Sinoć je u Srednjoj školi Pakrac održana promocija knjige Pouke o čovječnosti kojoj je tema najhumanija akcija hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, evakuacija pakračke bolnice 1991. godine. U akciji je spašeno tristotinjak bolesnika od čega 270 bolesnika s odjela psihijatrije, a organizacija i provedba su se zbile uvečer 29. rujna 1991. godine kada su branitelji iz Pakraca i Prekopakre zajedno s dijelom osoblja bolnice i šest vozača autobusa pod vodstvom Alberta Satala evakuirali bolesnike. Prisutne su kroz program promocije vodili Josip Huška-Gonzo, sudionik evakuacije i Gabriela Sabo-Seleši, voditeljica ureda Turističke zajednice Grada Pakraca.

Svi autori Pouka o čovječnosti nazočili su promociji, a oni su dr. Veljko Đorđević, dr. Marijana Braš, dr. Jadranka Pavić, novinar Vlado Čutura i Josip Huška – Gonzo, sudionik akcije. Ova vrlo zahtjevna i složena akcija je sažeta u 140 stranica u boji koje temeljito obrađuju pripremu i provođenje, a posebno vrijedni zapisi u knjizi su svjedočanstva neposrednih sudionika akcije.

Izdavači knjige su Zagrebački institut za kulturu zdravlja i Grad Pakrac, a o važnosti događaja govori i podatak da će knjiga biti dio redovne literature na studijima psihijatrije i psihološke medicine. U skorijoj budućnosti se planira prevesti knjigu na engleski jezik s ciljem što bolje promocije same akcije.

Osvrte na ovu knjigu su u predgovoru napisali predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, brigadni general Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja, dr.sc. Milan Kujundžić, ministar zdravlja te Anamarija Blažević, gradonačelnica Pakraca.

„U par mjeseci smo napravili čudo, svi zajedno. Moram priznati, pročitala sam dio knjige i zaplakala, a ja rijetko kada zaplačem. Hvala svima koji su radili na knjizi, koji su se angažirali. Jako sam ponosna što danas stojim pred vama i što napokon imamo knjigu Pouke o čovječnosti, knjigu koja govori o najhumanijoj akciji u Domovinskom ratu koja se dogodila upravo ovdje, u Pakracu.”, ponosno je govorila Anamarija Blažević, pakračka gradonačelnica.

„Akcija nam je uspjela, imali smo volje, znanja i ostaloga. Hvala doktoru Pejši koji se angažirao i koji nam je pomogao otpremiti bolesnike u Zagreb. Kad sam došao tog nesretnog jutra, 28. rujna 1991. godine, u bolnicu, nastao je pakao. Imali smo suhe hrane za dva, tri dana, a vodu smo izvlačili iz bunara jer gradskog vodovoda nije bilo. Vidjeli smo da izlaza nema, rekao sam da odlazim i da ću učiniti što budem mogao. Doktor Vidović me ispratio iz bolnice sa suzom u očima, a vjerujte, imao sam ju i ja. Tada sam otišao u Kutinu i kontaktirao tajnicu ministra Hebranga koja mi je rekla da me ministar može primiti tek sutra u 16 sati, no bio sam uporan i uspio sam u namjeri da me primi istoga dana u 18 sati. Iznio sam mu svoj plan i dogovorili smo detalje. Dao je svoju suglasnost nakon čega sam obišao Čazmatrans i uspio dobiti šest autobusa. Krenuli smo put Pakraca. Uspjeli smo, veliko mi je zadovoljstvo, vjerujte mi! Hvala vam što ste me pozvali večeras.”, rekao je Đorđe Gunjević, idejni tvorac ove humane akcije, tadašnji pomoćnik povjerenika Vlade Republike Hrvatske za zdravstvo i socijalnu skrb za Pakrac.

„Organizirali smo se kao i svaki dan, nije tu bilo posebne pripreme, obavijestio sam punktove gdje i kada ćemo se naći, a pritom nitko nije znao kamo se ide. Sa medicinskim sestrama smo se dogovorili da pacijentima daju nešto za smirenje kako bismo ih lakše mogli prenijeti preko Pakre do autobusa, no namjera da ih smirimo nam nije uspjela. Improviziranjem smo složili most preko rijeke i tako je počelo. Posebno želim zahvaliti dečkima koji su stajali u rijeci, a najteže je bilo kad smo prenosili nepokretne. Tijekom akcije je bilo dosta mirno što se tiče paljbe na bolnicu, međutim u trenutku kad je akcija evakuacije završena i kada je otišao zadnji autobus, tada je krenula opaka paljba i morali smo se razbježati. Hvala Bogu, nitko nije stradao, svi smo ostali živi. Započela je kao jednostavna akcija bez puno mudrovanja, a na kraju je ispala najhumanija akcija u toku Domovinskog rata, to mi je jako drago.”, prisjetio se toga dana Marko Martinelli, pakrački branitelj, zapovjednik voda Zbora narodne garde.

„Tek sad počinjemo biti svjesni onoga što smo učinili. Nas, šačica, medicinskog osoblja uspjeli smo skrbiti i sačuvati toliko ljudi i smjestiti ih na sigurno. To je veliki pothvat. Svjesni smo da je ova akcija samo djelić pobjede u stvaranju naše Domovine. Ne smijemo se sramiti onoga što smo učinili, ne smijemo zaboraviti što smo učinili dok su mnogi iz prikrajka pratili tadašnja zbivanja, ne smijemo se sramiti pobjede. Obavili smo svoju profesionalnu i ljudsku obvezu, zato vam svima hvala što ste nas prepoznali, potaknuli da pričamo, a vi pažljivo slušali, zapisivali i stvorili ovu knjigu, hvala vam za sve!”, poručila je Olivera Zelić, medicinska sestra sudionica akcije.

„Ljudi pokazuju jednu duhovnu dimenziju, moralnost koja se odlikuje ljubavlju prema čovjeku, istini, bližnjemu i nadilazi granice kolektivne svijesti, nego su ljudi shvatili da je to njihova obveza dati svoj život, ali spasiti čovjeka u potrebi. Žalosno je da je knjiga tek sada ugledala svjetlo dana, ja sam krivac jer nisam imao snage i hrabrosti ponovo preslušati ispovijesti ljudi  i pretočiti to na papir te dostaviti svoje priloge. Ovim činom, promatranim s ljudskog aspekta, zdravstveni djelatnik, hrvatski branitelj, hrvatski novinar i svatko tko je bio dobre volje i sudjelovao u toj akciji, postavio je visoko moralnu letvicu ispod koje se ne smijemo spuštati.”, jasno je poručio Vlado Čutura, novinar i jedan od autora „Pouka o čovječnosti”.

„Ovo što ste svi vi izveli tog 29 rujna 1991, to je ishodište dobročinstva, čovječnosti, humanosti, medicinske etike, mi ne moramo proučavati tuđu prošlost, učiti na tuđim iskustvima. Ono što ste vi učinili te noći trebalo bi ući u sve udžbenike medicinske etike diljem svijeta. Spašavati bolesnike u tijeku rata, druge nacionalnosti, druge vjeroispovijesti, naći snage izdići se i pokazati koliko smo ljudi, koliko u tom raščovječenom trenutku rata postoji milosrđa i potrebe da se pomogne potrebitima. Usudio bih se reći 25 godina nakon ovog čina da je to bio vaš civilizacijski iskorak, ono što čovjeka čini čovjekom. Čast mi je bila upoznati vas. Hvala Pakracu, hvala kolegama iz Ukrajine koji su danas ovdje. Ni vama nije lako i vi prolazite golgotu koju smo mi, hvala Bogu, davno prošli. Do sljedeće promocije, u Zagrebu. Kada dođete u Zagreb dobit ćete naše diplome jer vi ste heroji čovječnosti u vremenu kada je to bilo vrlo teško. Hvala lijepo!”, rekao je prof.dr.sc. Veljko Đorđević, urednik.

„Bespomoćni su bili na prvom mjestu. Moram reći da sam ponosna što sam dio ovog projekta kojemu je cilj ne zaboraviti ono što se dogodilo. Moram reći i svim sudionicima ovog pothvata, ali i braniteljima s drugih ratišta, izvan Pakraca, koji su večeras ovdje, bili ste zaista svjetlo u ratu i zato vaša djela sada svijetle u miru, a da bi svjetlila moramo ih oteti zaboravu. Upravo zato ćemo i dalje pisati svjedočanstva i objavljivati ih, ali ona onda moraju ući i u naše udžbenike, djeca moraju o njima učiti i to mora odjeknuti izvan granica Hrvatske. Da Amerikanci imaju ovakve priče, oni bi zasigurno snimili film koji bi dobio Oscara.”, rekla je dr.sc. Jadranka Pavić, autorica knjige.

„Sretna sam zbog naslova knjige jer se godinama bavimo teškim bolesnicima, umirućima, a glavna knjiga koju s njima radimo je Pouke života, a onda smo, po paraleli na tu knjigu, rekli da su kao pouka o čovječnosti upravo ove priče. Zaista mislim da su ovo neprolazne vrijednosti – poruke profesionalizma, ljubavi i čovječnosti. Ove knjige sigurno ne bi bilo da sam u njoj sudjelovala sama. Najljepša stvar u zadnjih nekoliko mjeseci su ovi ljudi oko mene i ispred mene jer je nevjerojatno koliko je tu bilo sloge i pozitivne energije. Imamo knjigu pred sobom, knjiga je prvi korak, a koraka ima više. Nemam mira dok zgrada ne bude obnovljena jer naša budućnost nije gledanje u taj korov i u prolazu gledati u rane. Rane moramo liječiti i na njima izgraditi nešto kvalitetno. Naša djeca mogu o tome učiti iz povijesti, ali moraju gledati nešto lijepo. Moramo graditi.”, govori doc.dr.sc. Marijana Braš, autorica „Pouka o čovječnosti”.

Marina i Damir De Zan, zagrebački liječnici, a k tome i umjetnici, također su dali svoj doprinos knjizi, Marina svojim fotografijama, a Damir, inače Pakračan, poezijom. Prisutne su pozdravili Ivana Hatvalić, u ime Medicinske naklade i Ferdinand Troha, zamjenik župana za društvene djelatnosti.

Dolaskom Banjalučkog korpusa JNA na pakračko ratište 24. rujna 1991. godine, već teška situacija koja je uključivala svakodnevnu izloženost neprijateljskoj paljbi te prekid dostave struje i vode, dodatno se pogoršala i zaoštrila. Propao je pokušaj izvršenja evakuacije Međunarodnog crvenog križa, čiji je konvoj napadnut i zaustavljen kod Dobrovca, nakon čega je odlučeno evakuaciji izvesti u vlastitoj organizaciji, koordinirano s tadašnjim Ministarstvom zdravstva i ministrom Andrijom Hebrangom. Izvrsno organizirani branitelji Pakraca i Prekopakre pod zapovjedništvom Stjepana Širca Stipe su, zajedno s medicinskim osobljem bolnice, pripremili sve za evakuaciju koja je provedena u večernjim satima 29. Rujna 1991. Godine. Od cigli, greda i dasaka je improviziran prijelaz preko Pakre iza zgrade psihijatrije. Čim su autobusi stigli, počeo je ukrcaj bolesnika. Akcije je provedena za samo dva sata i petnaest minuta što govori o izvanrednoj organizaciji. U akciji nije ozlijeđen nitko od bolesnika, branitelja i zdravstvenih radnika, a nakon što su svi bolesnici otpremljeni, započeo je žestoki artiljerijski napad. Iz bolnice su zadnji izašli Nikola Zelić, tadašnji v.d. ravnatelja bolnice i Katica Bergman, tadašnja glavna sestra psihijatrije, a vrata su simbolično ostavili otvorena jer su bili sigurni da će se vratiti.