Brojne naše sugrađane obradovala je najava o mogućnosti ponovne uspostave željezničkog putničkog prometa na relaciji Banova Jaruga-Daruvar koja je za sada odgođena za veljaču. No, od potencijalnih putnika, najava je više obradovala moguće strojovođe i drugo osoblje koje bi trebalo, kao i prije 2014. godine, opsluživati promet tom prugom, starom 120 godina. Jedna od njih je i Pakračanin iz Sirača Mario Plažanin, u svom društvu poznat nadimkom „Nagibni“ koji je zaradio upravo zbog Hrvatskih željeznica. Isti onaj koji je, dok je putnički željeznički promet te 2014. godine odbrojavao svoje posljednje sate, a željeznica još uvijek bila na usluzi građanima, bio za upravljačem lokomotive malobrojne kompozicije koju je nerijetko činio tek jedan putnički vagon.
Ne krije Mario da su razne okolnosti odigrale veliku ulogu u tome da završi u uniformi strojovođe pored „volana“ lokomotive koji nikad nije sanjao, još manje priželjkivao. Sin majke Nade, učiteljice u Siraču i oca Božidara nadao se budućnosti pred školskom pločom, ruku zamrljanih bijelom kredom, kako na satu matematike žustro objašnjava nekakve komplicirane razlomke ili nešto slično. Baš poput majke.

Stvari su najprije i išle tim smjerom. Sve svojim redom. Uzoran klinac odradio je vrtić i osnovnu školu primjerno. Poneki nestašluk počinjen u ranijem djetinjstvu s generacijskom ekipom na siračkim okupljalištima nije značajnije narušavao sliku budućeg srednjoškolskog odlikaša, programiranog fakultetlije. Kulturan i fin, iako je s vremenom stečeni nadimak „Prga“ odavao povremena iskakanja iz sustava, lako je dogurao do srednjoškolskih klupa.
Da od učiteljske table i krede vjerojatno neće biti ništa, dalo se naslutiti kad je Mario, unatoč dobrim ocjenama, napustio pedagoško usmjerenje i prebacio se na građevinsko. „Mene ti u toj pedagogiji ustvari ništa nije zanimalo. Ocijenio sam da mi je bolje upisati građevinsku školu pa imati zvanje tehničara nakon četiri godine nego se kroz pedagogiju obvezati na fakultet“. Sve se to događalo pred „devedeset prvu,“ u uzavreloj i napetoj međunacionalnoj atmosferi, pokazat će se - uvodu u rat.
Napetost, prva podmetanja eksploziva na pakračkom području, ranjeni učenik u đačkom domu, okolnosti su koje su nagnale oca Božidara da Mariju zabrani daljnji odlazak u školu radi nesigurnih uvjeta. Gubi godinu…

Posljednji pakrački školski sat
„Jedan dan smo došli na željeznički kolodvor da krenemo vlakom kući u Sirač, no tamo su nam rekli da je pruga minirana. Javio sam tati, došao je stojadinom po nas, utrpao svih 11 putnika i odvezao kući. To je bio moj posljednji dan škole u Pakracu. Unatoč intervencijama profesora Antuna Barića koji je preklinjao oca da me pusti na nastavu, ovaj nije popustio“.
Da je bio u pravu, pokazalo se već u kolovozu 1991., kad su ih na povratku iz gljiva u šumi kod Voćina zaustavili pobunjeni Srbi. Iz dva automobila izvukli su sve putnike, među njima i Marija, polegli ih na cestu te uperili oružje u potiljak. „Od metka nas je spasio nepoznati glas iz obližnje šume koji je zapovijedio da nas puste. Nevoljko su to učinili, bilo je to doista blizu…“ prisjeća se.
Nakon nekoliko dana Mariju stiže ponuda prijatelja Marija Šafara da mu se pridruži u Željezničkoj tehničkoj školi u Zagrebu. Pristao je i pokazalo se da je to bila odluka koja mu je usmjerila život. Ratne dane svog školovanja provodio je u zagrebačkom stanu kod prijatelja, a u Sirač se povremeno vraćao tek baki. Otac je bio vojno angažiran, dok je majka bila sa izdvojenom siračkom školom na Hvaru.

Završio je srednju tehničku školu i stekao zvanje – elektrostrojarski tehničar za koje su mu rekli da u struci i ne vrijedi previše sve dok ne položiš stručni ispit i zvanje strojovođe. Po završetku škole tražio je posao i u Pakracu koji je u to vrijeme imao na Staroj željezničkoj stanici i ložionicu, koja je imala šefa, nadzornike, smještena tamo gdje se danas nalazi parna lokomotiva. Tamo su se održavali strojevi, radili su bravari, mehaničari, a šef je bio Božo Karlović. No, nije uspio ući u željezničku priču pa se odlučio odslužiti vojni rok. Koprivnica pa Križevci, 10 mjeseci služenja Domovini brzo su prošli pa je na red došlo ozbiljno traženje zaposlenja i potpuno osamostaljivanje. Nakon mjesec dana uspijeva preko pakračkih prijatelja iznaći načina da ode u Osijek i odradi stažiranje. Imao je pomalo i sreće jer je spletom okolnosti došao do samog regionalnog direktora koji ga je onako nasmiješenog i smušenog, poštenog i iskrenog istog trenutka odlučio zaposliti i smjestiti ga u osječki hotel.

Obuka na željeznici
Već sutra je Mario započeo šestomjesečnu obuku za vrijeme koje je morao obići sva radna mjesta koja postoje u sustavu Hrvatskih željeznica. Bio je prometnik, pregledač vagona, skretničar, manevrista i konačno, uz glavnog - „mlađi“ strojovođa.

Po stečenom zvanju strojovođe posao dobiva u Virovitici. Pakrac je u to vrijeme polako gubio dah i ostao je samo na prometnom uredu. On se na posao javljao u Viroviticu a od tamo kuda ga pruga odvede.
U to vrijeme već ima višegodišnji staž sa životnom suputnicom Majom. Tri godine mlađa, Maja je uz Marija bila od srednjoškolskih dana. Zajednički život još iz osječkih dana, prebacili su na pakračku podstanarsku adresu - najprije na Lozincu, potom u Bolničkoj ulici. Stambeno pitanje konačno su riješili 2003. godine kad su pedesetak metara dalje kupili vlastiti stan.
Vratimo se poslu. U Pakracu je počeo raditi kao zaposlenik kolodvora Virovitica što je bilo u redu, no, s druge strane, nije bilo mjesečnog nego samo dnevni raspored (turnus). Stoga nije mogao znati gdje će sutra ići niti što će raditi. „Vozio sam u to vrijeme i putnički i teretni vlak. Naše su smjene malo komplicirane, radimo 10 sati pa imamo 16 sati obveznog odmora pa je uz dnevni raspored, podložan naglim izmjenama, to bilo pomalo kaotično. Malo je reda uvedeno kasnije kad se naš sindikat izborio za mjesečne rasporede rada.“

Kad je 2014. godine zatvoren putnički promet na pravcu Banova Jaruga - Virovitica u Pakracu, nakon mjesec dana neizvjesnosti bez posla, Mario prelazi raditi na kolodvor u Zagreb. Ranije spomenut smjenski rad uvjetovao je i višednevnu odsutnost od kuće i obitelji, no morao je izdržati - krediti ne pitaju, a i supruga je nekako u isto vrijeme ostala bez posla u Kamenu Sirač pa previše izbora i nije bilo. Nakon nekog vremena stiže ponuda iz Virovitice koju prihvaća, a tamo se nalazi sve do danas. „Tako je kako je, nadamo se da će ponovo proraditi naš pravac Banova – Virovitica pa da opet radim k`o čovjek, ovako sam stalno na putu“. Putne troškove dobije kao i svi u HŽ-u – 360 kn. Preračunata tramvajska karta ZET-a – za sve isto. I to bi bilo uglavnom to što se tiče našeg Marija, strojovođe. Najljepši trenutci u životu, jasno je, dogodili su se najprije 4. veljače 1999. godine kad je u mladu obitelj Plažanin, vjenčanu 22. kolovoza 1998. godine, najprije stigao sin Dino, a potom 11. 12. 2005. godine i mlađi sin Roko.

Osobna tragedija
Na ovaj razgovor je došao glave ošišane ili obrijane do gole kože… Zašto?
Skroman čovjek kao Mario nikad od života nije tražio više, ono „kruha preko pogače“ – ne, nikad. Posla tek da se ima za živjeti, sreću je ionako imao uz suprugu i obitelj, a i prijatelji su bili tu. Nema stoga jutra da se, čim otvori oči uvijek iznova ne upita gdje je to i kad pogriješio pa da ga snađe valjda najokrutnija sudbina koja može snaći jednog roditelja.
„Svima nam jako nedostaje…“ doslovno je sve što je smogao snage reći o sinu Dini, koji je samo 8 mjeseci nakon dijagnosticirane leukemije preminuo 8. siječnja 2016. godine u 17. godini života.
Danas Mario dane provodi u krugu obitelji ili s prijateljima. Sa sinom Rokom zaigra Playstation, ponekad obiteljski odgledaju kakav film ili se zabavljaju s kućnim ljubimcem - mačkom Cezarom, uglavnom bore se s boli kako znaju i umiju. „Ne prestaje“, kaže, „samo jače boli…“ Ošišao se na nulu kad je Dino za vrijeme terapije izgubio kosu – iz solidarnosti sa sinom.

Košarka najdraža rekreacija
Koliko teško bilo, život mora ići dalje. Voli otići na košarku, od tamo seže prijateljstvo sa Sapetima, košarkaškom rekreativnom družinom koju čine Slobo, Časar, Barač, Stipa, Kozić, Dabo, Lujo, Zeko i ostali, da se ne naljute ako ih nismo spomenuli. Među njima i Nagibni…
“A zovu me svakako”, smije se, a Nagibnim me nazvao moj prijatelj Željko Čavlović – također lijepog nadimka – Batak. Zezali su me kad je Hrvatska najavljivala da nabavlja moderne nagibne vlakove, da ću ih upravo ja voziti jer sam ispraksirao naginjanje na ovim našim lokalnim prugama i vlaku „lokalcu“…Lijepo ga je, za promjenu vidjeti da se nasmije i makar na trenutak pomakne u strane sav teret koji je, valjda samo sudbinom izazvan, žestoko pritisnuo leđa jednog dragog čovjeka…