Prije pet godina u Pakrac je došla Udruga za promicanje inkluzije i otvorila svoju prvu jedinicu organiziranog stanovanja.  Zanimalo nas je što se događalo tijekom tih pet godina zbog čega smo razgovarali s Nedom Miščević, izvršnom direktoricom Udruge i Lidijom Masijar Bedić, voditeljicom organiziranog stanovanja Pakrac/Lipik, pri čemu je Neda više govorila o organizaciji na razini države, socijalnoj politici i suradnji s Ministarstvom, a Lidija o pakračkim iskustvima.

Što se događalo u pakračkom dijelu Udruge u ovih pet godina?

Točno je da smo prije pet godina osnovali jednu stambenu zajednicu na pakračkom jugu u stanu koji nam je na korištenje ustupio Grad. Tamo smo imali četiri korisnika i tri zaposlenika. Danas imamo 10 stambenih zajednica s 33 korisnika i trenutno 25 zaposlenika, odnosno 23 od 1. rujna.

Je li netko od korisnika koji su započeli 2013. godine napustio Pakrac?

Ne, samo je jedna osoba umrla. Svi su ostali još uvijek s nama. Imali smo jednu korisnicu koja je bila u gostima da vidimo kako će se ovdje adaptirati, no otišla je najprije u Zagreb pa se na kraju vratila u Sisak.

Znači li to da su korisnici zadovoljni i s pakračkim dijelom Udruge i s Pakracem, odnosno Lipikom ili nemaju izbora?

Većina korisnika došla iz ustanova

Izbora ima jer Udruga Inkluzija djeluje na području sedam županija u devet gradova i svaki naš korisnik može tražiti premještaj u neku od drugih naših smještajnih jedinica ili može tražiti smještaj kod nekog drugog pružatelja usluga. Velika većina naših korisnika je deinstitucionalizirana i kada su izlazili iz ustanove, izlazili su prema najbližem njegovom mjestu prebivališta, mada tu ima i izuzetaka.

Ovih 33 korisnika vjerojatno imaju različite  poteškoće. Jesu li tako i razvrstani po stambenim jedinicama?

Stambene su zajednice heterogene. Nastojimo da  u svakoj zajednici budu osobe s različitim stupnjem teškoća, mada i tu imamo izuzetaka jer su nam tri stambene zajednice samostalnije.

Postoje li liječničke dijagnoze koje određuju kojoj je osobi potrebna cjelodnevna skrb, kojoj 12-satna , a kojoj samo povremena?

Ne, to je naša procjena. Kada novi korisnik ulazi u zajednicu, prolazi razdoblje adaptacije i započinje sa sveobuhvatnom podrškom, dakle 24-satnom. Nakon nekog vremena gledamo tko se s kim bolje slaže, tko je kome prijatelj i tako formiramo zajednicu.

Neki od vaših korisnika idu samostalno u grad, neki samo u pratnji zaposlenika. Tko o tome odlučuje? 

To se rješava u fazi prilagodbe. Osobe koje se ne snalaze u prometu imaju podršku. Njih 11 primaju podršku 24 sata. Još dio njih također ima intenzivnu podršku tijekom dana, ali su nešto samostalniji. Njih 14 prima djelomičnu podršku.

Kakva je dobna starost, porijeklo roditelja, iz kojih sredina dolaze?

Porijeklo i takve stvari su za novinsku informaciju nebitne. Velika je većina došla iz institucija. U institucijama su završili zato što se obitelji nisu znale nositi sa zdravstvenim teškoćama koje imaju. Neki više i nemaju obitelj jer su roditelji umrli.

Koliko ih je pismeno?

Recimo pet. Neki su završili školu Rudolf Steiner u Daruvaru. Oni koji su od  najranije dobi u institucijama obično nisu završili školu. Imamo i onih koji ne govore, ne vide ili ne čuju. Što se tiče starosti u dobi su od 21 do 71 godine.

Kako cjelodnevne aktivnosti organiziraju asistenti?

Kao i u svakoj obitelji od jutarnje higijene, doručka. Dogovori se što će se kuhati pa se ide u nabavu po namirnice, nekad samostalno, nekad u pratnji asistenata. I naši korsnici vole pratiti zbivanja u gradu, bilo kulturna, sportska, zabavna i redovito ih vodimo na njih. Na sajmovima simbolično izlažemo naše proizvode što najčešće radimo u suradnji s udrugom Latica.  Neki imaju radne aktivnosti koje smo dijelom provodili na lipičkim bazenima pa smo dobivali i besplatne ulaznice. Neki provode radne aktivnosti u vatrogasnom domu, neki u knjižnici,  neki u Crvenom križu, u Hrvatskom domu, u frizerskom salonu, ovisno o godišnjem dobu i potrebama. Na bazenu je radne akcije provodilo njih osam. Nastojimo funkcionirati kao svaka obitelj sa svim obiteljskim aktivnostima i obvezama.

Što kažu, nazovimo to tako, njihovi poslodavci?

S nekima smo u višegodišnjoj suradnji, znači da je dobro. Nama je samo žao što se drugačije ne može riješiti nagrada za njihov rad koja je novčana. Njima država jamči mjesečni džeparac u iznosu od sto kuna, a oni koji su uključeni u radne aktivnosti dobivaju još nagradu koji osigurava Udruga za promicanje inkluzije. Žao nam je što na području Pakraca ili Lipika nemamo poslodavca, kakav je recimo „DM“ ili „Alca“ u velikim gradovima koji našim korisnicima koji su kod njih angažirani osiguravaju i novčanu nagradu.

Koliko su oni samostalni u trošenju te nagrade?

Samostalni su, mada oni uglavnom te nagrade troše na bonove za mobitel, odu u kafić na kavu. Neki i malo štede pa troše više na moru.

Znači idete i na more?

Da, svake godine na Vir, mada ima i osoba koje ne žele ići na more. Ostali idu, naravno, u pratnji asistenta.

Pakračani su ih dobro prihvatili

S obzirom na to da tijekom ovih pet godina niste imali zahtjeva od korisnika za preseljenje, znači li to da su ih Pakračani prihvatili dobro?

Da, i Pakračani i Lipičani.

Deset stambenih jedinica znači i četrdesetak najbližih susjeda. Jeste li imali kakvih poteškoća s njima?

Možda je bilo kakvih sitnica oko preglasne glazbe i slično. No imamo i suprotnih primjera, dakle sve je na razini uobičajenih susjedskih odnosa.

Je li bilo intervencije policije ili nekih drugih dijelova društvenih sustava?

Ne, ništa tako.

Je li sustav inkluzije nadziran od društva, primjerice centar za socijalnu skrb, nadležnih inspekcija i slično?

Naravno. Mi smo svoje djelovanje, svaki stan, svaku kuću morali uskladiti s propisima nadležnog ministarstva i imamo za svaku stambenu jedinicu rješenje Ministarstva da u njemu može živjeti određen broj korisnika. Nadležan nam je Centar za socijalnu skrb Pakrac i oni nas obilaze bez obzira što se radi o korisnicima koji nisu u njihovoj teritorijalnoj  nadležnosti i provodimo zajednički partnerske projekte. Centar može u svako doba doći bez najave, kao i inspekcija Ministarstva, ali i inspekcija rada, sanitarna inspekcija i drugi pa su dolazili i iz Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i od njih smo u povratnoj informaciji dobili izrazito povoljne ocijene o čemu je upoznato i Ministarstvo.

Kako netko tko ima potrebu i želju može doći u sustav vaše inkluzije kao korisnik?

Uvijek je prvi korak nadležni centar za socijalnu skrb s tim da osoba primarno mora imati intelektualne teškoće. Može pored toga i tjelesne i osjetilne i psihičke, ali primarno intelektualne. O osobama koje imaju psihičke poteškoće na ovom području skrbi dom Ljeskovica.

Korisnici su jedna strane vaše usluge. Druga su asistenti. Jeste li tijekom ovih pet godina imali mnogo promjena u kadru?

Asistent mora imati dušu

Iz jedne grupe koju smo zapošljavali kao javni rad, tri osobe nisu htjele produžiti ugovor. Imali smo još pojedinačnih slučajeva odlazaka jer su posao dobili u struci. Uglavnom ništa posebno.  Posao je stresan, ali prije svega odgovoran jer svojim ponašanjem i navikama asistent utječe na život korisnika i stoga mi uvijek zapošljavamo najprije na određeno vrijeme od tri mjeseca kako bi asistent vidio o čemu se radi. Realna je činjenica da su ljudi bez posla i neki bi htjeli raditi bilo što. Stoga mi uvijek po oglasu imamo značajno veću ponudu od broja koji tražimo. No nisu svi za taj posao.  Prakticiramo da u tjedan dana odvedemo kandidate po dva-tri sata u tri zajednice da vide o čemu se radi.

Spomenuli ste javni rad kao vid zapošljavanja. Kositi travu i čupati korov može svatko. No može li svatko raditi s osobama s intelektualnim poteškoćama?

Može svatko tko je čovjek. Ja kažem da morate imati dušu. Nije primarna niti jedna struka, nego upravo ta ljudskost. Sve ono što ne želiš da se događa u tvojoj obitelji, ne treba se događati ni u stambenim zajednicama. U jednom gradu nedavno smo zaposlili kao asistenta osobu koja je po zvanju socijalni radnik. Nakon tjedan dana ta je osoba rekla da ne može to raditi. Mi uvijek naglašavamo da je radno vrijeme fleksibilno, radi se i nedjeljom, praznikom.

Postoji li među asistentima neka vrsta profilacije, primjerice jedan je kuhar, drugi zabavljač, odnosno obavljaju li oni samo neke poslove ili svi rade sve?

Ne, ali uvažavamo ako netko ima više sklonosti prema nekim poslovima. Takve koristimo više na tim poslovima, ali obavljaju i sva ostala. Sve je stvar dogovora.

Sudjeluju li korisnici u raspodjeli dnevnih poslova?

Da, sudjeluju i uvijek je stvar dogovora tko će što i kada raditi uz podršku asistenta.

Je li Pakrac drugačiji od Šibenika, Siska, Zagreba? Jesmo li bolji ili lošiji od drugih?

Jedina razlika između navedenih gradova te Osijeka, Bjelovara, Slavonskog Broda je u tome što su oni krenuli ranije pa su organizacijski jači i već su postali lokalne samostalne udruge dok se Pakrac, kao i Šibenik i Sisak, još uvijek vode kao podružnice zagrebačke centrale. Perspektiva je da Pakrac-Lipik sutra postanu samostalni pravni subjekt koji će djelovati na području Požeško-slavonske županije.

To je pravna razlika. A životna? Žive li bolje ili lošije?

Moj osobni dojam je da male sredine imaju dušu pa je bolja i povezanost naših korisnika i ostalog stanovništva. U većim gradovima se izgube u masi što je slučaj i kod svih ostalih ljudi. Meni je super kada vidim da našeg korisnika Nikicu na ulici pozdravljaju svi policajci jer on ih sve pozna. To je slučaj u svim manjim sredinama i stoga mi se čini da je nekako bolje im živjeti u malom gradu.

Koliko je za vaš dolazak ovdje bila bitna postojanje srodne udruge Latica?

Naša udruga ima rješenje i za pružanje usluga poludnevnog boravka. No, u Pakracu smo tu uslugu prepustili Latici, našoj partnerskoj organizaciji u Pakracu. To nam se činilo prirodno jer je Latica prvenstveno udruga roditelja djece s posebnim potrebama pa nam se činilo normalno da tu uslugu prepustimo njima. No mi smo tu i time šaljemo poruku tim roditeljima da kada oni više ne budu mogli pružati podršku svojoj djeci, ona neće morati mijenjati sredinu u potrazi za adekvatnom ustanovom već će moći ostati u Pakracu, u našoj stambenoj zajednici, dakle i dalje se svakodnevno viđati i posjećivati. Druga njihova mogućnost je da ako moraju ići na put bez svog djeteta mogu ga za to vrijeme ostaviti kod nas u stambenoj zajednici jer oni se međusobno druže, zajedno su išli na more, dakle poznaju se i kroz naše druge zajedničke programe jer smo partneri.

Kakav je odnos lokalne uprave prema vama?

Mi koristimo bez naknade dva gradska stana, ali smo u njih uložili dosta sredstava. Sada očekujemo natječaj za infrastrukturna ulaganja gdje bi materijalno nadograđivali naše stambene zajednice i nadamo se da će nam jedinice lokalne samouprave biti partneri. Isto tako tim natječajem može se doći i do sredstava za kupovinu nekretnina i mi već godinu dana gledamo nama interesantne nekretnine.

Govorimo o 10 stambenih zajednica, 33 korisnika 25 zaposlenika. Potrebna sredstva za financiranje nisu mala. Tko to financira? 

Financiranje iz glavarina

Osamdeset posto sredstava potrebnih za život korisnika osigurava Ministarstvo ugovorom o pružanju socijalnih usluga. Mi takav ugovor imamo još od 2000. godine. Dio sredstava osiguravamo na natječajima Europske unije. U Pakracu je financiran jedan takav projekt prije dvije godine. U ovom trenutku provodimo trogodišnji program nazvan „Svi putovi vode u Pakraj“.  Naslov je došao iz teksta koji je objavljen u Pakračkom listu prije pet godina u kojem je citiran jedan naš korisnik, Robert,  koji je rekao da je u Pakracu tako lijepo da bi se mogao zvati Pakraj. Toga smo se sjetili lani kada smo trebali smisliti naziv za taj projekt. Onaj ranije se zvao „Vraćam se zavičaju“.

Priča se  da je program u financijskim poteškoćama i da će se rezati. Je li to točno?

Naš rad financira Ministarstvo slično i kao što se financira zdravstvo. Tamo se mjesečne glavarine ustanovama isplaćuju po pacijentu, kod nas po korisniku. Činjenica je da glavarine nisu dizane 18 godina, a svjesni smo što je sve u tih 18 godina poskupilo. Pored toga, u protekle tri godine nije bilo nikakvog europskog natječaja za ovu vrstu socijalnih usluga, a mi moramo osigurati 20 posto sredstava od onih 80 koliko osigurava Ministarstvo. Stoga već nekoliko godina pregovaramo o povećanju tih mjesečnih naknada, glavarina.

Koliko iznosi mjesečna glavarina po korisniku?

Mjesečna glavarina po korisniku iznosi 5.400 kuna. Isti taj korisnik u organiziranom smještaju, dakle u nekom domu košta državu 12.000 kuna. Samo ministarstvo je napisalo u svom operativnom planu deinstitucionalizacije i transformacije socijalne skrbi da je prosječna cijena po korisniku u organiziranom stanovanju 7.445 kuna mjesečno, a mi ne dobivamo tu cijenu i sada se o tome vode pregovori. No kako bi smo izgurali ovu godinu, shvatili smo da se moramo drugačije posložiti. Mi smo u jednom trenutku u Pakracu imali više zaposlenika, nego korisnika. Ministarstvo jednako financijski vrednuje osobu koja je samostalna, od one koja nije. Iz nekih međunarodnih projekata mi smo jedno vrijeme dobivali više novca za nesamostalnu osobu od one koja je samostalna i tada u dolarima. No tečaj dolara je pao, pa je nama i pala naknada. Lani je i taj projekt završen i mi smo ostali bez značajnog dijela sredstava. No egzistencija usluge nije upitna.

Kada govorite o 5.400 kuna, jesu li to sredstva koja moraju pokriti režijske troškove, troškove hrane, garderobe, džeparca, plaću asistenta?

Da to su sva sredstva.

Tko odlučuje hoćete li korisniku kupiti majicu primjerice za 120 ili 240 kuna?

Gleda se da se kupi ono što je realno, niti najjeftiniju niti najskuplju. Neće se kupiti brendirana roba. Ali ako korisnik ide na radne aktivnosti, ako baš želi markirane tenisice, može si uštedjeti od nagrade  i kupiti što želi.

Hoće li građani po garderobi prepoznati da je netko iz inkluzije?  

Iskreno, za neke da. I neke osobe koje nemaju intelektualnih poteškoća ne znaju spariti boje ili dijelove garderobe. Onda je posve razumljivo da se to događa i našim korisnicima. Koliko god se asistent trudio da korisniku ukaže da nešto nije dobro, neki put ne uspijemo. No pitanje je što je kome dobro ili lijepo. Garderoba je često stvar ukusa, ali i pažnje koju posvećujemo takvim detaljima.

Nekoliko tehničkih pitanja. Imaju li vaši korisnici glasačko pravo?

Da, ovisno o prebivalištu neki na području Pakraca i Lipika, neki u njihovim matičnim sredinama i obavezno ih vodimo na glasovanje, ali bez stranačke promidžbe. Oni kroz program samozastupanja uče o svojim pravima i obvezama i znaju da imaju pravo glasa.

Idu li u crkvu?

Da, oni koji žele.

Imali ste u ovih pet godina jedan smrtni slučaj. Gdje je čovjek sahranjen?

Nije bio s našeg područja i sahranjen je na području Kutine. U Zagrebu čak imamo i grobnicu za naše korisnike koje nemaju nikakve rodbine.

Teoretski, kada bi netko od vaših korisnika poželio brak, što bi se dogodilo?

Imali smo već takvih slučajeva i danas imamo sklopljenih 10 brakova. Još djece iz takvih brakova nemamo, ali imamo korisnike koji imaju djecu.

Imaju li bankovne kartice?

Osobe koje su lišene poslovne sposobnosti ne mogu niti dobiti bankovnu karticu. U Pakracu imamo djevojku  koja je u radnom odnosu i dobiva plaću na nju. Ona sa svojom plaćom mora sudjelovati u pokrivanju dijela troškova života u zajednici jer je to tako propisano pravilnikom.  Ona diže svoju plaću i dio novaca mora dati za zajedničke troškove, a dio troši kako hoće. To vrijedi i za one koji rade za takozvanu nagradu koju troše kako hoće, hoće li sve u prvih pet dana ili će štedjeti.

Što biste istaknuli na kraju, ima li nešto što biste rekli, a da vas ja nisam pitao?

Ovim ljudima, za razliku od vremena kada su bili smješteni u ustanovama, ovo je fantastičan način življenja. To se vidi po napretku koji su postigli u ovom vremenu od kada su iz institucije došli k nama. Neki nisu znali što je kava s mlijekom, što je kava sa šlagom, što je frižider, kako izaći van, što je film ili pile pečeno u komadu. Ovdje sada žive normalno, uz pomoć asistenta,  kao i osobe bez poteškoća, neki čak i pomažu susjedima odlaskom u trgovinu, po lijekove, oko drva i slično. Inkluzija je način života.