Na Večeri domoljubne pjesme, poezije i proze, održanoj 26. veljače u pakračkoj gradskoj vijećnici, povodom obilježavanja 27. obljetnice početka Domovinskog rata u RH, dodjeljene su i nagrade učenicima pakračke i lipičke osnovne škole za najbolje napisane literarne radove na temu "Mladi i Domovinski rat".
Najbolje uratke napisale su Elena Lenče iz Pakraca i Lara Štimac iz Lipika, a mi ih donosimo u cijelosti.
ELENA LENČE (Pakrac): Duh Domovinskog rata
Gledati sunce s mjesta sa kojega ga danas gledamo, ranih 90-ih su pokušali neki tuđi ljudi. Ulica kojom danas šećem nasmijana, tada je bila preplavljena suzama. Grad koji je danas slobodan, u to vrijeme je bio opkoljen sa svih strana. Država koja danas obilježava i slavi slobodu, jednom je istu morala platiti mnogim životima i ratnim godinama.
Sve s čime se Pakrac borio tih teških dana, ostalo je zapamćeno. Ne možeš proći gradom, a da ne zamijetiš ruševine i napuštene domove. Teško je zamisliti da je od nečijeg obiteljskog doma ostala samo hrpa hladne cigle ili da je netko sav svoj život strpao u nekoliko kofera jer je bio primoran otići.
Brojne fasade još krvare svoju bol kroz rupe i pukotine od metaka, a na mnoga mjesta se ne smije zakoračiti jer postoji opasnost da su minirana. Po pričama starijih zaključujem da se u grad uvukla pustoš kakva nekad nije postojala jer je sve bilo veselo i puno života. Ipak, kad se začuje kako sat sa obnovljenog crkvenog zvonika otkucava podne, na tren zaboraviš na sve ružno i osjećaš ponos jer taj isti zvonik nije utihnuo unatoč metcima i vatri koja ga je 90.-ih gušila. Osjećaš ponos jer je nebo koje je 90-ih bilo sivo danas opet čisto i plavo.
No, zbog ratnih godina će pod tim, hrvatskim nebom dugo biti isto. U crninu odjevene majke će i dalje gledati prema njemu moleći za svoje nestale sinove. Kiša će ispirati grobove na kojima će s prazninom u duši i molitvom u srcu klečati uplakana djeca stradalih roditelja. Unuci će zamišljati toplinu starih ruku poginulih djedova. Stijeg će vioriti kao spomen na odanost, orden za hrabrost i zahvala za junaštvo svakom hrvatskom vojniku, ratniku, dobrovoljcu... A suze, one će i dalje bolno teći jer odavno nema nekog našeg, nekog tko je svoje oči zatvorio u čast jedinoj domovini, usnuvši o njezinoj slobodi san.
LARA ŠTIMAC (Lipik) Duh Domovinskog rata danas
Od Domovinskog rata prošle su 23 godine, no nije se mnogo toga promijenilo. Na prostoru naše domovine vodile su se nezamislive bitke u kojima su sudjelovali naši očevi, djedovi, stričevi… Još je više nezamislivo da ih zbog toga više nikada ne bismo vidjeli, da mnogih od nas nikada ne bi bilo. Svoju krv su prolili da bismo danas mogli govoriti hrvatskim jezikom. Branili su naše tlo, zrak, naše gradove… Branili su nas koji se još nismo niti rodili. Mislim da su željeli da prvi korak koji napravimo bude na hrvatskom tlu, a prva riječ koju izgovorimo na hrvatskom jeziku. Željeli su da budemo hrvatski građani koji su i oni silno željeli biti. Neprijatelji su mislili da će ih u tome spriječiti, no oni će zauvijek živjeti u našim srcima.
Mnoge ruševine i dan danas stoje kao ruglo i ružna uspomena naših gradova. Onima koji su rat proživjeli u srcima će ostati vječni ožiljci. Mnogi to ne žele (i ne mogu) priznati, premda stalno govore o tome „kako je bilo prije rata“. Moramo pronaći snage i pomiriti se s tim što je bilo i biti sretni što je prošlo. Jedino što možemo učiniti za hrabre branitelje jest upaliti im svijeću koja se nikada neće ugasiti kao što se nije ugasila ni nada u njihovim srcima… i izmoliti molitvu koja će pružiti mir njihovim i našim dušama.