Nema tome predugo, sumnjičavo smo vrtjeli glavom na teoriju upućenijih o danu kad će tamo neki "pomaknuti" lik u Kini, Južnoj Koreji ili možda Americi osmisliti takav stroj koji će putem nekakvog printera, pritiskom na tipku (možda isto Ctrl+P) umjesto papira izbaciti trodimenzionalni predmet. Hoće li to biti žlica, pedala, ležaj, blatobran, šaraf ili možda funkcionalni ljudski implantat - nismo išli u dubinu iz prostog razloga što tada to nije izgledalo pretjerano realno, pogotovo u bližoj perspektivi. Makar, zvučalo je zanimljivo.
Nije, kako rekoh, prošlo tome dugo, a takav jedan strojčić, osvanuo je i u Pakracu. Dobro, preskočili smo ovdje i jače desetljeće priče tijekom koje se 3D tehnologija razvijala (konkretno prvi 3D printer je patentiran u SAD-u u MIT-u - Massachusetts Institute of Technology), probijala i infiltrirala u realan život, ali da smo previše lagali - nismo.
Ovdje nećemo pričati o 3D printanju u osnovi - tko želi saznati više, široko mu internetsko polje, informacija ima napretek. Nama je „u žiži“ Pakračanin Goran Arbanas koji je, koliko nam je poznato, prvi u gradu kupio printer takve vrste.
Kupljen na Ebay-u
„Nabavio sam ga putem Ebay-a, nakon što sam ga detaljno profiltrirao iz mora različitih kvalitativnih i platnih razreda, jer takav proizvod možete kupiti za 1.500, ali i za 5.000 američkih dolara pa na više. Uzeo sam onaj koji koristi FDM (spojeni taložni materijal) tehnologiju jer je cijenom, performansama, a ujedno kvalitetnim ispisom najpristupačniji kako nama hobistima, tako i profesionalcima.“
Ono što zanima prosječnog korisnika su dodirne točke s običnim printerom. „Osim što se zove printer nema previše stvarnih poveznica. Iako i on u konačnici printa proizvod – ono što je printeru papir, to je ovom stroju (Wanhao Duplicator i3) predmet u naravi“, pojašnjava Goran. Opisujući ga, kaže kako je nešto veći od klasičnog printera, sastoji se od glavnog dijela i kontrolera i nije fizički vezan za kompjutor. Podatke prenosi putem MicroSD kartice s kojih printer učitava zadatak. Za sam print (izradu) koristi filament namotan u kilogramski kolut, debljine 1,75 mm. Montira se na 3D printer s kojeg se on sam poslužuje. Koriste se plastični i fleksibilni materijali koji u sebi imaju karbona i staklenih vlakana što printanom predmetu daje čvrstoću. „Ponajveća razlika u odnosu na klasično printanje je priprema za print, tj. u izradi predloška za print, odnosno modela. Uz to što je potreban jedan od CAD programa za crtanje, nužan je i znalac za računalom koji će umjeti izmodelirati predmet do sitnih detalja kako bi izrada ili kopija predmeta bila precizna i točna. Goran je tu „kod kuće“ s obzirom na to da je ranije završio tečajeve u info-školi za AutoCAD (2D i 3D) i 3ds Max (program za modeliranje, produkciju, animacije…)
„Kad u CAD-u dovršim model, ide u određeni međuprogram koji ga razreže u horizontalne slojeve debljine 0,1 mm jer printer predmet izrađuje slojevito, „kružno odozdo prema gore“. Trajanje jednog printa ovisi o više parametara: kolika će biti ispuna predmeta (što uvjetuje njegovu čvrstoću, ali i povećava trajanje printanja) te finoća printanja i sama funkcionalnost predmeta.“ Primjerice, ukrasnu pletenu božićnu kuglicu, koju je donio kao uzorak, printao je 15 sati.
Iz svega rečenog lako je zaključiti da 3D printeri najviše služe za izradu serijskih tvorničkih proizvoda u malim količinama. Pokvari li vam se, recimo, ručica na mjenjaču sportskog bicikla, izmodelirate je, pustite u print i zamijenite. Ništa lakše. Naravno, ako znate opslužiti sve ranije navedene predradnje.
Samo nebo granica
„Zgodno je što je samo nebo granica. Imaš li mašte, malo znanja, napraviti se može gotovo sve. Zamislite samo da vam na vašem BMW-u ili drugom skupom automobilu, pukne komadić plastike. Ja ću ga izmodelirati i isprintati u realnom obliku, a bit ću višestruko jeftiniji….“ Dok smo dirnuli ovu temu, od ljubaznog konobara smo posluženi omiljenim politrenim osvježenjem pa ćemo sjaj u očima nakon ove rečenice Goranu pripisati ipak hladnoj tekućini, a ne eventualno poduzetničkoj ideji koja mu se već neko vrijeme, priznat će i sam, vrti po glavi. „Nije realno još, danas je ovo samo strast i hobi, ali u budućnosti, tko zna..“
Potencijala svakako ima, no isplativost ovakvog printera danas Goranu nije u prvom planu. Koristi ga za razonodu, brusi vještinu, a testira ju na raznim web natječajima za 3D dizajnere. Trenutno je u natjecanju s nekoliko modela, a princip je takav da na stranicu „uploadaš“ svoj rad, opišeš ga i pojasniš princip izrade do detalja te se nađeš u konkurenciji stotinjak sličnih, gdje na svakih pedeset jedan biva nagrađen. Goran je, primjerice, na temu „Rezervni dijelovi“ poslao izrađeno postolje za stolnu lampu, kotačić zadnjeg mjenjača za MTB bicikl i start prekidač za quad. Nagrade su vrijedne jer dobitni model može odnijet skupocjeni 3D printer ili čak novčanu nagradu.
„Siguran sam da je u 3D printanju budućnost. Naravno, neizbježno je i ovdje povući paralelu o uloženom i vraćenom, ali siguran sam da su mogućnosti ogromne. U Hrvatskoj je ova djelatnost još u povojima. Ljudi još nisu prepoznali potencijal, ali nije daleko vrijeme kad hoće….“
Do tad Goranu preostaje da modelira i printa za svoj gušt i međunarodne web challenge, možda ga baš tamo pogodi i glavna nagrada u vidu kakvog ozbiljnog stroja, koji će u njemu isprovocirati i na površinu istjerati, sada još zatomljeni poduzetnički duh.
