Rođen 1973. godine u malom njemačkom mjestu Rhede, Željko Babojelić se Njemačke praktički niti ne sjeća budući da su okolnosti uzrokovane očevom prometnom nesrećom odredile da već dvije godine kasnije majka Ana i otac Juro s petogodišnjom kćerkom Renatom i tri godine mlađim Željkom napuste njemački komfor, kupe kuću i nasele se u malo mjesto u srcu Slavonije - Pakrac.
Danas, četrdeset i koju godinu kasnije, kad sve zbroji i oduzme Željko zbog takvog raspleta situacije i nije previše požalio. Mada je mogao... Unatoč tome što su mu Pakrac i novi roditeljski dom podarili ugodno i bezbrižno djetinjstvo koje je sve do pred kraj osamdesetih doista takvo i bilo - pred prve srednjoškolske dane na svojoj je koži, ni kriv ni dužan, osjetio nepravdu političke naravi.

Dječačku želju da jednog dana obuče plavu policijsku odoru onemogućila je nepodobnost njemačkih predaka provjerenih od ondašnjih sigurnosnih službi. Baka „Švabica“ sa stažom iz partizanskih logora i djed hrvatski domobran bili su u očima „jugo - sigurnjaka“ prevelik teret za budućeg „mladog milicionara“ pa je Željko morao odabrati nešto drugo iz relativno mršave ponude pakračkog srednjoškolskog obrazovanja. Izbor je pao na građevinsku školu koju je pohađao dvije godine. Ubrzo potom, početkom devedesetih i promjenom smjera političkih vjetrova, svi Željkovi minusi postaju plusevi pa nakon provjere hrvatskih sigurnosnih službi Željko postaje savršen kandidat za policijsku školu u zagrebačkoj Šimunskoj gdje nastavlja obrazovanje. „Nije bilo jednostavno u početku, dan se sastojao od prijepodnevne redovne nastave, poslijepodne razlika strukovnih predmeta koju sam morao nadoknaditi, a predvečer borilačke vještine“. Iako korpulentnije građe, kaže, da je prvih dana redovito „gubio“ na tim i takvim meč - vježbama pa ga je majka, vidjevši ga često s modricama, umalo ispisala iz policijske škole.
Vrijeme treće i četvrte godine obrazovanja poklopilo se s početkom ratnih djelovanja na području Hrvatske. Kao kadeti, radne zadatke su odrađivali na osiguranjima netom preuzetih zagrebačkih vojarni, nešto na Brijunima, nešto u Puli… U Pakracu je za ratnih dana oku lokalnih pobunjenika kuća Babojelićevih bila naročito interesantna jer su znali za mladog MUP-ovca, no srećom, kad su došli po njega nalazio se u Zagrebu pa je ceh platio šogor kojeg su zabunom priveli pa, srećom, pustili. Pravi rat, kaže, doživio je od 1. srpnja 1992. godine kad su on i školski mu kolega Dalibor Plavček ukazom ministra dobili raspored rada u matičnu postaju Pakrac.
Osim školovanja u Šimunskoj, na diplomu i zvanje mlađeg policajca, ponosan je i na svoju 17. klasu polaznika koja je ujedno iznjedrila i prvu generaciju školovanih policajaca u Republici Hrvatskoj, kao i na to što je zajedno s Pakračaninom Darkom Majorom bio prvi policajac iz Hrvatske koji je sudjelovao u jednoj međunarodnoj mirovnoj misiji. Bilo je to u Mostaru 1996. godine za što je ispred MUP-a i pohvaljen.
Radni dani u Pakracu odvijali su se redovnim putem. „tih je dana u Pakracu, govorim o razdoblju od 92.-95. godine još bio vojni režim i već se onda znalo glasno priupitati „gdje si bio 91.?!“ pa mi školska diploma i četverogodišnja naobrazba nisu predstavljali osjetniju prednost nad tromjesečnim tečajem položenim od strane ostalih djelatnika. No, gledajući iz današnje perspektive koristilo je utoliko što sam prošao sve faze policijskog posla.
Danas je policijski narednik na poslovima kriminalističke tehnike. Upravo do toga je došao obavljajući poslove pozornika, vođe temeljne ophodnje, vođe očevidne ekipe pa preventive sve do poziva u krim policiju gdje je nakon završenog tečaja za krim tehničara i danas.

„Volim svoj posao, kolege su mi druga obitelj, a postaja druga kuća. Bolestan sam kad iz nekog razloga ne mogu do njih nekoliko dana.“ Posao kao posao je, kaže, uzbudljiv, od slučajeva raznih razbojništava do teških prometnih nesreća. Ljuti ga, kao i njegove kolege, što ih ljudi uspoređuju s kriminalističkom serijom CSI. „Nije to baš tako. Tamo riješe slučaj za 45 minuta pa ljudi steknu pogrešan dojam da je posao takvog karaktera. Ne znaju koliko je mukotrpno doći i pronaći bilo kakav vidljiv trag dovoljan samo za prijavu Državnom odvjetništvu, a da ne govorim o temeljitim argumentima neoborivim pred sudom“, zaključuje Željko onaj radni dio priče.
Pričati o slobodnom vremenu s njim je lako. Razloga je više. Osim što je tu brojna obitelj „ na rođendanima se okupi po tridesetak, četrdeset ljudi – mali svatovi“, Željko je i dugogodišnji sportaš i sportski djelatnik pa uzimajući u obzir njegov po prirodi vedar duh – slobodno vrijeme je nakrcano druženjima. „Mogu slobodno reći da mi je privilegija u ovom, relativno malom gradu, imati toliko prijatelja. Najbolje sam to mogao primijetiti nedavno, za jedne od radnih akcija na zanavljanju krovne konstrukcije na kući. Krov načičkan ljudima, prijateljima iz kluba, s posla - iz života. Većeg bogatstva nema, jer znam da su došli pomoći, a ne radi bogate zakuske „poslije“ u nadstrešnici pored nove pecare“, hvali se Željko ili Babac, što mu je sportski nadimak s malonogometnih turnira gdje je, onako stasit, bio izuzetno pokretljiv i respektabilan vratar - posljednja i često nesavladiva prepreka mnogim malonogometnim majstorima.

„Šteta što mi se sportska golmanska karijera dogodila u vrijeme poznatih pakračkih golmana Tugomira Sudara i Saše Komljenovića jer bih možda branio u kojoj od njihovih ekipa pa ionako bogatu riznicu priznanja i pehara još malo podebljao“. Danas više ne brani aktivno, vratnice i reflektore „Partizana“ i ostalih futsal arena prepustio je mlađima. Sebi je za dušu ostavio rekreativno nadmetanje u svojoj veteranskoj kategoriji gdje dvaput tjedno s prijateljima igra u lipičkoj dvorani. „Daleko je to od rekreacije, rivalitet je ogroman pa je takozvana rekreacija često na rubu incidenta, ali svi smo prijatelji pa se suzdržimo i zadržimo u sportskim okvirima, no nerijetko naše dvoboje prate i gledatelji koji vole pravi natjecateljski duh, a razmišljali smo i o mogućnosti da prikupimo nešto novca i platimo si suca. Sve to kasnije „poravnamo“ uz piće kod „Nade“, dodaje Babac.
Kad skine golmanski dres za sport ga vežu nogomet i - NK Hajduk. Osim što je isprva na stadion došao kao roditelj uz sina Svena, igrača Hajdukovog podmlatka, Željko je danas aktivan i u upravi kluba pa ne može zamisliti vikend da se ne spusti do nogometnog stadiona smještenog svega dvjestotinjak metara od kuće. Ne žali vlastitog vremena: „Sve to potiče iz ljubavi prema gradu. Možemo sami napraviti puno, ali trebamo žrtvovati svoje vrijeme. Volontiram u klubu, jer kad vidiš stotinjak djece i entuzijazam roditelja zapitam se što bi bilo da toga nema, a ne bi bilo bez ljudi koji su spremni nešto odraditi bez naknade. Ima nas četiri, pet aktivnih, sada smo se kadrovski pojačali. Uskoro je stota godišnjica kluba. Nadam se da slijedi još boljih sto godina.“
Osim nogometa Babac je pripomogao kod pokretanja rukometa u Pakracu, jer je upravo on stao na gol u prvoj sezoni RK “Pakrac” člana tadašnje 1. ŽRL Bjelovar. Uz prijatelje Sikija, Renca, Jeru, Ostrmana i druge, rukomet je igrao nekoliko sezona, a posljednju je čak preselio u polje gdje je razgrtao protivničke obrane kao stasiti pivotmen.
Idu mu i sportovi bez lopte. Član je SKI kluba Omanovac, doduše nikad nije stao na skije, no u logistici se uvijek nađe posla…

Nakon svega, kad sve obaveze odradi, vraća su kući gdje ga već dvadesetak godina čeka supruga Danijela kojoj je prsten stavio još tamo 1997. godine . Rezultat sklada su djeca – Sven, rođen 2002. godine i dvije godine mlađa kćerka Nina. Za sina kaže da je njegova kopija. Sve pomalo, onako - polako. Danas je nogometaš Hajduka i primjeran učenik, a jednog će dana biti medicinar, tako bar danas tvrdi. Kćer je druga priča. Iz nje kipti talent. Već danas je prava mlada dramska umjetnica s nekoliko javnih nastupa iza sebe. Talentu u prilog, spretna je i u obiteljskim objašnjavanjima s ocem koji, kao iskusan kriminalista, na trenutke nije siguran stoji li pred njim kćer ili glumica.

Kad sabere stvari, Željko ili Babac, pa podvuče crtu - životom mora biti zadovoljan, a zadovoljni smo i mi jer je sudbina još tamo 1975. ovako postavila stvari i umjesto dalekog njemačkog sjevera - ovakvim momkom nagradila nas.