Sinoć su na svečanoj akademiji u Hrvatskom domu dr. Franjo Tuđman dodijeljene nagrade pobjedničkim radovima na 8. literarnom natječaju „Mladi i Domovinski rat“ koji Udruga policije branitelja Pakraca i Lipika provodi u suradnji s gradovima i pakračkom i lipičkom osnovnom školom. Objavljujemo pobjedničke radove.
LORA TOMIĆ: Nećemo zaboraviti
Kod bake i djeda za nedjeljnim ručkom često odlutamo u prošlost. Baka opisuje mali grad u kojem je bila razvijena drvna i tekstilna industrija, u kojem su svi stanovnici bili zaposleni, druželjubivi i sretni ljudi. Gradić u kojem bi predvečer svakoga dana ljudi šetali, pričali, smijali se i tako ispunili ulice. Voljela bih da je i danas tako.
Zatim djed započinje svoju priču o tome kako se Pakrac pretvorio u razrušen i pust grad. Početkom kolovoza 1991. godine većina srpskih obitelji napušta grad jer je 19. kolovoza u ranim jutarnjim satima počeo napad minobacačima, mitraljezima i strojnicama. Grad su okupirali vojnici Jugoslavenske narodne armije predvođeni četnicima koji su imali u planu stvoriti Veliku Srbiju s granicom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Napali su Policijsku postaju nemoralno i bez milosti kako bi imali grad pod kontrolom. Napadali su bolnicu, školu, a nisu imali obzira ni prema stanovništvu koje se još nalazilo u gradu. Svi su ostali iznenađeni novonastalom situacijom te prestrašeni jačinom i silinom projektila koji su rušili grad i pretvarali kuće u ruševine. Padala je kiša metaka i topovskih granata. Svi su se bojali za svoje živote, zato su starci, žene i djeca napustili grad, a muškarci su ostali braniti ga. Ti naši hrabri vojnici borili su se s vrlo malo oružja, ali s velikim žarom u srcu. Bilo je teško, mnogi su dali život za slobodu, no uspjeli su. Pakrac je oslobođen i Hrvatska je priznata u Europi i svijetu. Opisuje nam djed događaje kao da je sve to bilo jučer…
Baka ga lagano dodirne po ruci, bez riječi se pogledaju i nastavljamo s desertom. Danas, hodajući gradom u društvu prijatelja, primjećujem obilježja ratnog razaranja i obećavam da nećemo dopustiti da se zaboravi što se dogodilo. Svi zajedno ćemo se truditi da naš Pakrac postane ono što je bio nekada u bakinoj priči.
TIA LNENIČEK: Branitelji su nam poklonili slobodu
Počelo je. Prve granate su pale na moj mali grad. Kolovoz 1991. Pale su i prve ljudske žrtve. Moja majka je tada bila u kući sa svojim roditeljima i bratom. Zbog ratnog vihora morali su napustiti vlastitu kuću, u suprotnom bi bili do jutra mrtvi. Kuća u kojoj su živjeli bila je pod opsadom u takozvanoj Krajini. Njihovi dojučerašnji susjedi bili su sada njihovi najveći neprijatelji. Rat od ljudi napravi najveće neprijatelje. Nikome ne donosi ništa dobro, osim što ljudi ginu za nečije ideale.
Opet se čuje tutnjava. Danas je posebno nemiran dan. Umjesto cvrkuta ptica, čuju se topoti, urlici, povici i ništa drugo. Ljepota nestaje. Priroda kao da je mrtva. Ne čuje se zvuk dobro poznatih cvrčaka, pjev vrapčića, niti se vidi ljepota plavog neba. Sve ono što nosi ljepotu, sakrila je tama, ratnički topovi, minobacači i neprijateljski tenkovi koji žele uništi sve ono što je priroda stvorila da se ne posjeduje, već da se voli i čuva.
Djedovina je svetinja,a ognjište naš dom. Hrvatska je danas slobodna. Hrvatska je moja domovina. Danas moja Hrvatska slavi svoju slobodu. Moja braća i ja danas smo u njoj slobodni, zahvaljujući mojim roditeljima i njihovom suborcima. Ipak u ratu 1991. godine stradalo je mnogo hrvatskih branitelja. Mnoge obitelji nisu danas sretne kao moja, jer ostali su bez očeva, sinova, majki ili braće. Danas slušamo o Vukovaru, Gradu heroju. U njemu su stradali mnogi branitelji, ali i djeca, žene i nedužni stanovnici grada mučenika. Danas se njihova imena nalaze na masovnoj grobnici na Ovčari. Danas su njihovi životi prošlost i pripadaju povijesti, hrvatskoj povijesti. Mi živimo u sadašnjosti. Oni, hrvatski branitelji, na svoj su način dali svoj doprinos u stvaranju Republike Hrvatske. Sloboda je ono najvažnije što su oni nama poklonili, ali cijena je bila previsoka, u zamjenu su dali svoje živote. Ipak, danas je Hrvatska ponovo u problemu, podijeljena je između političkih stranaka i njihovih ideala.
Jedni žele Hrvatsku, drugi žele Hrvatsku, ali svi u vlastiti džep. Hrvatska ne stane u ničiji džep, ona je jedinstvena ili ipak nije? Ponovno smo sluge, ali ovaj put od vlastitog naroda. Izgleda da smo sada sami sebi najveći neprijatelji. Sluge smo politike i želje za njihovom moći i za vlasti. Tko će nas sada obraniti od nas samih?
