U povodu pravoslavnog Božića, vjernicima koji slave ovaj veliki kršćanski blagdan po julijanskom kalendaru obratio se episkop pakrački i slavonski Jovan.
"Pripremaj se Vitlejeme, otvori se svima Edeme, ukrašavaj se Efrato, jer je u pećini od Djeve procvjetalo Drvo života: Umni raj se pokaza u Njenoj utrobi, a u njemu božanski zasad. Mi koji od njega jedemo živi bićemo, nećemo umrijeti kao Adam. Hristos se rađa, da obnovi pali obraz!"
Ovo je bogoslužbena pjesma - tropar - koja se u pravoslavnim crkvama poje u razdoblju pred Božić, pripremajući nas za praznik Rođenja Hristovog- a to za nas u Pakracu znači u vrijeme između slavljenja Božića po gregorijanskom i julijanskom kalendaru, od 25.12. do 7.1. - koji nam otkriva ono “jedino novo pod Suncem”, a to je da se istiniti Bog, jedan od Svete Trojice, rodio od žene i od nje primio u cjelini i ljudsku prirodu, postavši i istiniti čovjek, a pritom ostajući Bog.
Tako započinje povijest koja će se nastaviti Hristovim izlaskom na svoje poslanje među ljudima - što je bilo krštenjem od Jovana Preteče u Jordanu; Hristovim ulaskom u Jerusalim kada je bio prepoznat od jevrejskog naroda kao Izbavitelj-Mesija, koji je jedini u davnini bio poznao istinitog Boga i kroz Mojsija primio Zakon Božiji; ustanovljivanjem Tajne pričešća Tijelom i Krvlju Gospodnjom na Veliki Četvrtak; odricanjem naroda od svoga Mesije, Hrista, i njegovim raspinjanjem na Veliki Petak; Vaskrsenjem Hristovim rano ujutro “u prvi dan sedmice”, u nedelju; Njegovim vaznesenjem na nebo poslije četrdeset dana; i konačno silaskom Svetog Duha, trećeg lica Svete Trojice, na Njegove učenike nakon deset dana od Vaznesenja, u dan Pedesetnice u Jerusalimu, na Gori Sionu.
Kao što kaže drevna pjesma, sve to Hristos čini da bi obnovio istinski ljudski lik, koja ona naziva obrazom, koristeći staru slavensku riječ. To je bogomdani ljudski lik, načinjen prema Božijem liku, koji je Adam dobio stvaranjem, a koji je narušio prekršivši zapovijest Gospodnju i bio izgnan iz Raja. Na Božić, Bog postaje čovjek da bi svojom božanskom prirodom obnovio čovjeka, i postavši čovjekom, podigao čovjeka u visine božanstva.
Bog koji postaje čovjek - najveće je i najneshvatljivije čudo od svega što se desilo u povijesti kosmosa; zato i pjesmopisac naglašava biblijska mjesta: Efratu, Edem i konačno Vitlejem koji se na jevrejskom jeziku naziva Beyt Lechem, “Dom hljeba” da bi pokazao kako se Hristos, Bogomladenac, rodio na konkretnom mjestu i u konkretno vrijeme, kao i svaki čovjek koji dolazi na svijet.
Jedino tako svaki hram podignut u slavu ovaploćenog Boga može biti Njegov dom i Njegov svjedok, koji se osvećuje time što se u njemu pričešćujemo istinskim Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Zato hramovi jesu voljeni, i građeni i ukrašavani s ljubavlju jer su uzdarje Bogu za Njegov dar nama.
Prije nekog vremena, čitao i gledao sam jednu crtanku koju su uradila pakračka djeca. U njoj su bile nacrtane sve značajnije građevine u Pakracu, i uz svaku od njih je bila napisana njena mala povijest. Uz pravoslavnu Sabornu crkvu i Vladikin Dvor pisalo je “Ja eto još nisam onako lijepa kako bih željela i trebalo da budem…” Na ovaj pravoslavni Božić, to dijete može ući i u Sabornu crkvu i u Dvor i vidjeti da oni postaju onako lijepi kako su i nekad bili i kako bi željeli i trebali da budu, a ta ljepota će se uskoro preliti i na njihove spoljne zidove, obnavljajući njihov izvorni lik i ljepotu. Ima li većeg čuda Ovaploćenog Boga i ljepšeg dara Pakracu od Njega koji se prije dvije tisuće i sedamnaest godina rodio od Djeve Marije u Vitlejemu?