Daniel Eraković je Zagrepčanin kojeg je u Pakrac prije osam godina dovela želja da se bavi uzgojem lješnjaka. Pakrac je odabrao radi toga što je ovdje u startu mogao, što kroz kupovinu od privatnih osoba, što kroz zakup državnog zemljišta osigurati dovoljno zemljišta za start, ali što je jednako bitno, i dovoljno veliku parcelu za obradu mehanizacijom. Od samog početka ušao je u posao ozbiljno, jer se nije namjeravao baviti uzgojem lješnjaka kao hobijem, nego kao ozbiljnom gospodarskom djelatnošću s kojom bi osiguravao svojoj obitelji materijalnu egzistenciju.
Od 2009. godine je podigao plantaže lješnjaka na skoro 40-tak hektara državne zemlje koju je kupio te na još 15 hektara zakupljene zemlje, dok na 12 hektara kupljene zemlje planira lješnjake posaditi ove jeseni.
Kupio je značajan dio neophodne mehanizacije, prvenstveno traktor s brojnim specijaliziranim priključcima kao što su prskalica, malčer, usisavač za berbu lješnjaka i slično. Na svom poljoprivrednom obiteljskom imanju zapošljava stalno dvije osobe, a povremeno, naročito u sezoni berbe, i više (uvijek iz najbliže - pakračke okoline).
Posađene lijeske su još u izuzetno mladoj dobi, jer ljeska daje puni urod tek od sedme godine starosti. U dosadašnjim, zbog mladosti ograničenim berbama, s plasmanom ploda nije imao problema jer je našao partnera, tvrtku koja ih plasira u izvoz u Njemačku, što je, s jedne strane, značilo možda manju cijenu od one koju bi eventualno mogao postići na tržištu, ali mu je, s druge strane, smanjilo troškove plasmana vezane uz marketing i izgubljeno vrijeme uz vrlo važnu sigurnost. Kako mu je veći dio lijeski zasađen 2008. i 2009. godine upravo lani su trebale dati prvi puni urod. No osujetio ih je krajem travanja mraz koji je „pobrao“ oko 80 posto planiranog uroda. Unatoč tome, Daniel ne odustaje i postoje ozbiljne namjere za proširivanjem, kako dokupom još jednog traktora i druge mehanizacije, tako i ostalom pratećom logistikom. No, problem je što zemlje u većim parcelama nema, osim u vlasništvu RH i Daniel je u jesen 2014. godine podnio zahtjev za zakup 30 čestica (djelomično fizički povezanih) ukupne površine 36 hektara na području Kusonja i Batinjana, ali već skoro dvije i pol godine državna administracija ne odgovora na njegovu ponudu:.Takav odnos ambicioznog poljoprivrednika ljuti jer mu ne omogućuje proširivanje, a gubitak vremena u uzgoju svakog voća pa i orašastog je zbog neophodno potrebnog protoka vremena do pune berbe veliki problem. Da je administracija reagirala u neko normalno vrijeme, Daniel bi 2015. godine već bio u zakupu i nakon neophodnog uređivanja, prošle jeseni ili ovog proljeća bi sadio na tisuće novih sadnica.
Od šikare do plantaže – puno truda i novaca
Naime, i ova zemlja, za koju je zainteresiran Daniel, je kao i gotovo sva druga zemlja u vlasništvu RH koja nije bila u zakupu, obrasla drvnom masom, koju je najbolje definirati kao šikara koja zahtijeva puno rada i truda da bi se privela mogućnosti sadnje ili sijanja. Prema Danijelovim iskustvima, za uklanjanje tog drvenastog nekontroliranog izraslog bilja, sada već starog 20-ak godina, potrebno je, osim puno ljudskog rada, i angažiranje bagera, traktora i kamiona da bi se dobila površina spremna za prvo oranje. Tako dobivena drvna masa, kako je riječ uglavnom o okruglicama promjera manjim od 15 centimetara, je krš koji nema tržišne vrijednosti, ali ga treba ukloniti. Nakon toga slijedi uklanjanje panjeva, pa tek onda zahtjevno oranje. U njegovom slučaju, kao podloga za plantaže lijeske sije se trava, a slijede i drugi radovi tako da u pripremi do sadnje treba potrošiti oko 15 tisuća kuna po hektaru.
Da je riječ o velikim ulaganjima, Daniel ilustrira i podatkom da se državno zemljište, ovisno o nekoliko čimbenika, prodaje u prosjeku za oko 23.000 kuna po hektaru što strašno opterećuje početna ulaganja u poljoprivredu ili proširivanje proizvodnje.
Kao nekoga tko, ne samo da želi živjeti od poljoprivrede nego i zapošljavati druge, to ljuti posebno zbog na velika zvona proklamirane politike o razvoju poljoprivrede kroz obiteljske poljoprivredna gospodarstva ili neke druge najčešće manje oblike registrirane poljoprivredne proizvodnje Uz to čudi ga i takav odnos administracije tim prije što kvalitetno korištenje zemljišta omogućuje i samoj državi prihode.
Također ne odobrava visoku cijenu bilo zakupa bilo prodaje poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu koji je sada na snazi. Misli da bi država osigurala sebi veći prihod od te zemlje i druge koristi da smanji cijene i omogući poljoprivrednicima razvoj koji bi na taj način uplaćivali u državne kase svih razina i druge razne vrste prihoda kao što su porez na dohodak, porez na dobit, PDV te brojne parafiskalne namete (slivne vode, ceste, šume i slično).
Pored navedenog, a što je i najvažnije, kroz korištenje zemlje porasla bi zaposlenost i spriječilo odlazak mladih iz Hrvatske. U svemu tome, prvi bitan pomak bi bio da državna administracija brže reagira na ponude pristigle od onih koji žele tu zapuštenu zemlju obrađivati.
Danijel i dalje strpljivo čeka svoju priliku da kroz zakup državnog zemljišta širi proizvodnju lješnjaka pokraj Pakraca i zapošljava, kao i do sada, radnu snagu isključivo iz najbliže okoline. Zajedno se nadajmo da će kroz najavljenu ovoproljetnu izmjenu niza zakona koji reguliraju poljoprivrednu proizvodnju dobiti priliku da već ove godine sa državnog zemljišta počne krčiti šikaru i pretvarati je u kultivirano korištenje. Možda na taj način u nekoj budućoj čokoladi „Milka“, ili nekog drugog svjetskog imena, ova slastica bude profilirana lješnjakom uzgojenim u Pakracu.