Sigurno ćete pomisliti da je ovo još jedna priča o tamo nekom nogometašu. Da, Srećko Žulj je zasigurno asocijacija na nogometnu loptu i zeleni travnjak, no ova će priča ipak otići u drugom smjeru i ponuditi vam kratak presjek života momka, čovjeka, koji je život u Pakracu pretpostavio primamljivoj zagrebačkoj metropoli prepunoj raznih mogućnosti koje nudi pa u malom gradiću krenuo od početka iz situacije koja nije obećavala.
Srećko je rođen 1974. godine u selu Ružići u Bosni i Hercegovini ili kako naglašava Herceg Bosni. Za obitelj su skrbili otac Branko po zanimanju vozač te majka Gordana tekstilna radnica. Do Srećkove šeste godine života živjeli „dolje“, no zbog specifične situacije 1980. godine obitelj Žulj seli u Zagreb, gdje ih čeka otac koji je već ranije morao put velegrada za poslom šofera u tada jakom građevinskom poduzeću „Vladimir Gortan“. Podstanarski zagrebački život dug pet godina i seljakanje s adrese na adresu zamijenili su vlastitim stanom u Bregani, mjestašcu tik do granice sa Slovenijom gdje odlaze 1985. godine.

Srećko u Podsusedu završava osnovnu školu, a u šest kilometara udaljenom Samoboru i srednju kemijsko tehnološkog smjera. Domovinski rat ga kao sedamnaestogodišnjaka zatiče u Bregani gdje sudjeluje u Civilnoj zaštiti, a 1993. godine odlazi na redovni vojni rok u Gospić gdje je okusio i gospićku prvu liniju fronte. Danas ima reguliran status branitelja, uz napomenu da ne konzumira nikakve povlastice.

Prvi dolazak u Pakrac kao nogometaš
Pakrac je prvi put upoznao 1994. godine kad je kao igrač Lokomotive došao u humanoj misiji rehabilitiranja pakračkog Hajduka. Zagrebačka Lokomotiva kojoj je tada predsjedavao Pakračanin Dado Marinić, posudio je devet svojih igrača da bi se Hajduk mogao natjecati. Među njima bio je i Srećko Žulj. „Sjećam se kako smo bili fascinirani životnom voljom ljudi koji su igrali nogomet na liniji razgraničenja. Prijatelj Grković, Zagrepčanin, nije mogao vjerovati da ljudi u gradu kojeg nema, riskiraju doslovno život i na puškomet neprijatelja koji ih gleda kroz snajper, navijaju uz ogradu nogometnog igrališta“.
Suradnja s nogometašima Lokomotive se u manjem obliku nastavila do 1996. godine, no suradnju je s neograničenim rokom trajanja odlučio produžiti jedan nogometaš…
„Kroz taj period sam zavolio i grad i ljude. Povezali smo se u kratkom vremenu, a i odlično sam primljen. Takvu srdačnost, susretljivost i dobro društvo do tada nisam susreo. Zagreb je drugačija sredina, tamo ljudi žive 20 godina vrata do vrata, a ne poznaju se. Ja sam kroz par godina igranja nogometa osjetio snažnu pripadnost ovom gradu i ljudima“, u dahu prepričava Srećko pa odmah dodaje da stvari u početku i nisu krenule kao po loju.

Da bi život organizirao u Pakracu, preko kluba je zatražio pomoć u vidu posla i nekakvog pristojnog smještaja. Tadašnji vodeći ljudi kluba osigurali su mu smještaj u u starim kancelarijama Hrvatskih cesta. Niti pristojno, niti dugoročno…Roditelji koji su dolazili u inspekciju svakih tjedan ili dva bili su zgroženi i nagovarali ga da se vrati, „nemoj biti sirotinja u tuđem gradu, vrati se kući, bit će posla“, govorili su. No, inat ga je tjerao naprijed. Ušteđevina od ranije se pomalo topila i na red su došle velike odluke. Od inata se ne živi, valjalo je naći posla ili se pakirati put Bregane.
„Tada se ukazao Jure Žuro, čovjek velikog srca koji mi je pomogao kad sam najviše trebao. Pakračanima tada poznati vlasnik kultnog caffe bara „Škorpije“ uskočio je najprije financijski, a onda i ljudski. Pomogao mi je da se osovim na noge i krenem prema naprijed“, posebno je nešto tišim glasom izgovorio Srećko, vrteći ponovo film i prisjećajući se od srca pripremljenih obroka Žurine supruge Nevenke koja je nedjeljni ručak često znala tempirati pazeći na Srećkove nogometne obaveze.

Prvi posao u Ribinoj voćarni
U to vrijeme posla nije imao. Raduckalo se, kaže, pomalo i svašta. Tako se i zarađivalo. Što se zaradilo brzo se potrošilo i situacija nije obećavala. No, zahvaljujući opet Žuri i njegovom dobrom prijatelju Emiru Deliću – Ribi, Srećko dobiva posao u Ribinoj voćarni. „Nazvao me jednog jutra Riba i rekao „Žulj, od sutra radiš kod mene!“.
Prvi posao koji je garantirao kakav-takav siguran prihod otvorio je i druge stvari pa je kroz neko vrijeme Srećko na korištenje dobio stan od Mirovinskog u pakračkoj Radićevoj ulici. „I tu mi je taj čovjek pomogao, stvarno ne mogu da to ne spomenem. Jura mi je dao prvi namještaj i pomogao mi preko staklara Pilata da ostaklim razbijene prozore i uselim u pristojan stan“.
Slobodno vrijeme osim nogometa koji je igrao za Hajduk, provodio je s ekipom koja se okupljala u Škorpiji. Bili su tu Skejo, Lepka, Crnac, Životinja, Švajghart, Svjeličić, Kubalek, Sine Babić i ostali, sve ljudi koji su ga primili kao svog i ponašali se kao da je oduvijek tu.
„Od tih dana, mogu reći sve do danas, nije bilo niti jednog trenutka da sam se osjećao kao stranac ili nepoželjan. Zahvaljujući uostalom i svim tim ljudima koje sam ovdje spomenuo“.
Naravno da je svemu tome pripomogao Hajduk u kojem je igrao nogomet, na kraju preko nogometa je prvi put kročio u Pakrac, naposljetku i doselio u grad, no ljudi su Srećka polako sretali i van nogometnog terena. Riba je uskoro otvorio trgovinu mješovite robe gdje je Žulj radio na prodaji voća. Radio je u tandemu sa, sjetit ćete se, Omerom, Švabom Ivanovićem, Bajkom, kasnije sa Stokićem i Dražom.
Često ljudi vole reći, ako si pošten – vratit će se. Možda se tako protumačiti slučajan razgovor koji se dogodio 2002. godine i kavica s prijateljicom Marijom Barać koja ga je nevezano priupitala što je po struci. Doznavši da ima kemijsku srednju školu, uputila ga je ravno u Studenac, tada pod okriljem Podravke, gdje ubrzo dobiva posao kao sezonac, a nakon toga i ugovor za stalni radni odnos.
„Otvorilo mi se, radio sam kao sezonac, a nakon isteka ugovora tadašnji direktor Boris Šepetavec se osobno zauzeo da ostanem na Termi, što zbog škole i potreba firme, što zbog mojih nogometnih kvalifikacija na mjestu stopera koji su neophodno trebale nogometnom ligašu iz Lipika. Tako sam prešao u Lipik, ali sam i osigurao egzistenciju. Danas već šesnaestu godinu radim u tehnološkoj pripremi“. Zadovoljan je, smjenski rad na tjednoj bazi mu odgovara, nađe se vremena za sve, a najviše ga provodi u krugu obitelji.

„Udaja“ u majursku obitelj
Suprugu Ivanu, rođenu Lupinski sa Starog Majura upoznao je 2000. godine. Početkom sljedeće pale su zaruke, a potkraj godine i vjenčanje. Vrhunac sreće i konačna nagrada dogodila se 2003. godine kad mu je supruga rodila sina Dominika. „Sretan sam čovjek, osim supruge i sina „udao“ sam se u finu obitelj pa su nerijetki zajednički trenuci s tastom Slavkom i punicom Olgicom. Često se družimo i s Ivaninom sestrom Ksenijom i nećakinjom Glorijom.“

Prve bračne godine živjeli su u spomenutom stanu u Radićevoj, a 2009. godine kupili su vlastiti stan na Lozincu gdje žive i danas. Sina Dominika, danas četrnaestogodišnjaka, odlikaša u školi, ne vodi na nogomet iz prostog razloga jer se momak ne vidi u blatu i klizećim startovima nerijetko vrijednih žutih i crvenih kartona. Ljepše mu je u teretani gdje se poigra s utezima i na prostranom ogledalu provjerava ocrtava li mu se koji mišić više ili manje…

Što danas na sve kažu Branko i Gordana, Srećkovi roditelji? „Zadovoljni su“, kaže Srećko, „moraju biti kad vide da sam ja sretan i zadovoljan“. Posjete se s vremena na vrijeme. Nedavno su bili oni u Pakracu, a niti Bregana nije na kraj svijeta pa Srećko s obitelji krene prema Bregani.
Nismo zaboravili, naravno. Vikendi su i dalje isti. Spakirana torba i na utakmicu. Prekopakra ili već gdje tog vikenda njegov sadašnji klub županijski trećeligaš Slavonija gostuje. „Igrač sam i trener u Slavoniji, a prije toga sam istu funkciju obnašao u Croatiji iz Donje Obriježi. Na selu ljudi žive za nogomet pa je gušt bio biti dio njihove ekipe. Tako sam stekao i dobre prijatelje, temperamentan sam na terenu, valjda to ljudi vole.
Njega raduje jedna druga stvar, „drago mi je da vidim da danas na našem području ima puno djece u sportu. Učim ih, barem one koji treniraju kod mene, da smo tih sat ili dva obitelj koja živi, diše i bori se zajedno. Nastojim to usaditi svojim igračima – sport spaja i pomaže na razne načine“.
Pomogao je i njemu, odredio mu je životni put. Nama je pak poslao čovjeka, valjda s razlogom, baš onakvog kakvog smo trebali da nam u ovom vremenu poremećenog sustava vrijednosti, vrate vjeru u ono najvažnije - poštenje i rad.