Na današnji dan 1992. godine na Gavrinici je razmijenjena posljednja velika skupina od 60-tak logoraša zloglasnog logora Bučje koje su agresorske srpske snage mjesec dana ranije pred oslobodilačkom akcijom Hrvatske vojske preselile u tada okupiranu Staru Gradišku. U više manjih ranijih i kasnijih akcija razmijenjeno je još oko 200-tinjak zarobljenika, ali za najmanje 22 se sudbina ne zna niti danas. Njima u čast, kao i u čast nemalim patnjama preživjelih logoraša i danas je održan komemorativni skup na mjestu nekadašnjeg logora gdje je unazad desetak godina izgrađena kapela sv. Antuna, spomenik i križ tim patnjama.
Na komemorativnom skupu vijence je položilo i zapalilo lampione 13 izaslanstava jedinica lokalne i regionalne samouprave od Siska do Osijeka, jer je agresor u logor smještavao zarobljenike sa znatno šireg područja od pakračkog i lipičkog te razne udruge stradalničke i braniteljske populacije kao i izaslanstva HV I MUP-a, a u svojstvu izaslanika Predsjednice RH odavanje počasti je predvodio Ferdinand Troha, zamjenik požeško-slavonskog župana.
Govoreći on je podsjetio na značajna događanja prije 25 godina kao što je 3. siječanj i Sarajevsko primirje, odnosno 15. siječanj Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, događaje za koje su uvelike značajna ranija zbivanja na zapadnoslavonskoj bojišnici koja su predstavljala prekretnicu Domovinskog rata i kada je postalo jasno i agresoru i međunarodnoj zajednici da je Hrvatska realnost. Otud i 16. siječnja ta čuvena razmjena zarobljenika kojom su se na slobodu vratili bar dio zarobljenika ovog srpskog logora, ali ne i svi. Stoga je ovo mjesto na kojem se dogodio strašan zločin i mi danas suosjećamo s obiteljima stradalih. Ne možemo puno toga razjasniti obiteljima nestalih, ali možemo podijeliti s njima suosjećanje što i činimo. Stoga mi je drago da su ovdje danas i osnovnoškolci koji na taj način svjedoče događajima od prije četvrt stoljeća što je dio naše visoke cijene slobode koju smo morali platiti, rekao je izaslanik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović.
Anamarija Blažević, pakračka gradonačelnica i sama potomak osobe kojoj se izgubio svaki trag na Bučju, pozvala je da se prisjetimo dr. Ivana Šretera, ali i još najmanje 21 osobe koji se iz ovog logora vode kao nestale.
„Uvijek u ovakvim prilikama potičem branitelje i stradalnike da pišu i pričaju o teškim, ali slavnim događajima iz Domovinskog rata. Stoga hvala učiteljima koji su dovezli danas djecu na Bučje. Oni moraju znati što se ovdje prije 25 godina dogodilo. No, unatoč tom protoku vremena još uvijek ni mi odrasli ne znamo sve što se ovdje dogodilo. Znam da su svjedočanstva preživjelih logoraša teška, ali svejedno ih pozivam da ih zapišu. Ponovo naglašavam da mi ne tražimo osvetu, tražimo samo istinu i pravdu. To su zaslužili svi oni koji su ovdje nestali, ali svi ostali zatočeni koji su ovdje dovedeni samo zato što nisu Srbi, rekla je pakračka gradonačelnica ponovivši apel svima koji nešto znaju o dr. Šreteru i drugim 22 nestalim osobama da progovore bez ikakvog straha.
Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji i zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, posebno je pozdravila nazočnost Udruge antifašista Pakraca i Lipika jer su ovdje zatočeni oni koji su se suprotstavili velikosrpskom fašizmu, najvećem fašizmu na ovim prostorima koji je preko granice živ i danas odakle nam ponovo šalju agresivne poruke na što u Hrvatskoj nitko nije reagirao.
Ovo je mjesto na kojem mnoge obitelji osjećaju bol, ali i ponos, mada ova tišina ništa ne govori o ljudskim patnjama koje su se ovdje dogodile, a o čemu šute i hrvatski mediji, rekla je Alvir.
O teškoćama preživljavanja u logoru Bučje, ali i teškoćama koje proživljavaju i poslije oslobađanja kao i o nedovoljnoj brizi šire zajednice za bivše logoraše emotivno je kratko govorila Lipičanka Zlata Kranjčec, bivša bučka logorašica.
Molitvu je predvodio pakrački župnik Matija Juraković, a u povodu ove komemoracije Duško Štrbac i prijatelji su tradicionalno istrčali maraton od Pakraca do Bučja.