Prosinac i kraj godine je po mnogo čemu specifično razdoblje i izuzme li se blagdanska obilježja,  malte ne svatko će koristiti neke druge atribute da ga opiše. Jedno od tih mogućnosti svakako je i činjenica da djeca dolaze više nego u ostatku godine do izražaja. Prvenstveno po darivanju. započinje se već početkom prosinca sa sv. Nikolom koji darove nosi po kućama, crkvi, vrtiću, ali i nizu udruga i drugih javnih prostora. Još se njegovi darovi, ako su u pitanju slatkiši, niti ne potroše, a stigne drugi djeci najomiljeniji djedica Djed Božićnjak ili nekadašnji Djed Mraz mada ga neki i danas tako zovu.

Kraj i početak godine možemo okarakterizirati i kao vrijeme nostalgije. Pripremajući se za doček naredne godine, nerijetko se sjetimo prijašnjih godina i vremena. Povežemo li te dvije teme nameće nam se pitanje kako danas žive djeca u Pakracu i u čemu se taj život razlikuje u odnosu na doba od prije 30 ili 40 godina.

vrtic

Naravno pri tom treba krenuti i od nekih brojčanih pokazatelja. Govorimo o približno tisuću naših najmlađih stanovnika  na području administrativne jedinice Grad Pakrac jer dječji vrtić pohađa 200-tinjak mališana od jedne do šest godina starosti, pri čemu se neka u tom uzrastu ipak izvan ove ustanove,  a pakračku osnovnu školsku u dobi od sedam do 15 godina još 664 djece. Naravno kao što je manje njihovih roditelji nego prije 1991. godine, tako je približno i upola manje najmlađih naših stanovnika.

Pitanje razlike u sadržajima djetinjstvima od prije 30-tak godina i danas  odmah u prvi plan stavlja sveprisutne mobitele, internet, Play stationi i slična čuda tehnologije. No više nas zanima  ona nematerijalna  strana kao što su sadržaji društvenog života.

I roditelji i djeca manje kod kuće

Prvi problem  je u ritmu života njihovih roditelja. Vremena kada se radilo od 6 do 14 sati pa je nerijetko poslijepodne, a posebice nedjeljom, cijela obitelj bila na okupu su davno iza nas. Danas većina roditelja je znatno zaposlenija, radi se duže, radi se više poslova pa ostajem manje vremena za obitelj. No, i djeca su danas znatno manje kod kuće nego prije nekoliko desetljeća. Za to se pobrinula društvena zajednica koja je kroz različite ustanove, udruge, sportske klub ove i slične segmente organizirala znatno više sadržaja nego što su ih imala djeca u osamdesetim i sedamdesetim godinama.  Druga bitna razlika je da su prije 30 ili 40 godina djeca išla za sadržajima za roditeljima tipa obiteljskog ili sindikalnog izleta i slično. Danas u brojnim slučajevima i situacijama roditelji idu za djecom. To je naročito izraženo u sportskim aktivnostima djece gdje su obvezno roditelji ti koji su najvjerniji i najvatreniji navijači svoje djece, a uvijek su prisutni i kod raznih drugih javnih nastupa.

Sport najzastupljenija van nastavna aktivnost

Sport je  sigurno danas u Pakracu  najzastupljenija vanškolska  aktivnost u dobi između pete i 15 godine. Mlađim generacijama će to danas izgledati čudno. No pred samo četrdesetak godina  pakrački sportski klubovi nisu radili s djecom. U NK Hajduk, u mlađe kategorije se dolazilo tek po završetku osnovne škole. Ostali nogometni klubovi, izuzevši susjednog NK „Slavonca“ kao i ostali sportski klubovi u to vrijeme još nisu radili s mlađim kategorijama i djeca su sport organizirano upražnjavali tek na nastavi tjelesnog odgoja, odnosno u sportskim školskim sekcijama. Hajduk je početkom osamdesetih godina počeo spuštati dobnu uzrast u kojoj se počelo trenirati, da bi od prije nekoliko godina došao na razinu predškolskog uzrasta koje okuplja u igraonice, te po selekcijama mlađi od 8, mlađi od 10, mlađi od 12, mlađi od 14 godina i juniora. Kroz tih šest kategorija okuplja oko 130 djece mlađih od 15 godina, ali za tu aktivnost je značajno bar polovina njihovih roditelja bez kojih, što u Hajduku u svakoj prigodi naglašavaju, kompletan program ne bi bilo moguće provesti u klubu organiziranom na amaterskoj osnovi. Tu dolazimo do one tvrdnje da su nekada djeca išla za roditeljima, a danas roditelji sadržajno idu za djecom. Hajdukovi mladi nogometaši se natječu u ligama od Bjelovara do Iloka i bez prijevoza roditelja, njihovu materijalnu i organizacijsku pomoć to ne bi bilo moguće. Tako bar 30-tak subota ili  nedjelja godišnje na desetke obitelji se značajan dio dana druže u automobilu  putujući na utakmice  ili na stadionu čime su stvorena i brojna obiteljska prijateljstva. Danas mogućnost organiziranog bavljenja nogometom već imaju i svojim mjesnim klubovima i djeca, ne baš tako mala, ali nakon 12-te godine i u Donjoj Obriježi i Badljevini.

nogomet-djeca

Nakon nogometa rad s djecom počele su i drugi pakrački i lipički sportski klubovi pa danas se djece mogu od prvih školskih dana baviti organizirano rukometom (40-tak djece) stolnim tenisom (15-tak) pa čak i streličarstvom (desetak), šahom....  U biciklizmu zbog napornosti sporta u Pakracu se s djecom ne radi. No ponovo ih ponešto  ima u motocrossu s kojima nova klupska generacija ponovo započinje rad u najmlađoj dobi, a prilikom osnivanja Moto kluba Pakrac, sredinom 90-tih godina, upravo su najbrojniji bili mali natjecatelji u dječjim konkurencijama. Interesantna je primjer kuglanja. Pred 30 godina se to smatrala kavanskim sportom u kojem ne da se nije radilo s djecom, nego je djeci dolazak na kuglanu čak i u pratnji roditelja bilo nepoželjno. Unazad par godina KK „Slavonski banovac“ ima školu kuglanja za djecu već u nižim razredima osnovne škole, a od lani djeluje i liga u kojoj se mali Pakračani, njih desetak, natječe s vršnjacima Siska i Novske.

Djeci je vrlo omiljena aktivnost našeg Bujinkan seishin dojo kluba u kojem je aktivo 20-tak djece mlađih od 15 godina koji se u borilačkim vještinama ne natječe, ali učestalo vježbaju. Zbrojimo li sve te brojke uz mogućnost da smo nekog nenamjerno zaboravili dolazimo do više od 200-tinjak djece, ili skoro svakog trećeg osnovca koji se aktivno bavi nekim od sportova za što neki od njih troše i desetak sati tjedne aktivnosti, a nerijetko kada se putuje u Vinkovce (Hajduk) ili Varaždin (rukomet)  i više. Naravno, kako smo već istaknuli, nerijetke su tu cijele obitelji ili bar jedan roditelj.

dsc_3449

Veoma prisutna i glazba

Sve do sredine 90-tih godina i početka rada  Osnovne glazbene škole Pakrac u našem gradu jedinu glazbenu naobrazbu djeca i mladež su dobivali kroz jedan sat tjedne nastave tglazbenog odgoja, a sviranje nekog instrumenta u dječjim godinama se učilo po privatnim kućama bez mogućnosti bilo kakve službene verifikacije te vještine. Pohađanje glazbene škole je bila privilegija djece u velikim gradovima. Danas je  skoro stotinu djece, ili  skoro svaki šesti polaznik pakračke osnovne škole posije podne angažiran u nastavi u glazbenoj školi. Ta kreativnost nerijetko se kombinira ili nastavlja u udrugama koje se bave glazbom ili folklorom, pa djecu kao male glazbenike ili folkloraše vrlo često srećemo na nastupima Tamburaškog orkestra Pakrac, Češka besede, KUD-a Seljačka sloga. Sve one, kao i KPD „Sloga“ u više kulturnih aktivnosti (sport, dramska) ima cijele sekcije posvećene isključivo osobama mlađim od 15 godina, a nerijetko su podijeljene i u više starosnih kategorija.

Društvima, bilo sportska, bilo iz  domene kulture su djeca potrebna iz najmanje tri razloga: treba ih naučiti da zavole sport ili glazbu u najranijoj fazi kako bi dobili s vremenom nove članove seniorskog uzrasta i pri tom ih naučiti toj vještini kako bi se nosili s konkurencijom. Djeca su odličan mamac za privlačenje publike i drugih posjetitelja na manifestacijama, a najbolji pokazatelj toga je činjenica da je tradicionalno ožujska priredba „Poklon mome gradu“ događaj koji najviše napuni u godini pakračku sportsku dvoranu. I treći razlog je, u odnosu na djecu,  pomalo sebičan; dječji kategorije su odlično pokriće za rad udruge za koju je najlakše dobiti novce iz proračuna ili donatora te doprinosi njenom imiđu.

Segment društvene aktivnosti koji sve više dolazi do izražaja su udruge koje se bave različitim socijalnim aspektima uključujući u to i različitu skrb za djecu. Najbolji primjer toga je Udruga roditelja i djece sposobnim potrebama „Latica“. I prije tridesetak godina je bilo djece s posebnim potrebama. No sve do pojave „Latice“  na pakračkom području nije bilo udruge koja se o njima skrbila te su ona bila prepuštena isključivo brizi roditelja koja se obavljala unutar vlastitog doma pa su tako i roditelji i djeca boravili kod kuće. No, „Latica“ je posve senzibilirala društvo za takve osobe, oni su postali nezaobilazni dio svake gradske priredbe što je još jedan dobar pokazatelj kako se poredak u društvu mijenja i kako djeca, a da toga nismo niti svjesni, postaju vodiči svojih roditelja i određuju pravac interesa pa tako mnoge majke koje nisu znale tri elementarna nogometna pravila ubrzo nakon uključivanja svog sina u natjecanja  postaju eksperti za zaleđa  i žute kartone.

dsc_8046

 

Velika socijalna osjetljivost

No socijalna politika prema djeci ne provodi se samo kroz udruge i Centra za socijalnu skrb već na različite institucionalne načine od kojih mnogi nisu bili pred 30 godina poznati ili bar toliko zastupljeni. Posebice to dolazi do izražaja kroz obitelji koji su registrirani korisnici socijalne pomoći pa njihova školska djeca imaju često besplatan školski topli  obrok. Svake godine po jedna  skupina takve djece boravi o trošku proračuna na Dječjem odmaralištu „Cvrčak“ GD  HCK Pakrac  na Viru. U razmjeni sa prijateljskim gradovima iz Slovačke već nekoliko godina skupina pakračke i lipičke djece ide na skijanje u Slovačku što je pred i znatno manje od 30-tak godina bilo nezamislivo. Naravno djeca su i srednjoškolci i studenti. nekada su s gradske razine dodjeljivala jedna stipendija godišnje (takozvani Titov fond), te nekoliko kredita za srednjoškolce i studente koji su se kasnije morali vraćati. Danas gradsku stipendiju u Pakracu  može dobiti svaki redovni  student od druge godine na dalje, a učeničke stipendije nitko niti neće u obliku u kojem su ponuđeni. Pored toga proračun sufinancira razne odlaske na natjecanja, nabavku neophodnih pomagala i slično, a za Dan Grada, mada skromno, novčano se  nagrađuju uz učenike koji su postigli dobre rezultate na natjecanjima i njihovi  mentori

Kada govorimo o školovanju i tu su drastične razlike. Nekada su postojali ljetni i zimski praznici. Svi ostali dani u školi su bili nastavni i sastojali su se od četiri do šest sati nastave u razredu s izuzetkom jednog dana u godini koji je bio rezerviran za školsku ekskurziju. Danas je školska godina prepuna „Dana otvorenih vrata“, „Dana bez dnevnika“, nastave u prirodi i kako se već sve ne zovu zabavni nenastavni sadržaji koji odmaraju djecu od svakodnevnih aktivnosti.

Nema danas više organizacije u gradu koja djeci ne pridodaje posebnu pažnju u svom radu. Prisutna su i u radu Hrvatskog crvenog križa, a u tom segmentu ne treba zaboraviti Udrugu izviđača „Pakra“ u kojem se desetak odraslih volonterski bavi isključivo radom u interesu 50-tak djece članova, pa planinarsko društvo i mnogi drugi, a nažalost čak i Udruga slijepih.

Naravno sve to košta, i kao što smo već spomenuli najveći finansijer svih tih aktivnosti usmjerenih prema najmlađim našim stanovnicima je gradski proračun. Od nekih 15-tak milijuna kuna koliko proračun Grada Pakraca ima vlastitih prihoda najveći pojedinačni potrošač je Dječji vrtić  „Maslačak“ za čije potrebe rada, bez investicija, se godišnje potroši više od 3 milijuna kuna.  Tu je još oko milijun kuna za sve udruge pri čemu se najviše tih sredstava opet potroši na djecu; oko 250 tisuća kuna ode na stipendije malo starije djece, ali djeca su prisutna i u svim ostalim stavkama komunalne potrošnje, investicija i slično.

osmi-razredi-nastava-1

Pred njima zahtjevna cjeloživotna bitka

Ukupno uzevši  biti dijete, čak i u razrušenom i ratom osiromašenom Pakracu danas je puno sadržajnije i ljepše nego prije 30-tak godina. Tako i treba biti. Naša djeca kada narastu bit će uslijed konkurencije sve te silne pameti i znanja usvojenih u zahtjevnim školama, stalno uznapredovale tehnologije gdje se nove generacije vrlo pametnih strojeva izbacuju i po više puta godišnje, tržišnoj i političkoj utakmici stavljena u vrlo zahtjevnu cjeloživotnu bitku. Pored toga, sadašnje školske generacije Pakračana, za razliku od stanovnika nekih drugih gradova,  kada odrastu još uvijek će morati izgrađivati ono što je u ratu porušeno prije nego su se oni rodili i još uvijek će morati liječiti različite zaostatke materijalnih ratnih rana. Naravno ne smijemo pri tom zaboraviti da će morati vračati i naše kredite s kojima smo ih mi zadužili.

Za sve te zadaće treba ih pripremiti tijekom odrastanja. Upravo zbog toga dok su mali zaslužuju svu našu moguću pažnju. Da uživaju dok ne odrastu. Uvjerite ih da to čine polako. Muke nas odraslih će ih sigurno čekati.