uz oca isprobao prve poslove u obiteljskom pčelinjaku. Pričajući o njemu, prisjeća se da je kuća bila puna knjiga i stručnih časopisa pa se nerijetko događalo da su pojedine pčelarske inovacije, kako bi ih ljudi predstavili, u košnicama Krivačićevih već neko vrijeme imale svoju primjenu. „Bio je čovjek ispred svog vremena i nije mu bilo teško o pčelama pričati satima. Znaju to naši obiteljski prijatelji i rodbina, s kojima su uobičajeni telefonski razgovori tipa „kako ste“ i „što ima“ znali potrajati jedva dvadesetak sekundi, dok je maratonski nastavak uglavnom vodio u pčelinjak. „Takav je bio moj otac“, kaže.

[caption id="attachment_19774" align="aligncenter" width="900"] Marko s ocem Dragom[/caption]

„A takav si i ti“, smijući se zaključuje Andrea, Markova supruga, držeći u naručju petomjesečnu kćerkicu Doris. „Andrea mi je najveća podrška u obiteljskom OPG-u. Zajedno smo već 10 godina, u braku smo od rujna 2015. godine, a sretni roditelji od lipnja ove godine“.
Marko i Andreja su samostalno krenuli u pčelarstvo s 30 košnica. Uz Draginu pomoć napučili su košnice, a Andrea je učila i najprije pomagala oko vrcanja, a potom polako preuzimala sve više posla. Lako je bilo učiti, pričaju, kad je Drago doslovno svaku stvar naširoko pojašnjavao, što, kako i zašto…

[caption id="attachment_19775" align="aligncenter" width="900"] Obitelj Krivačić - Marko, Andrea i Doris[/caption]

Zahvaljujući tome danas imaju 120 košnica (uz roditeljske 230) od čega je četrdeset stacioniranih u Batinjanima, dok je osamdesetak selećih. Seljenje i promjena pašnjaka traži puno vremena, a s obzirom na to da su oboje stalno zaposleni za pčele je rezerviran ostatak dana. Sezona u pčelarstvu traje gotovo cijelu godinu. Pripreme za pašu bagrema, koji je i glavna paša na ovom području, započinju negdje u siječnju ili veljači. Potom se nadovezuje vrijeme amorfe, kestena pa suncokreta. Jedne obaveze potom završavaju, ali počinju one za uzimljavanje pčela, tako da pčelinjak okupira cijelu godinu. Naravno, posao ne bi radili da nemaju računa…
„Računica naravno postoji, no mi smo još uvijek u fazi ulaganja i davanja, jer i onu dobit koju ostvarimo većinom vraćamo kroz servis, razna zanavljanja opreme i potrošni materijal. Pravu dobit još nismo konzumirali“, slažu se.

Utakmica koja nije jednostavna

Danas se sami bore za svoje mjesto na slatkom tržištu, što nije uvijek jednostavna utakmica. Plasman proizvoda većinom obavljaju prodajom s kućnog praga, što podrazumijeva i prodaju putem društvenih mreža. Ljudi zovu, naručuju i pozitivno komentiraju što je u jednu ruku i motivacija za sutra. „Istina, ali kod plasmana robe domaćim pčelarima, ne samo nama, probleme stvaraju uvoznici s jeftinim medom (kineskim ili ukrajinskim) koji se na tržištu zna naći i za desetak kuna po kilogramu.“ Hrvatski zakon kaže da kilogramska teglica mora sadržavati minimalno 30% domaćeg meda kako bi se deklarirao kao hrvatskih proizvod. Ako znamo taj podatak, onda je jasno kako će jeftinija i kvalitetom neusporedivo lošija konkurencija i dalje ostati problem hrvatskih pčelara…

No, u kući Krivačićevih problemu ozbiljnijeg plasmana meda pokušava doskočiti Andrea koja je, osim standardnog propolisa, na tržište progurala Čokoladni med. Nije ga ona izmislila, ali ga je po posebnom receptu personalizirala i kaže da je tržište novi proizvod odlično prihvatilo. „Ljudi se sve više vraćaju zdravom načinu prehrane. Med tu ima važnu ulogu pa mislim da su varijacije na temu itekako poželjne. U cvjetni sam med dodala sastojke kakaovca i još neke sitnice pa kušala…nije bilo savršeno pa sam probala s bagremovim medom i pogodila!“ Čokomed je, objašnjava, tamno smeđe boje, nalik je Nutelli, a niti okusom navodno ne zaostaje…

Ne odustajemo nego se dodatno razvijamo

Marko potvrđuje da je tržište živi organizam i da mu se treba prilagođavati. Naglašava još nešto: „Sretan sam što se razvijamo u tom smjeru i tržištu nudimo nove, drugačije proizvode, a bit će ih sve više. Zadovoljstvo je veće jer je nakon obiteljske tragedije možda netko pomislio da se više nećemo baviti pčelarstvom. Nemamo namjeru odustati, čak planiramo i ozbiljnija ulaganja, a natjecat ćemo se i za poticajna sredstva koja nudi Europska unija. Prva je na redu pokretna vrcaona kako bi si olakšali posao i sačuvali prateću opremu. Na primjer, pitali ste za ulaganja, evo jedno indirektno… Prevozeći automobilom opremu uništio sam amortizere i u tjedan dana tri puta bio kod vulkanizera krpati gume. Srećom, pa je filipovački vlasnik socijalno osjetljiv i kad sam se pojavio četvrti put - kuća je častila.“
Andrea i Marko svoje stalne poslove neće napuštati, pčelarstvo će ostati kao ozbiljna hobi varijanta. Za to imaju razumno objašnjenje. „Nije vrijeme za takav rizik. Ne usudimo se samozapošljavati gdje su velika financijska opterećenja i razna davanja. Dalje, trebali bi imati puno više košnica, što je obzirom na klimatske nestabilnosti vrlo rizično pa kad zbrojite opasnosti lako je zaključiti koja je opcija bolja.“
Upravo je nepredvidiva klima pčelarima bila najveći neprijatelj prošlih godina. Proljeće krajem siječnja i rani cvat bagrema pregazila je svibanjska zima i kasni mraz… I tako nekoliko godina, što je dovodilo u očaj ovdašnje pčelara okupljene u Udrugu pčelara Pakrac – Lipik.

Skromna očekivanja pa smo uvijek zadovoljni

Takve godine… protiv prirode se ne može, no zato je ova godina bila dobra. Košnice, njih 120, dale su otprilike tonu meda, što čini nekakav prosjek od 10 kilograma po košnici. Što je dobra godina? „Gledajte, slušate li priče pčelara, sjetite se da nas uspoređuju s lovcima“, šali se i kaže da bi njega zadovoljila godina s 20 kilograma po košnici. No, žele više, što je normalno, ali drži da su priče o 70,80 pa i 100 kilograma po košnici malo pretjerane. Iako, nikad se ne zna…

Vraća se opet na nelojalnu konkurenciju, spominjući „kinesku bezukusnu smolu“ i kaže da su cijene meda na našem području propisane od spomenute lokalne Udruge pčelara od 50 kuna za kilogram koliko košta bagremov ili kestenov med. 45 je cvjetni…“Zagrebačke cijene su 80 kuna pa kad dođemo tamo s našim medom, svi nas čudno gledaju pa možda misle da prodajemo robu slabije kvalitete“. Na korekciju cijena ne pomišlja jer drži do propisanog cjenovnog kodeksa unutar Udruge.
Kvaliteta meda nam je važna, što redovito pratimo analizama…svjedoče tome i brojne nagrade koje osvajaju. Najvrjednija je prije tri godine kad mu je kesten nagrađen zlatnom medaljom i proglašen šampionom izložbe na županijskom natjecanju. Spomenut će tu i nekoliko srebrnih priznanja s državnih smotri…
Kvalitetu meda mladi Krivačić nastavit će dokazivati na budućim natjecanjima, uz sebe educirati Andreu, a sukladno tradiciji i malu Doris, kako bi se pčelarska priča u Krivačićevih protegnula na četvrto i peto koljeno. Upravo onako kako bi to Drago želio…

[caption id="attachment_19773" align="aligncenter" width="900"] Doris u naručju bake Mire i djeda Drage[/caption]