Grad Pakrac po ekonomskoj razvijenosti  nalazi se u samoj sredini među 556 jedinica lokalne samouprave, tvrdi Ministarstvo regionalnog razvoja koje je po treći put u hrvatskoj neovisnosti (2010. godine, 2013. i 2017.)  krajem prošle godine objavilo službeni rang listu i koeficijente razvijenosti za sve hrvatske općine, gradove i županije.

Naš službeni koeficijent razvijenosti naredne tri godine iznosi 98,37 posto i s tim indeksom smo na 305. mjestu u konkurenciji 556 hrvatskih općina i gradova. To nas svrstava u četvrtu, od osam skupina razvijenosti, odnosno u prvu (najsnažniju) skupinu nerazvijenih (4. do 1. skupina). Što se tiče oporezivanja, bilo građana bilo tvrtki, ili bilo kakvih drugih fiskalnih nameta i privilegija ovim razvrstavanjem niti građani niti pravne osobe niti što dobivaju niti gube: poreze i parafiskalne namete plaćat ćemo kao i svi ostali (najrazvijenija Kostrena, Medulin.., najslabije  općine Ervenik i Civljani) izuzevši oni koji su dodatnim zakonom oslobođeni kao Vukovar te neke otočka i planinska području. Razvrstavanjem među nerazvijene ostvarujemo tek dodatne benefite prilikom natjecanja za sredstva Ministarstva regionalnog razvoja kao i fondova EU i to je zapravo jedan od najvažnijih, osim statističkih, razloga, izrade ove rang liste.

Naravno da ekonomska razvijenost nije egzaktna sportska disciplina pogodna za natjecanja,  ali je dobro znati da li se razvijamo i koliko sporije ili brže od okoline ili u odnosu na najrazvijenije sredine u Hrvatskoj

 Postupak star 12 godina

Radi toga, obvezom pred EU-om, a nekada i radi poreznih benefita Ministarstvo regionalnog razvoja, ili njegove ranije inačice, su pred 12 godine krenuli s izračunom koeficijenta razvijenosti za općine, gradove i županije sa zakonskom obvezom da svake tri godine izrađuju i objavljuju novu rang listu i pripadajući koeficijent. Tako smo prvi koeficijent (76,7 posto u odnosu na prosjek Hrvatske) dobili 2010. godine, a on se odnosio na statističke pokazatelje za razdoblja 2006. i 2008. godine za parametre kao što su  dohodak po glavi stanovnika, prihod lokalnog proračuna  po glavi stanovnika, prosječnoj stopi nezaposlenosti, udio obrazovanog stanovništva (SSS) te kretanje (migracije) stanovništva.

Tri godine poslije, sada prateći iste parametre u razdoblju od 2010. do 2012. godine, naš koeficijent razvijenosti je porastao na 79 posto, ali nam Vlada uredbom, ne želeći da brzo izgubimo povlastice kao nekadašnje Područje od posebne državne skrbi skinula 10 posto, ostavivši nas u drugoj skupini (predzadnjoj) razvijenosti gdje je dospio i susjedni Lipik s realnim koeficijentom razvijenosti od 74,8 posto.

Novi indeksi neusporedivi sa starim

Ministarstvu je ostala zakonska obveza da u 2017. godini ponovo izračuna koeficijent razvijenosti promatrajući parametre u godinama  2014-16. No promijenjena je metodologija što su oni pojasnili potrebom usklađivanja s takvim postupkom u ostatku Europske unije. Stupanj promatrane obrazovanosti stanovnika je podignut sa SSS na VŠS i VSS. Promijenjena je i formula za izračun stope nezaposlenosti, a uvedena je i šesta kategorija „Indeks starenja“ te je time promijenjena i ponderirana (složena) formula za izračun indeksa. To je utjecalo na to da smo dobili posve nove koeficijente – Pakrac 98,4, a Lipik 97,7 posto od hrvatskog prosjeka koji se izražava s indeksom 100. Promijenjen je i sustav razvrstavanja po razvojnim kategorijama.  Ukupno 252 jedinice lokalne samouprave s većim indeksom od 100 su matematički, dakle bez primjene ikakvih životnih kriterija,  podijeljene na 4 jednako brojne skupine po 63 JLS od 8. (najrazvijenije) do 5. najmanje razvijene kategorija. Preostale 304 JLS su ponovo matematički podijeljene u četiri razvojne skupe s po 76 JLS i razvrstane od 5. (najbolje) do 8. (najslabije). Pakrac je tako kao 306. jedinica lokalne samouprave po razvijenosti s koeficijentom od 98,4 dospio u 4. razvojnu skupina, a matematika je htjela da Lipik s koeficijentom od 97,7 (tek 0,7 manjim od pakračkog) dospije u treću, dakle manje razvijenu skupinu. No iskazani indeksi su uglavnom neusporedivi s onima od prije tri  godine i posve krivo bi bilo pomisliti da je naš indeks razvijenosti se u tom razdoblju popeo za 20-tak indeksnih poena u odnosu na hrvatski prosjek. Ako već želimo usporedbu po godinama radi uvida u kretanje, za to imamo dva najvažnija ekonomska  nepromijenjena čimbenika - dohodak po glavi stanovnika i proračunski prihod  (vidi tablicu 1), o čemu ćemo u nastavku teksta.

Ako pak želimo usporedbu s drugima ostaje činjenica da smo na rang listi razvijenosti JLS u tri godine, uz izmijenjene parametre i formulu, napredovali za jedno mjesto s 306. na 305 mjesto. Tablica 2,  napravljena za potrebe ilustracije ovog teksta, nas s konačnim koeficijentom stavlja u odnosu prema gradovima iz najbližeg okruženja.

Poslije Požege najbolji u županiji 

Nakon Požege (indeks 103,1) najbolji smo u županiji, ispred trećeg Lipika (97,7), četvrtog Kutjeva (96,7) i pete Pleternice (96,8). U okruženju od nas bolje indekse imaju Kutina (102,7) Daruvar (102,7) te nešto malo Nova Gradiška (99,4), a lošiji su Novska i Garešnica. Općine nismo niti uspoređivali jer su oni sve redom znatno slabije i s obzirom  na naš povijesni značaj i status niti ne želimo se uspoređivati s Okučanima, Lipovljanima, Siračem... . Interesantno je da manje indekse razvijenosti imaju i oni za koje smo mislili da to nije slučaj poput: Belog Manastira, Knina,  Iloka, dok je tek neznatno razvijeniji od nas u obnovi toliko razvikani Vukovar čiji indeks iznosi 99,45.

Kvalitetnije promatranje nam nudi naša Tablica 1 gdje možemo u razdoblju od 10 godina (2006-2016.) promatrati što se je događalo s našim prosječnim novčanim prihodima, kako onima u obiteljskim, tako i u gradskim  budžetima. Evidentno je da nam je dohodak po glavi stanovnika u ta tri promatrana razdoblja porastao na godišnjoj razinu s 24.470 kuna (2010.) na 27.198 lani što je porast u 10 godina za nešto više od 11 posto. Prevedeno na svakodnevni jezik to znači da je svaki stanovnika Grada Pakraca, bez obzira na dob i zaposlenost,  u razdoblju 2014-2016. prosječno godišnje legalno  zaradio 27.198 kuna (četveročlana obitelj dakle oko 108.000 kuna) ili 11,1 posto više nego u razdoblju 2006-2008. godine pri čemu je porast te zarade znatno intenzivniji u posljednje dvije godine (2014-16.) promatranog razdoblja, nego u dvije godine u sredini tog razdoblja (2010-12.), odnosno naglašeniji je trend rasta.

Drugi usporedivi pokazatelj je proračunski prihod po glavi stanovnika i on nam govori koliko je naš gradski proračun imao vlastitih (izvornih) prihoda po svakom stanovniku na području JLS. U razdoblju 2006-08. godine on je iznosio 1.060 kuna godišnje, a  osam godina poslije 1.550 kuna što je respektabilan porast od 46 posto. Naravno i ova statistička usporedba ima svojih manjkavosti.  Prvenstveno s toga jer treba uvažiti činjenicu  da je u tom razdoblju bilo i promjene porezne politike, a najvažnija je činjenica da je uveden gradski prirez koji nam je uvećao proračunski prihod za 800-900 tisuća kuna godišnje koje time nedostaju u iskazanoj veličini prihoda po glavi stanovnika pa dolazimo do ispravnog zaključka do postojanje gradskog prireza (ili ne postojanje) ne utječe na veličinu indeksa razvijenosti.

U Lipiku manje novca u obitelji, više u proračunu

Tablica 1 je ujedno zato napravljena da se kod ta dva parametra možemo uspoređivati sa susjednim Lipikom pri čemu je naš ukupni koeficijent 2010. godine bio nešto bolji (+1,28) kao i 2013. godine prije oduzimanja Uredbom 10 posto (+4,16), da bi se 2017. uz izmijenjenu formulu prednost smanjila na +0,7.

U tom razdoblju prosječni stanovnik  Lipika  je imao manji godišnji prihod od prosječnog stanovnika Pakraca: 2010. godine za oko 2.600 kuna, tri godine poslije za nešto malo više od 3.000 kuna, a u razdoblju od 2014-16. za oko 2900 kuna. No unatoč tome u sva tri promatrana razdoblja gradski proračun Lipika je prihodovao prosječno više novca po glavi stanovnika od pakračkog: u prvom razdoblju za 70 kuna, u drugom za tek 14, a u posljednje dvije godine bilježi dodatno povećanje na 185 kuna. Zbog manjih prosječnih obiteljskih prihoda i manjeg broja stanovnika, ali i činjenice da do ove godine Lipik nije imao prirez, ovaj veći prihod nije rezultat prihoda od poreza na dohodak nego ostalih poreznih i parafiskalnih nameta kao što je porez na dobit ili prosječno veća komunalna naknada, veći prihod od koncesija, poreza na vikendice, iznajmljivanja i slično. Također uspoređujući ova dva susjedna grada, do 1993. godine jedinstvene općine, vidljivo je da Lipik u cijelom tom razdoblju ima manju stopu nezaposlenosti. Kod novih parametara uvedenih pri zadnjem izračunu  Lipik je nešto bolji u odlivu stanovništva (koeficijenti 84,7:81,0 u korist Lipika) izjednačeni smo po kriteriju starenja stanovnika, dok je pakračko stanovništvo obrazovanije (koeficijenti 0,1408:0,1094 u korist Pakraca).

 Županija među srednje (ne)razvijenima

 Osim za jedinice lokalne samouprave Ministarstvo je izradilo i koeficijente za regionalnu (županijsku) upravu, ponovo uz sve one probleme s promjenom metodologija. No i takva je adekvatan pokazatelj da je Slavonija najnerazvijeniji dio Hrvatske, pri čemu je Požeško-slavonska županija čak i među razvijenijima, odnosno kada promatramo pet slavonskih županija samo od nje je bolja Osječka koja je, kao i naša,  razvrstana u drugu (predzadnju) od 4 skupina razvijenosti hrvatskih županija. U posljednjoj skupini nerazvijenosti se nalazi šest županija: Brodsko-posavska, Bjelovarsko-bilogorska, Ličko-senjska, Vukovarsko-srijemska, Sisačko-moslavačka i Virovitičko-podravska kao najnerazvijenija.

Naša je s koeficijentom od 93,95 na 15. mjesto u konkurenciji 21 županije.  Naravno daleko najrazvijenija je Grad Zagreb, potom Istarska, Dubrovačka, Zagrebačka, Primorska.

Usporedimo li naš pakrački dohodak po glavi stanovnika, naš je bolji od županijskog prosjeka (22.925 kuna) za oko 4.100 kuna godišnje, a bolji je i lipički za oko 1.300 kuna. Pakrački proračun uprihoduje po glavi stanovnika godišnje  gotovo identično kao županijski. Lipik i više.

Život teško stane u brojke

Sve u svemu novi izračun koeficijenta razvijenosti ostavio je statističare i analitičare razočaranima jer je promjenom metodologija onemogućena kvalitetnija analiza s ranijim razdobljem čime smo ostali bez  mogućnosti da jasno odgovorimo razvijamo li se sporije ili brže od okruženja, odnosno zaostajemo li više ili manje od najrazvijenijih. Na ta pitanja dobit ćemo jasan odgovor za tri godine kada Ministarstvo bude ponovo izračunavalo koeficijent razvijenosti. Naravno uz uvjet da ponovo ne „čačkaju“ po metodologiji. Stoga nam je ova ne mali posao tek omogućio zaključak da smo po ovim kriterijima razvijenosti gotovo u samom prosjeku hrvatskog bogatstva ili siromaštva (čaša napola puna ili napola prazna?). Vjerojatno će većina građana teško prihvatiti te argumente koje nas svrstavaju u hrvatski prosjek razvijenosti jer kod nas ipak većina misli da živimo znatno lošije od većine drugih i da nas država treba znatno pomagati kako bi smo taj zaostatak smanjili. Dojam je jedno, brojke su nešto sasvim drugo i uvijek će ostati činjenica da je život teško iskazati brojkama.