„Važnost ove knjige nije samo u objavi ovih zastrašujućih podataka već i u tome da konačno krenemo u suočavanje s prošlošću, s komunizmom, zbog kojega su mnogi izgubili glavu, zbog kojega brojne kosti i danas leže zakopane u još neotkrivenim masovnim grobnicama…“ rekao je između ostalog Tihomir Dujmović, autor knjige „Hrvatske novinarske tragedije 1945 – 1995“ na njenom predstavljanju održanom 28. ožujka u lipičkom Vatrogasnom domu.
Prije samog autora knjigu je kratko prokomentirala Jasna Molnar – Kukić, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Lipik, naglasivši da je kroz nju slovima i brojkom objedinjena statistika te osobni podaci svih novinara koji su bili aktivni u doba NDH i progonjeni nakon nje, kao i sve o načinu njihova progona i eliminiranja.
Dvadesetak okupljenih posjetitelja pozdravio je i Vinko Kasana, gradonačelnik Lipika koji je čestitao autoru na urađenom te izrazio zadovoljstvo što se knjiga nakon Splita i Zagreba predstavlja u Lipiku. Raduje ga i činjenica što se s ovakvim podacima konačno izašlo u javnost i podvukao da je to mala Hrvatska i zaslužila „jer mnogo veće države nisu podnijele ovolike žrtve u novinarstvu“.
„Ovo je druga knjiga koju predstavljam u Lipiku, prošle godine sam ovdje gostovao s knjigom „Hrvatska u raljama djece komunizma“, a danas kad javnosti približavam ovu knjigu, svjestan sam da niti ona neće zaokružiti svojevrstan ciklus, jer traži nastavak i obradu pojedinih tema o patnji hrvatskog čovjeka o čemu se do sada šutjelo“, rekao je Dujmović i nastavio „sve koji su djelovali u NDH optužili su za ‘suradnju s okupatorom’. Oni koje nisu ubili, izgubili su sva građanska prava, konfiscirana im je imovina, a mnogi su završili u zatvorima."
O samoj knjizi je rekao: “Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1995.“ zapravo je zbir podataka o kojima se, usuđujem se reći, u široj javnosti ne zna ništa. Radi se o knjizi koja donosi podatke o svim sudbinama novinara koji su pisali u NDH. Od 330 novinara 38 je ubijenio, ravno 100 je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 130 je pobjeglo van i tako si spasilo glavu, 45 je promijenilo profesiju i samo 27 je dobilo pravo pisanja. To znači da je 90 posto novinarskog kadra bilo zabranjeno, likvidirano ili otjerano i u analima svjetskog novinarstva nema takvog podatka. Dvadeset i pet godina kasnije, a to je 1971., 50 novinara je završilo na sudu, 172 je na crnim listama, i kad zbrojite jedne i druge, imate ceh od 500 zabranjenih novinara u 25 godina. Da smo Kina, bilo bi previše.“
Dodao je da je ova knjiga važna i zbog toga da pokaže kako se tadašnji sustav odnosio prema intelektualnoj sceni i zašto je današnja hrvatska takva kakva je. Danas, kaže, imamo lijeve novinare i pretežito lijeve medije. Ustvrdio je da trenutačno u Hrvatskoj radi i djeluje devedeset posto lijevo orijentiranih novinara i dok je onih desno svega desetak posto.
