Sestre Ebony i Lucia Lasić rođene su Pakračanke s obiteljskom kućom u Ulici Ivana Gorana Kovačića. Od početka srednje škole školuju se u Osijeku, Ebony već devet godina, a Lucia sedam.  Prva je, posve razumljivo krenula za Osijek starija Ebony koja je ju tom gradu završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, a Lucia jezičnu gimnaziju. Danas su osječke studentice: Ebony na 4. godini studije likovne kulture, a Lucia na 3. godini hrvatskog i engleskog jezika. Pitali smo ih što ih je motiviralo na tako rani odlazaka iz Pakraca, planiraju li se vratiti, koliko košta studiranje u Osijeku i još mnogo toga što se mladim ljudima čini život i životne probleme.

PL: Zašto ste već za srednjoškolsko obrazovanje odabrali Osijek, a ne Pakrac?

EBONY: Htjela sam se odmah umjetnički obrazovati, a to u Pakracu nije bilo moguće. Odlazak u tako ranoj životnoj dobi mi nije bio problem, dijelom i zbog toga jer nisam imala neko čvrsto formirano društvo. No uvijek mi je bilo drago doći u Pakrac na vikend ili praznike.

LUCIA: Pratila sam sestru koja je prva krenula u Osijek

PL: Koliko često svih ovih godina dolaziti u Pakrac?

EBONY: Približno jednom mjesečno.

LUCIA: Ja možda i češće.

PL: Gdje stanujete u Osijeku?

EBONY: Zajedno smo u privatnom smještaju, stanu.

PL: Znači li to da ste jako vezane jedna za drugu?

EBONY: Ne bih rekla da smo jako vezane. Kao cimerice se slažemo odlično, mada imamo odvojena društva.

LUCIA: Rekla bih da se sada kao cimerice bolje slažemo nego kad smo bile djeca u roditeljskoj kući kada je bilo znatno više svađa. Lijepo nam je.

PL: Nakon toliko godina provedenih u Osijeku, gdje imate bolje društvo, tamo ili u Pakracu?

LUCIA: Teško je reći, ali mislim da je društvo u Osijeku čvršće nego ovo pakračko što je i razumljivo, jer je ono osječko formirano u zrelijim godinama srednje škole. No i dalje postoji društvo i u Pakracu.

Za Božić u obitelji

PL: Gdje ćete provesti božićne i novogodišnje blagdane kao posebne dane u godini?

LUCIA: Naravno, u Pakracu s obitelji.

PL: Je li to Ebony tvoja stalna praksa i je  li u tome primarna obitelj ili društvo?

EBONY: Uglavnom će i ove godine, kao i dosad obitelj biti na okupu u to vrijeme.

PL: Često pišemo o slaboj prometnoj povezanosti Pakraca s ostatkom Hrvatske. Je li problem doputovati do Osijeka i nazad?

EBONY: Je. Obično nas mama svaki put vozi u Okučane na vlak kojim stižemo do Vinkovaca ili Vrpolja pa tamo slijedi novo presjedanje, pri čemu veze nisu svaki put dobre, tako da to put iziskuje tri sata, nekada i više.

PL: Pretpostavljam da koristite Facebook preko kojeg mladi ljudi, naročito studenti, slažu takozvane grupe za putovanja. Koristite li to?

LUCIA: Ne, Već smo si složile uhodane rute i nismo željele eksperimentirati.

PL: Jeste li gradske stipendistice?

EBONY: Da, od ove godine. Dosad nisam koristila tu pogodnost više-manje zbog papira. Nije mi se skupljalo toliko papira i nisam znala odakle početi.

LUCIA: Slično je i sa mnom. Jedan od problema je što dolazimo za vikend kada institucije koje izdaju ili zaprimaju te papire ne rade.

PL: U redovnom ste programu stipendiranja što znači da dobivate svaka 400 kana mjesečno. Je li to pomoć?

EBONY: Je, pomoć je, mada bi bilo bolje to pitati mamu.  Studentu svaka kuna dobro dođe.

Mjesečno potrebno 3-4 tisuće kuna

PL: Jeste li računale koliko vam treba mjesečno u Osijeku za osnovne stvari kao što je stanarina, režije, hrana, prijevoz?

EBONY: Oko tri, možda i bliže četiri tisuće kuna.

PL: Ima li tu prostora za neki tulum? Koliko je uopće u Osijeku studentu potrebno za džeparac?

LUCIA: Ima, nađe se i za provod. Što se tiče džeparca, teško je konkretizirati, jer se iz mjeseca u mjesec potrebe mijenjaju. Meni neki put treba dodatno novca za knjige, Ebony za razni likovni materijal tako da o nekoj stalnoj svoti ne možemo govoriti, ali mislim da je Ebony dobro procijenila da s tri do četiri tisuće mjesečno možemo preživjeti mjesec ležerno.

PL: Imate li kontakata sa zagrebački studentima? To pitam kako bismo utvrdili je li jeftinije studirati u Osijeku ili Zagrebu.

LUCIA: Definitivno u Osijeku. Govore nam to upravo iskustva pakračkih studenata. U Osijeku su jeftiniji i smještaj i režije i izlasci.

PL: Osijek i cijela Slavonija slove kao sredine iz kojih se posljednjih godina najviše iseljavaju mladi ljudi u inozemstvo. Primjećujete li vi to u Osijeku i razgovarate li o tome?

EBONY: Primjećujemo. U razgovoru mnogo mojih prijatelja i poznanika kaže da imaju želju otići u inozemstvo. Kao razlog najčešće navode da ovdje nemaju mogućnosti. Ja zasad tako ne razmišljam i nadam se da ću dobiti priliku raditi u Pakracu.

LUCIA: U mom društvu ta tema nije toliko prisutna, mada vidim da se ekipa smanjuje. Iz mog društva još nitko nije otišao, ali su otišli neki ljudi koje znam površno ili posredno. Nemam s njima kontakt, tako da nemam niti povratne informacije.

EBONY: I ja znam neke ljude koji su otišli, mada mi nisu bili tako bliski pa se njihovim odlaskom izgubilo i ono malo kontakta kojega smo imali u Osijeku.

PL: Iz vaših odgovora zaključujem da odlazak u inozemstvo najčešće znači i prekid većine kontakata tu u Hrvatskoj?

LUCIA: Uglavnom da, ta promjena okruženja znači i promjenu društva. Nešto u takvoj situaciji moraš ostaviti iza sebe.

PL: Do završetka studija imate još dvije-tri godine. Razmišljate li što dalje?

EBONY: Razmišljamo i ja imam cilj – vratiti se u Pakrac i ovdje dobiti posao u struci kao profesorica likovne kulture u nekoj od okolnih škola.

LUCIA: Još ne razmišljam tako detaljno, ali želim biti profesorica hrvatskog ili engleskog  jezika.  No najprije želim završiti studij. Sve više me zanima lingvistika, ali još ćemo vidjeti.

PL: Mladi ljudi danas više nemaju jezične barijere, svi govore engleski jezik, a ti kao buduća profesorica vjerojatno i misliš na engleskom. Je li ti to prednost za eventualni odlazak u inozemstvo?

LUCIA: Vjerojatno je, ali ne velika prednost, jer po pitanju poznavanja jezika imam veliku konkurenciju. No time se ne opterećujem, jer u ovom trenutku nemam neki poseban interes za odlaskom iz Hrvatske.

PL: Jeste li snimile stanje po pitanju mogućnosti zapošljavanja u Pakracu nakon završetka studija?

LUCIA: Ne baš. Čujem svakakve priče od toga da se traži do toga da profesora engleskog ili hrvatskog uopće neće trebati. Sada se time ne opterećujem.  Bavit ću se time kada za to dođe vrijeme.

EBONY: Uglavnom se priča da profesora likovne umjetnosti treba, mada mi se ne čini tako.  No kao i sestra, o tome ću konkretno brinuti kada dođe vrijeme, kada budem osposobljena za rad bilo u osnovnoj, bilo u srednjoj školi. Nadam se da će biti.

Privlačna praktičnost grada

PL: Kažete da vam je želja vratiti se. Što je to privlačno u Pakracu da se želite vratiti nakon svih tih godina gdje ste ipak ovdje više u funkciji vikend posjetitelja nego stalnih stanovnika?

EBONY: Praktičnost grada, volim ovdašnji krajolik i prirodu. Ljudi su super.  Volim to što je sve u malom.

LUCIA: Prvenstveno obitelj i prijatelji. Ovo je realno naš dom i povezanost još uvijek postoji.

PL: Kada dođe vrijeme da se vratite, imate li bar za početak riješeno stambeno pitanje?

LUCIA: Da, živimo u obiteljskoj kući i sigurno bi bar na početku bilo mjesta za obje.

PL: Danas-sutra ćete se i udati. Imate li čvrstu vezu?

EBONY: Ja imam dečka iz Osijeka i njemu se sviđa ovaj krajolik i format Pakraca kao grada.

LUCIA: Ja nemam čvrstu vezu, dakle otvorena sam za sve opcije. Dođe li do toga, valjda ćemo naći neki kompromis.

PL: Govorili smo o prednostima. Što su nedostaci Pakraca?

EBONY: Ne mogu nešto posebno istaknuti, osim već spomenute prometne nepovezanosti. Pakrac ima i kino i kazališne predstave, muzeje, sve se može naći.

LUCIA: Meni je problematična pasivnost građana. Često se govori nema ovoga ili onoga, a kada imamo neku predstavu ili neki sadržaj, ne iskoriste tu priliku. Sestra je spomenula kino, a kada sam bila tamo, vidjela sam svega nekoliko ljudi.

PL: Što biste mijenjale u gradu?

LUCIA: Ne znam što bih mijenjala,  niti se osjećam kompetentnom to komentirati, s obzirom na to da sam ovdje jednom mjesečno. Ozbiljnije nedostatke nisam primijetila.

EBONY: Slažem se s Lucijom. Nisam primijetila nikakav ozbiljan problem.

PL: Već tri ili pet godina imate biračko pravo. Izlazite li na birališta i zašto?

EBONY: Ja ne, nikada. Ja sam među onim pasivnim građanima kojima je sve dobro. Još uvijek sam uzdržavani član društva  i sada kroz ovu stipendiju. Bitno mi je da radim ono što volim, a u ovom trenutku to je učenje na području koje sam željela i izabrala.

LUCIA: Niti ja nisam nikada konzumirala svoje biračko pravo, osim na fakultetu kada je riječ o studentskom zboru.

PL: Znači li to da u krugovima u kojima se krećete, obitelj i društvo, politika nije česta tema?

LUCIA: Ne, nikada.

PL: O čemu onda razgovarate?

LUCIA: O ručku (smijeh). O svemu i svačemu, studiranju, vezama, budućnosti, književnosti, umjetnosti, glazbi. Modi.

PL: Pratite li modu?

Mlade i ležerne

EBONY: Definitivno ne, to je sada moderno. Moraš biti svoj. Biti nenašminkan – to je isto danas moderno.

PL: A kozmetičarka, frizer, manikira, pedukira, masaže?

LUCIA: Posve kriva osoba. Ja čak ne posjećujem frizere, jer to rješavam s mamom. Sve što ste nabrojili je i jako skupo i nepotrebno.

EBONY: Ni ja. Mi smo jednakog odgoja. Osim toga, volim ležernost, da se ne moram šminkati i ići kozmetičarki. To nam je životni stil.

PL: Kada se vratite, kako ste rekle da želite, kako trajno mislite riješiti pitanje stanovanja?

EBONY: Imamo i vikendicu koju  sam ja snimila još prije koju godinu i najavila da ću tamo živjeti. Volim tu šumicu oko nje i osamu koja je blizu Pakraca i obiteljskog doma.

LUCIA: To je još jedan od životnih problema o kojima ne razmišljam unaprijed jer ću ga rješavati kada za to dođe vrijeme. To je jedna od prednosti Pakraca jer mi se čini da tu ima puno praznih kuća i stanova koji se mogu kupiti za relativno sitan novac. U startu mi je bitno da, budem li se vraćala, imam gdje stanovati.

PL: Obje ste imale sreću da ste rođene nakon Domovinskog rata. S obzirom na to koliko vam je ta tema interesantna i smatrate li da je previše ili premalo prisutna u društvu, medijima?

LUCIA: Možda je te teme i previše. Slažemo se da to treba obilježiti i sjećati se, odati počast. Ali nama mladima koji nismo imali priliku živjeti u tim vremenima je to ipak previše. Posebice jer tu atmosferu pokušavaju prenijeti na nas.

EBONY: Slažem se da je te teme previše u društvu i medijima. Primjećujem da su i mlađe osobe od nas odgajane u tom duhu. Jesam za obilježavanje, ali voljela bih da je ta tema manje prisutna među mlađim generacijama. Mi se trebamo toga osloboditi i krenuti dalje u budućnost.

PL: U Osijeku upoznajete mnogo mladih ljudi iz Slavonije. Kada im kažete da ste iz Pakraca, kako oni komentiraju: „O jadni vi“, ili na neki drugi način?

EBONY: Otprilike tako, a ono što me čudi mnogi me pitaju je li to negdje na moru pa mnogi ne znaju za ovu malu sredinu. Kada im opišem, mijenjaju mišljenje, ali i dalje se čude da sam na školovanje došla tako daleko.

LUCIA: Uglavnom je pitanje: „Jel' to postoji?“ No sve više ljudi dolazi iz ove regije, primjerice iz Daruvara,   na studiranje u Osijek pa je i iščuđavanja sve manje.

PL: S obzirom na vaš dugogodišnji staž od devet i sedam godina u Osijeku, vi ste sada među Pakračanima tamo već starosjedioci. Pitaju li vas drugi Pakračani s manjim stažem, ili koji tek namjeravaju doći u Osijek, za iskustva; družite li se međusobno u Osijeku?

EBONY: Uglavnom ne, ali se srećemo, jer po pitanju studenata većinu toga u Osijeku se događa u kampusu. Svi kažu da su se lijepo snašli pa im savjeta ne treba. Svi su oni formirali svoja društva oslanjajući se na fakultetske kolege. Uglavnom nas je sve više što mi je drago  jer se time i gubi taj tabu u Osijeku, da Pakrac niti ne postoji.

LUCIA: Mladi ljudi kada dođu u novu sredinu uglavnom se odmah snađu, formiraju društva pa im ne treba savjet ili vodič. Ali kada se sretnemo, popričamo, družimo se.

PL: Jesam li u pravu, Ebony ako primijetim da već u govoru pomalo zavlačiš kao istočna Slavonka?

EBONY: Da, već vrlo rano sam pokupila njihov naglasak i kada sam dolazila u Pakrac, gledali su me pomalo čudno. Neki me pokušavaju uvjeriti da je to posljedica toga što imam dobar sluh, lijepo pjevam pa sam brzo uhvatila i tu melodiju govora. Time su me utješili.

PL: Dolazite li za božićne i novogodišnje blagdane. Koliko ostajete?

EBONY: Ja od 24. prosinca do Nove godine. Nakon toga ponovo nazad.

LUCIA: Ja vjerojatno isto tako.

PL: Što ćete raditi tih sedam ili osam dana?

EBONY: Provest ćemo ih kombinirano, s obitelji i prijateljima, družiti se, šetati.

LUCIA: Končano se i naspavati, a vesele me i mamini kolači.

PL: Nedostaje li vam u Osijeku ta mamina hrana? Pakuju li se torbe pri povratku?

EBONY: O da, obvezno. Nije toliko dobra kao svježa, ali se uvijek pakira. Dobro dođe.

PL: Kada ste u Pakracu, gdje izlazite?

EBONY: Ovisno što društvo želi. Čuli smo da se ovog vikenda otvara novi kafić pa ćemo to ići vidjeti.

LUCIA: Uglavnom po kafićima, mada me više veseli ljeto kada vrijeme dozvoljava roštiljanje na otvorenom.

PL: Koliko ste preko ljetnih praznika tu?

LUCIA: Ovog ljeta i više nego inače, dva ili tri tjedna, ali ne u komadu. Izmjenjuju se Pakrac i Osijek . Nisam u Osijeku samo zbog studentskih obveza.

EBONY: I ja balansiram između tih dvaju mjesta. U oba grada imam društvo. Na umjetničkoj sam akademiji, bavim se takvim nekim aktivnostima i prirodno je da se družim s ljudima koje to zanima.

PL: Koliko je suvremena tehnika prisutna u vašim životima?

LUCIA: I previše. Mobitel i internet svakodnevno i pokušavam se malo odviknuti, ne biti stalno „online“. Ne želim biti ovisna o društvenim mrežama, gdje baš i nisam previše aktivna osim iz praktičnih razloga.  Laptop je stalno uz mene mada pokušavam što više komunicirati uživo. Televiziju jako malo gledamo, tiskane novine ne čitamo. Ne koristimo previše niti portale. Možda je bolje reći da informacije prije nađu nas, nego mi njih.

PL: Neka poruka za kraj?

EBONY: Ne osjećamo se sposobnima za neke velike poruke. Budite iskreni, budite svoji i volite Pakrac.