U današnje vrijeme kad je posve normalno u mjesečni kućni budžet uračunati trošak na vlastito održavanje ili ljepotu, mala je vjerojatnost da i kod nas u Pakracu postoji osoba, ovdje mislim na ženski rod, koja nije čula za kozmetički salon Bona Dea. Smješten na mjesto gdje se oduvijek radilo na ljepoti, u prostor bivšeg frizerskog salona „Lepka“, danas je na ponudi gotovo sve. Mirela Miletić, vlasnica, kći poznatih pakračkih obrtnika i frizera Slavka i Ivanke Lepka, tamo još 1995. Pakračanima je ponudila do tada u gradu nepostojeću uslugu.
„Nastavila sam tradiciju obrtničke obitelji koju su njegovali moji roditelji koji su ovdje imali muško – ženski frizerski salon. Prije toga su isti imali u Badljevini koji je radio još tamo od 1957. godine sve do 1974. kada posao sele u Pakrac i rade sve do 1995. godine“, započinje svoju priču Mirela podsjećajući na dane kad se na šišanje išlo isključivo „kod Lepke“.
Osnovnu školu završila je u Pakracu, a četiri godine srednje kozmetičarske u Zagrebu. Iako se možda očekivalo da će „mala Lepkinica“ nastaviti obiteljski biznis i u ruke primiti češalj, četku i škare - nije se ostvarilo. „Uh, mogu i danas osjetiti onaj agresivan miris kemikalije iz ženskog frizeraja, jer nekad preparati nisu bili kao danas. Još tada sam znala da ne želim raditi taj posao“. U dogovoru s roditeljima, tada još prijeratnih dana, izučila je za kozmetičarku i išla putem obiteljskog plana koji joj je po završetku školovanja nudio finu perspektivu garantiranu vizijom preuređenja frizerskog salona u kozmetički, nove saune, solarije i na katu modernu teretanu. No, kao i mnogima, planove i snove uništio je rat.
Roditelji su poratnih dana nastavili raditi svoj posao sve do 1995. godine kad se u posao uključuje i Mirela pa proširuju uslugu kroz novi kozmetičko – frizerski salon „Bona Dea“. U ponudi je bilo svega onog što jedna žena treba. Izdvojit ćemo razne tretmane lica, depilacije, masaže ili šminkanja, dok frizerski dio i dalje odrađuje mama. Kako se tada živjelo od nove ponude u gradu? „Iako sam mogla ostati živjeti u Zagrebu, srce je vuklo u Pakrac tako da sam znala što i koliko mogu očekivati. Moglo se, nisu to bili veliki novci, no ljudi su u to vrijeme češće izdvajali novac za sebe. Žena si je mogla priuštiti tretman ljepote bez problema, možda iz razloga što je cjelokupan život bio jeftiniji. Danas je sve skuplje, u živote su nam ušle razne tehnologije i novi prioriteti na koje odu novci pa se to odrazilo i na ženinu brigu o sebi. S te strane promet je slabiji nego prije, s druge pak strane danas dobna granica potencijalne klijentele je znatno snižena. Djevojke se brže razvijaju, naprednije su, ali je i kolektivna svijest takva da se ne libe u ranijoj životnoj dobi posjetiti kozmetički salon i naručiti bilo kakvu vrstu usluge pa kad se sve stavi na vagu ide nekako“.

Iako u salon primi i mlađe djevojke, naručene tretmane odrađuje isključivo uz prisutnost i dopuštenje roditelja. Jer, ako ona neće, hoće konkurencija koja u gradu postoji. Za to ne brine, ima posla za sve, kaže, i dodaje da je ona ipak jedini školovani kozmetičar u gradu koji ima objedinjenu i raznoliku ponudu.
Slobodno vrijeme provodi s obitelji. Kod kuće je čeka suprug Darko s kojim je u braku 19 godina te dvojica sinova, stariji Lovro i mlađi Fran. Lovro je rođen 1999. godine i srednjoškolac je koji polazi daruvarsku agroturističku školu, dok je Fran „sedmaš“ ,već danas odličan u stranim jezicima i za svoje godine vrlo određen što se tiče budućnosti u kojoj si je namijenio kuhaču i poziv kuhara. „Kao pokojni djed…“ kaže Fran.
Za supruga voli reći da je bio suđen. Simpatizirala ga je još od davne 1984. godine i prvih pogleda pa je od statusa simpatije Darko kroz vrijeme „dogurao“ sve do muža. Tako valjda ide kad je suđeno…

Iako je struka i posao koji danas radi uopće ne povezuju sa sportom, upravo je sport ono što ispunjava značajan dio Mirelina života. Da nije kozmetičarka, kaže, probala bi s kineziologijom i na taj način ostala uz sport. „Probala sam ritmiku, košarku i odbojku gdje sam imala i neke zapažene rezultate u osnovnoškolskim danima. Zamisli mene, danas imam 159 cm, a tek onda…ali nije me to omelo da se prijavim u odbojkaški školski tim. Svašta sam isprobala…“

Mada kod kuće u dvorištu ima postavljen koš i stol za stolni tenis, ne krije da joj je najveća strast aerobik pa otkriva kako više od 20 godina neprekidno vježba po tri puta tjedno. Ima svoju žensku ekipu uvijek spremnu za step aerobik, aerobik ili pilates. „Možda se po mom obujmu struka ne bi reklo, jer sam veliki gurman, ali stvarno obožavam vježbati i volim taj osjećaj da sam napravila nešto dobro za sebe i svoje zdravlje. Iako preko 40, osjećam se odlično, jer ako nešto želiš, onda ni godine, a ni nedostatak vremena nisu opravdane isprike“
Posebno izdvaja dane u godini s ekipom iz Palijativnog tima Lipa koji su je angažirali da povodom Dana zdravlja kroz ranojutarnje vježbanje s građanima promovira zdrav način života. „Dan zdravlja se održava u sklopu Dana planeta zemlje i to jutro se u Pakracu na više lokacija odrađuje jedan tip razgibavanja, laganog aerobika. Prije dvije godine sam pred robnom kućom vodila ranojutarnje istezanje s grupom umirovljenika, dok sam prošle godine vodila vježbe u holu pakračke bolnice“.
Iako je aerobik strast, posljednjih godina prihvatila se jednog neobičnog i relativno novog sporta u Pakracu po čemu je danas prepoznaju i oni sugrađani koji ne zalaze u salone za ljepotu. Streličarstvo. „Znala sam da postoji Streličarski klub „Kuna“ Pakrac, ali nisam nikog tada poznavala. Tek sam jednom prisustvovala prezentaciji streličarstva na Omanovcu, probala i zaljubila se. Od tada pa do danas ja sam Kuna“, priča o počecima karijere koja je već sad u obitelj Miletić donijela medalje, pehare i državne naslove.

„Imam dosta uspjeha, posebno sam se bazirala na 3D streličarstvo koje mi dopušta i ogledanje u međunarodnoj konkurenciji. Sudjelujem na jakim turnirima, a kao najvrjednije rezultate izdvojila bih naslov prvaka Hrvatske, pobjedu u hrvatskom kupu te drugo mjesto na vrlo jakom Jadranskom kupu u konkurenciji natjecateljica iz Slovenije i Italije koje su nastupale s puno kvalitetnijom opremom. Bila sam i peta u svojoj kategoriji na SP u Mađarskoj gdje se natjecalo 360 streličara iz 12 zemalja. Za dobre rezultate posebno sam zahvalna kolegi i mentoru iz ekipe Dariju Maroševiću – Masnom koji nosi zasluge za sve što sam naučila“. Koliko ulaže u sebe kao natjecatelja, koliko košta oprem i koliko košta biti „Kuna“? Kotizaciju za natjecanja plaća sama, dvadesetak turnira godišnje po 120 kuna nije malo, od opreme koristi drveni luk pa tu, kaže, prođe najbolje jer je održavanje najjeftinije. „Odabrala sam taj drveni, jer se sjećam da smo još kao klinci izrađivali drvene lukove i strelice, no pokazalo se i kao najjeftiniji za održavanje. Ne košta sve to toliko novca koliko vremena. Sezona traje cijelu godinu, a treniramo tri puta tjedno pa još natjecanje, ako je važan turnir okupljamo se svakodnevno.“ Obitelj je unatoč čestim izostancima podržava i najžešći su Mirelini navijači.
Osim trofeja, naslova, nagrada i putovanja najvrjednije što joj je streličarstvo dalo jesu nova poznanstva i prijateljstva. „Provodimo jako puno vremena zajedno pa smo se dobro skompali, iako smo potpuno različiti - generacijski i po životnim uvjerenjima i karakterno, a opet super funkcioniramo. Toliko dobro da smo se i privatno zbližili pa danas slobodno mogu reći da su „Kune“ moja druga obitelj.
Kad nije na putovanjima zaputi se sa suprugom i sinovima u Šumetlicu, na obiteljsko imanje na početku sela gdje imaju svoj mir. „Suprug je tamo gotovo svakodnevno, ja kad stignem, ali nađemo svoje zajedničke trenutke. Pokušavamo nešto malo i raditi pa smo nedavno dali zemlju na analizu i rezultati su pokazali da je njezina relativna kiselost pogodna za sadnju borovnice. Sad smo u tom filmu i gotovo sigurno ćemo krenuti s određenim brojem sadnica“.

Ništa novo za Miletiće koji, kako se Mirela voli pohvaliti, vole eksperimentirati s voćem i povrćem pa su u Šumetlici već posađeni goji, tomatilo, bamija, peruanske jagode, plavi krumpir i meksički krastavci. Uspije li nešto, bilo bi to jednog dana pravo osvježenje u ponudi tradicionalne pakračke tržnice zatrpane klasičnim sezonskim voćem i povrćem. No, ništa od toga, Mirela kaže da ne planiraju na tržište, niti im je motiv zarada pa ukoliko se zaželite pravih meksičkih krastavaca ili poželite kušati peruansku jagodu, morat ćete potegnuti sve do šumetličke oaze Miletićevih …