“Stvari su se kroz život odvijale i posložile baš onako kako sam priželjkivala i danas mogu reći da živim svoj san. Jest da je kofer uvijek uz mene, istina je i da većinu radnog vremena provodim na kotačima uz nove i drugačije ljude, no zamislite, ima li išta ljepše u poslu kojim se bavim od uvijek novih i drugačijih buđenja u, birajte, Rimu, Parizu, Budimpešti, Firenzi, Amsterdamu ili Londonu. Za moj avanturistički duh to je vrh“, u dahu razgovor otvara Pakračanka Lana Tessari, koja je za životni poziv odabrala turizam i sve što uz njega ide.
Danas radi kao turistički vodič za jednu australsku turističku agenciju. Iako se „titula“ turističkog vodiča na prvu loptu čini lako dohvatljivom, u Laninom je slučaju ona dobrano potkrijepljenja godinama školovanja u turističkom fahu pa ne treba dvojiti da ovaj kompleksan posao odrađuje po najvišim zadanim standardima.
Mlađe dijete poznatih pakračkih obrtnika Vlade i Jasne Tessari i mlađa sestra brata Tomislava, rođena je na ludi dan, 31. prosinca 1987. Već se po datumu rođenja dalo naslutiti da će oko „male“ uvijek biti veselo i ponešto drugačije. Nemirnog duha kakva je, Pakrac joj je oduvijek bio tijesan, mašta je nudila putovanja, muving, avanturu i svijet. Stoga je redovne škole pozavršavala u Pakracu, srednju gimnazijsku klupu zamijenila je onom fakultetskom zagrebačkom, gdje je diplomirala i postala prvostupnik u turističkom menadžmentu dok je danas magistar poslovnih komunikacija.
Na prvi posao u turizmu nije dugo čekala. „Još dok sam studirala prijateljica Sandra Bunčić, koja danas živi u Amsterdamu i vlasnica je turističke agencije, ponudila mi je da preko ljeta radim s grupom turista koji su u Hrvatsku došli na višetjedni team bilding. Bila sam im pratnja i tu sam doživjela prve kontakte sa stranim turistima, istestirala svoj engleski jezik i shvatila da je upravo to ono što želim raditi u životu. Osim ove hrvatske ture, za Sandru sam honorarno odradila još dva angažmana, a za drugi sam potegnula sve do sjevera i hladnog Islanda. Sve to se događalo od 2011. do 2013. godine“.
Nakon diplomiranja vratila se u Pakrac, iz roditeljskog doma slala prijave, javljala se na razne natječaje, odradila stručno osposobljavanju u PC Pakrac i čekala. Preko zime odluka je pala da na ljeto ode u Dubrovnik gdje se preko njihove Turističke zajednice prijavila za posao. Radila je razne stvari, od iznajmljivanja bicikala ili kajaka pa do vođenja manjih turističkih grupa. Svidjelo joj se, ali svidjela se i ona poslodavcu pa je suradnja dogovorena i za dogodine. No Lana je htjela više. Ono što ju je privlačilo bilo je parkirano u dubrovačkoj luci. Ogromni brodovi za krstarenje – kruzeri, nudili su priliku da se otisne u svijet, napravi krug ili dva i zaradi ozbiljniju lovu. „Na kruzerima se može dobro zaraditi, nišanila sam posao na recepciji. Puno se radi, ali dosta se toga vidi, doživi pa i nauči. Upoznate nove ljude, različitih kultura, otvorenih pogleda, a osim punog džepa, vratite se kući puni saznanja i novih dojmova.“ Nije se uspjela prijaviti. Unatoč tečnom engleskom jeziku koji se u turizmu ipak tretira kao temeljni ili materinji jezik, kao minus je označen nedovoljno znanje stranih jezika. „Snalazim se s talijanskim i španjolskim no nedovoljno, tako da je ta opcija otpala.“
Europski „trip leader“
U Dubrovniku je tijekom posla upoznala ljude iz australskog poduzeća Top Deck koje se bavi turističkom djelatnošću, između ostalog i organiziranjem turističkih tura za svoje poslovne klijente. Prijavila se za posao trip leadera, čovjeka koji je zadužen za grupu ljudi i brine o njima. Posao podrazumijeva brigu oko svega, od organizacije putovanja, hrane, smještaja do dodatnih aktivnosti. Na molbu za posao odgovoreno je pozivom na razgovor u europsku bazu poduzeća koje se nalazi u Londonu.
„Iako sam se školovala, na tom sam razgovoru za posao vidjela koliko škola i diploma ispadaju sporedni u odnosu na urođene vještine, prvenstveno komunikacijske, ali i one javnog govora. Temeljito su me pretresli pitanjima o iskustvima, ambicijama ili međuljudskim odnosima. Škola i moje obrazovanje u eliminacijskim razgovorima vrijedili su jedva 50 posto, ostalo sam morala biti ja, osoba koja ispunjava visoka očekivanja“.
Uspjela je. Krajem 2015. godine stigao je pozitivan odgovor. Uvrštena je na trening, tamo se to tako zove i podrazumijeva sedam tjedana putovanja po Europi i upoznavanja popularnih turističkih destinacija i njihove povijesti koje je startalo travnja 2016. godine. „Kroz trening putovanje Europom koju smo obišli u cijelosti, kandidati su otpadali sistemom eliminacije. Možeš ti sve naučiti, ali ako se ne znaš nositi s ljudima, a ima svakakvih ljudi, sa stresom i situacijom – jednostavno otpadaš. Ima tko može.“ S poslodavcima je poslije komunicirala iz Pakraca, usvojeno gradivo demonstrirala i prezentirala iz rodnog kraja putem laptopa i online konferencije. Konačnu prezentaciju i dodatnu obuku pred posao odradila je u Nizozemskoj.
Sve je to ok, sve super, ali kako preživjeti do prve plaće? Iz priče se vidi da je tu puno ulaganja u sebe i prije prve zarade…
„Sve se radi na principu samozapošljavanja. U Hrvatskoj imam otvoren obrt i sklapam ugovor s poslodavcem. Plaćena sam dok tura traje, dok radim. Ostale dane troškove snosim sama. Mogu reći da sam zadovoljna, iako ljudi imaju krivu predodžbu da se tu vrti velika lova. Možda je velika za naše okvire, ali živjeti u razvijenijoj zapadnoj zemlji s ovim prihodom ne bi bilo lako. Govorim o godišnjoj bazi, jer sezona ne traje cijelu godinu pa ono što se zaradi od travnja do listopada je sve. Mogući su neki zimski angažmani, no to se radi po izboru“, objašnjava Lana i dodaje da u cijeloj priči nije nezanemariv niti roditeljski „poguranac“ bez kojeg ne bi došla u poziciju raditi ono što voli.
Kod kuće u Europi
Ljeto istine je stiglo, prvi posao, kako je to izgledalo? Prva je sezona većinom bila u autobusu. Dobije grupu ljudi pa im u vožnji, kao u filmovima, priča o znamenitostima pojedinog kraja.“ Bilo je super, napravilo se puno kilometara, primjerice u 18 dana više od četiri i pol tisuće, ali to meni nije problem.“ Kao što je ranije rekla, to je tek dio obaveze koje ima prema turistima „na tim putovanjima ja sam im i tata i mama. Za sve se obraćaju meni, od uobičajenih stvari do eventualnih problema s dokumentima ili slično.“ A tu Lana ima dragocjenog iskustva, no o tome par redaka kasnije…
Osmijeh na licu ove mlade osobe odaje da uživa u onom što radi. Ništa čudno kad na kotačima obiđeš pola svijeta, kad si kod kuće u Londonu, pa zaletiš do Firenze, Pariza ili Berlina. I šta sad? Gdje je tu Pakrac i hoće li se ikad više vraćati? Pomalo je smiješno bilo uopće pitati ovako nešto, no ajde.
„Pakrac je uz London moja baza u koju se uvijek vraćam. Za moj grad me veže obitelj i svaki slobodan trenutak koristim da se vratim. Uglavnom je to u dužim pauzama. Za kraće se zadržim u Londonu. U Pakracu imam i prijateljicu od malih nogu, Sendi Štrbac, no tu uglavnom i završava neka moja veća poveznica s gradom. Duža izbivanja čine svoje, život i budućnost ipak vidim negdje drugdje. Gdje? Smije se, „e, puno me pitaš sad!“
Kofer najbolji prijatelj
Momka nema, tako bar kaže, a klasičnu obiteljsku priču ne misli graditi još neko vrijeme. „Za mene je ovo život, ono što sam htjela to živim, a obitelj? Stignem…u budućnosti se prvo želim negdje stacionirati, stvoriti si nekakvu bazu pa onda redom. Jer dok mi je kofer najbolji prijatelj, ostalim stvarima nema mjesta u životu. Bar još četiri godine, pa tek sam krenula kako treba..“
Ok. Što radi u slobodno vrijeme? Putuje. Privlači je oduvijek Jugoistočna Azija, turistima egzotična i zanimljiva destinacija. I jeftina, dakako. „Posjetila sam s frendicom Tajland i Kambodžu, pa u drugom naletu Laos i Vijetnam. Pamtit ću taj posjet do kraja života. Naime, u Vijetnamu su mi ukrali dokumente i ostavili me u bijelom svijetu tek s mobitelom. Kolegice s kojima sam bila su otišle kući, a meni su lopovi, koji su tamo folklor, priuštili desetak dana produženog boravka. Svako zlo za neko dobro, danas barem svojim klijentima bez problema pojasni proceduru ukoliko zagube koji dokument. Ambasada, privremene putovnice i te stvari..“Zna Lana, naučila“, smije se.
Ovu zimu provodi u Pakracu. Odmarat će, kaže, do travnja, a onda na posao. Ambicija ima. Što će i gdje raditi, glavu ne razbija. Neizvjesnost, autobus i nove avanture čekaju. Hoće li danas, sutra autobus zamijeniti nekim uredskim poslom u londonskom sjedištu poslodavca, nije previše izvjesno niti važno. Ionako uživa u ovom svom, kako je više puta naglasila, poslu iz snova. Kad je tako, ne treba previše planirati, samo nastaviti…