Željko Špelić je umirovljeni časnik Hrvatske vojske, predsjednik Udruge časnički zbor Pakrac-Lipik. U vrijeme rata je bio jedan od čelnih ljudi 76. pakračkog bataljuna, angažiran u obrani Hrvatske od prvih dana. Posljednja dva mjeseca izložen je na Facebooku svakodnevnim uvredljivim napadima dijela nekadašnjih suboraca, a nedavno je i službeno napadnut na skupštini Udruge UHBOL PTSP. Što je razlog tome pitali smo ga u ovom razgovoru ostavši i sami pomalo zatečeni žestinom njegove reakcije. 

Skoro dva mjeseca na Facebooku Vas napadaju da ste nedavno „vodali četnike po županiji“. Od subote 5. studenog i održavanja skupštine UHBOL PTSP Pakrac-Lipik je to postalo i službeno, a da nama, a vjerojatno i mnogima drugima, nije poznato što se i kada točno događalo. Možete li nam to pojasniti?

Ovo je prvi put da me za cijelo to vrijeme netko pita što se točno dogodilo.  Već duži niz godina surađujem s Centrom za nenasilnu akciju. To je mirovna organizacija iz Sarajeva koja je u mreži međunarodnih organizacija za promicanje mira. Ideje te organizacije i krajnji cilj je da uradimo sve moguće da nam se ponovo ne dogodi rat. Članovi te organizacije su sve ljudi koji imaju iskustva rata, ne ono izdaleka nego s prve linije bojišnice i uglavnom su invalidi, dakle kompetentni da prenose na druge ljude razloge zbog čega nam se ne bi trebao dogoditi novi rat jer znamo da rat ništa ne rješava već sve probleme zbog kojih rat započinje se rješavaju pregovorima i dogovorima. Ideja mi se svidjela iz više razloga: prvo je to što se promovira mir da se ne ponovi rat i da se on ne bi dogodio ni mojoj niti bilo čijoj  djeci. Drugi moj cilj je bio prikupljanje podataka o našim nestalima tijekom rata. Kroz ovu mirovnu organizaciju sam u kontaktu s ljudima s raznih strana i koristim ih za prikupljanje podataka. Blizu smo tog da dođem u kontakt s ljudima koji su bili na našem ratištu samo s druge strane i želio bih na tu temu razgovarati s tim ljudima. Konkretno, na jednoj konferenciji  u Skopju mi je prišao predsjednik jedne od srbijanskih boračkih organizacija ljudi koji su sudjelovali na ratištima u Hrvatskoj, on konkretno kod Osijeka i preko njega znam da i kod njih ima inicijative za prikupljanje takvih podataka. I oni imaju nestalih i želja im je da razmijenimo te podatke. To mi se čini korektno i interesantno jer to nikoga ništa ne košta. Naglašavam, ja tamo nisam niti predstavnik države, niti udruge, nego nastupam isključivo kao Željko Špelić, privatna osoba, pri čemu uvijek i s ponosom ističem da sam časnik hrvatske vojske, da sam aktivno sudjelovao u oslobodilačkom Domovinskom ratu, i da sam predsjednik Udruge Hrvatskog časničkog zbora Pakrac-Lipik. U tim aktivnostima bio sam u Brčkom, Zavidovićima, Konjicu, Bosanskom Novom, došao sam do nekih Prijedorčana koji su bili blizu našeg ratišta. Ti kontakti su potrebni da se uspostavi povjerenje i razmjene informacije. Možda urodi plodom jer smo svi svjesni da su s protokom vremena šanse sve manje.

I kako dolazi do posjete Pakracu?

U sklopu tih aktivnosti osmišljen je i  program obilaska Pakraca predstavnika veterana pet vojski: vojske Jugoslavije, vojske Republike Srpske, armije Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Meni je bio cilj da dođu vojni veterani iz Srbije i Bosne da vide da mi ovdje ne jedemo malu djecu već da ovdje žive sasvim normalni ljudi i naravno da vide posljedice rata na području Pakraca. Izradio sam prijedlog programa koji su oni prihvatili. S obzirom da je trebalo doći više od 35 osoba koje imaju i posebne zdravstvene potrebe, bili su smješteni u Daruvaru u hotelu. Odmah nakon prve večere po dolasku, kada smo ih upoznavali s programom pridružio nam se i daruvarski gradonačelnik Dalibor Rohlik i predstavnici daruvarske HVIDR-e.

Kada je to bilo?

Sporni obilazak bojišnice

Osmog rujna. Iz Pakraca sam još pozvao i odazvali su se Stipan Grgić i Marijan Čapek. Prema tada dogovorenom programu sljedeće smo jutro obišli nekadašnju pakračku bojišnicu. Nakon polaganja zajedničkog vijenca u parku na spomen obilježju poginulim daruvarskim braniteljima na kojem je pisalo da predstavnici svih vojski odaju počast žrtvama, obišli smo Spomen sobu Domovinskog rata i pogledali kratki film Daruvar u Domovinskom ratu. To je  ono najvažnije: mi odajemo počast žrtvama, nikoga ne osuđujemo, nikome ne praštamo i nitko se nikome ne ispričava. Obilazak je obavljen iznajmljenim autobusom jer su oni u Daruvar došli svojim automobilima iz svojih mjesta stanovanja.

Nakon toga, uz moje vodstvo, krenuli smo prema Pakracu: pored interesantnih točaka nekadašnje bojišnice uz moje objašnjavanje i dopunjavanje od strane Grgića i Čapeka, događaja najprije u Doljanima, vojarna Polom, Kip, Omanovac, potom Gornja Obrijež, Batinjani, Matkovac, sva naša poznata stratišta. Nakon toga spuštamo se u grad, preko Pilane i Kusonja do Bučja gdje smo kod bivšeg logora prvi put stali i gdje sam pojasnio što je tu bilo. Minutom šutnje smo odali počast žrtvama uz molitvu, svatko na svoj način.Vraćali smo se pored Rakovog potoka, gdje smo također odali počast stradalima i kapele u Kusonjama, te se zaustavili pred policijskom postajom Pakrac, gdje je počeo Domovinski rat. Tu je Stipan Grgić, sudionik tih događanja iz 1991. godine, objasnio početak rata u Hrvatskoj. Nakon toga smo obišli pakrački muzej vojne povijesti i otišli na Omanovac na ručak. Vraćajući se s Omanovca objasnili smo događanja vezana uz pakračku bolnicu, lipički park, ergele, sve bez zaustavljanja, samo uz usporavanje i objašnjavanje i iznenadilo me je koliko su ti ljudi upućeni u problem ergele i konja. Kroz Dobrovac, Kukunjevac, Antunovac i Marino Selo smo stigli u bivši motel na ribnjake gdje sam rekao da je tu bila smještena jedna naša postrojba čija dva pripadnika su počinila ratni zločin za koji su osuđeni i na odsluženju su zatvorske kazne što sam istaknuo kao dobar primjer kako bi svatko trebao rješavati svoje zločine. Na upit jedenog od sudionika „što je sa Pakračkom Poljanom“ odgovorio sam da je sudski postupak u tijeku u kojem je nepravomoćno osuđen Tomislav Merčep, a ja ne mogu taj slučaj komentirati jer ne znam što se tamo dogodilo. Vraćali smo se preko Brekinske, Kapetanovog Polja, Ploština, obje Obriježi uz zaustavljanje i odavanje počasti kod kapelice i kod spomenika Vladi Laučanu te se preko Sirača vratili na večeru u Daruvar. Svi smo bili zadovoljni kako je to dobro prošlo, nitko nas nije ružno niti pogledao i oni su se sljedeći dan vratili svojim kućama. Dva ili tri tjedna kasnije  je krenula priča.

Da li ste tijekom tog posjeta bili obučeni u odore?

Ne nitko. Svi smo imali svoju civilnu odjeću i to je nepisano pravilo. Nitko od nas tamo nije službena osoba.

Je li Vam poznato kakve su reakcije bile u medijima u susjednim državama?

Nešto sam pročitao na internetu i mediji u Bosni i Srbiji su to pozdravili. Konkretno beogradski Nin je o tom susretu objavio veću reportažu u kojoj je i moj iskaz. I Prva srbijanska televizija je napravila kratku reportažu o tome.

Je li je sve bilo korektno?

Koliko sam vidio da.

Tijekom tog druženja je li bilo govora o politici?

Ne, mi na takvim druženjima o politici ne pričamo. Govorimo o svojim iskustvima iz rata. Razgovara se o šteti koju je prouzročio rat, a što se na ovim prostorima i te kako vidi, a to nas motivira na ustrajnost u provedbi ovog programa.  Nemamo dvojbe tko je koga napao. Znam da nisam nikuda išao u rat za razliku od kolege iz Kruševca koji je pričao o svojim iskustvima kada je kao 19-godišnjak bio vrlo ponosni dio kolone tenkova koja je iz Srbije išla u rat u Hrvatsku i  na koju su Beograđani bacali cvijeće. Poslije, kada je vidio kuda ide i što se događa, bilo mu je žao. Zato će danas uraditi sve da se to više nikome ne dogodi. On, osim psihičkih stradavanja u suočavanju s posljedicama, fizički nije stradao, ali mu svejedno ne manjka motiva da se trudi da se taj rat više nikome ne dogodi.

Znaju li se ti ljudi od ranije?

Uglavnom da iz sličnih susreta mada ima stalno novih.

Napadi bez službenog stava koordinacije

Da li je o ta dva dana bilo poslije službenih razgovora na koordinaciji udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac-Lipik?

Na koordinaciji je bio taj prvi napad na mene i Grgića; da vodamo četnike, da smo izdali branitelje, Domovinski rat.

Jesu li bili pojedinačni napadi,  ili je to bio službeni stav koordinacije?

Pojedinačni napadi uvijek od istih pojedinaca: Miroslav Ivančić, Miroslav Vacek, Ivica Mateš-Jovo, Zoran Josipović koji ne žele slušati što se i kako dogodilo. Oni imaju svoju istu priču koju uvijek ponavljaju bez ikakvih argumenata.

Znači o tome se na koordinaciji nije glasovalo?

Ne, to je bilo pod točkom različito.

No, napadi su krenuli, najprije po Facebooku, a odnedavno i sa službenih mjesta, konkretno skupštine Udrugu UHBOL PTSP Pakrac-Lipik?

Ove spomenute ljude razumijem. Oni su uvijek protiv svega. I protiv veteranskog centra i svega. Da je u pitanju napad samo tih ljudi, koji se ponašaju kao neka vrsta ćudoredne policije, jer oni određuju što je ispravno moralno, etično ili domoljubno, a što nije, ja ne bih reagirao što me prozivaju za izdaju, vrijeđanje žrtava rata, vrijeđanje dostojanstva Domovinskog rata, jer to nisu osobe koje meni mogu spočitavati o moralnosti, etičnosti ili domoljublju. A evo zašto: Miroslav Ivančić je među prvima pobjegao iz Pakraca kad je počeo rat, a vratio se kad su bitke prestale, danas se predstavlja za najvećeg domoljuba i branitelja Pakraca. Miroslav Vacek, umirovljeni policajac koji se lažno i bespravno u javnosti predstavlja kao general hrvatske vojske, ne samo da nije časnik već nikada nije bio niti hrvatski vojnik. Ili Ivica Mateš – Jovo, karijerista koji ne bira ni sredstva ni načine da postigne osobne ciljeve. Na ovu reakciju odlučio sam se jer ti ljudi čine institucije. To su vijećnici Gradskog vijeća, zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Pakrac, vijećnik županijske skupštine i župan. Tu me jedino razočarao župan koji se ničim izazvan pridružio toj hajci. Bili smo u nekoliko navrata zajedno i nije ga interesiralo što i kako se dogodilo, ali me napada. I sada na obljetnici 76. bataljuna je rekao „da se neki ispričavaju“ aludirajući na mene što su naravno svi nazočni shvatili. Nisam se nikome ispričavao niti vidim zašto bi, niti imam takvu potrebu. Ne znam čemu ti napadi služe.

Vi ste časnik. Časnici su i oni, samo iz drugih vojski. Što su vas pitali?

Nisu časnici svi. Tu je bilo ljudi koji su obnašali vojničke dužnosti do, primjerice, zapovjednika pukovnije HVO iz Bihaća Franje Grgića.  Pitali su me kako smo se uspjeli obraniti.

Je li bio netko s druge strane da Vas u odgovoru dopuni na pitanje kako nas nisu uspjeli okupirati?

Pregovarao sam 1991., danas razgovaram

Nažalost ne. Ova organizacija je do sada došla do Bosanskog Novog mada su meni  interesantni Prijedor i Banja Luka, ali tamo još nismo pronašli osobu koja bi nam bila domaćin  niti možemo naći među bivšim borcima one koji bi o tome govorili. To je posljedica činjenice da su tamo još uvijek na vlasti oni koji su bili na vlasti i 1991. godine. Vjerujem da ćemo s vremenom naći i tamo sugovornika. Bez komunikacije nema ništa. Znam to jer sam s četnicima pregovarao 1991., 1992., i 1993. godine, prvi sam išao na Gavrinicu tri dana nakon Sarajevskog primirja. Na to sam ponosan jer smo upravo tim pregovorima dobili tijela poginulih u akciji Alfa kao i zarobljenike Pakračane i Lipičane iz logora Stara Gradiška. Onda sam pregovarao kao vojnik državni službenik, danas razgovaram kao privatna civilna osoba s ljudima s druge strane. To je bitna razlika.

Da li je o tome stav zauzela domaća časnička udruga?

Ne, zašto bi oni o tome raspravljali? Tamo sam bio kao privatna osoba, a ne ničiji predstavnik, pa ni Časničkog zbora Pakrac-Lipik mada vjerujem da ćemo na sljedećoj sjednici Gradskog odbora Časničkog zbora razgovarati i o tome. Pogotovo nakon skupštine UHBOL PTSP-a. Tražit ću i službeno očitovanje i koordinacije mada ostajem pri svome i neću odustati od potrage za tijelima onih koji se danas vode kao nestali. Nekim roditeljima sam davnih godina obećao da neću odustati od potrage za njihovom djecom. Osim toga, u budućnosti ne bih htio biti član neke buduće udruge roditelja poginulih branitelja, a još manje bih htio tragati za kostima svoje djece po nekim novim stratištima. To ne želim nikome i stoga ću ovu aktivnost, bez obzira na sve, nastaviti.

Mislite li da ta inicijativa može uroditi nekim rezultatom?

Svakako. U situaciji kada se političari svađaju, kada se međusobno oštrimo na rat, uspjeh je kada u svakoj od tih država progovori bar jedan glas i kaže glasno ja sam protiv rata. Uspjeh je tim veći ako je to glas nekoga tko je prošao rat i tko zna što je rat, što on nosi sa sobom u pogledu patnji, razaranja, boli. Meni je besmisleno reagirati na ove napade, na objede koje su usmjereni prema meni jer one objektivno ne stoje. Meni spočitavaju da sam u Marinom Selu okaljao obraz, čast i poštenje hrvatskih branitelja i Domovinskog rata, oni koji tamo nisu bili i oni koji me nisu pitali što sam tamo rekao i što se tamo dogodilo. Ja je nisam ukaljao. Ukaljali su je pojedinci koji su tamo činili zločine i koji su doprinijeli da nas drugi izjednačuju sa zločincima. To se na žalost kod nas dogodilo. To se ne može izbrisati niti sakriti.

Vi i Marijan Čapek ste prije nekoliko godina bili sličnim povodom u Makedoniji. I tada je bilo sličnih reagiranja samo na skupštini Udruge časnički zbor. Kako je to tada završilo i što je to bilo uopće u Makedoniji?

Bilo je to prije pet ili šest godina. Skupu u Makedoniji je prethodio skup u Pakracu. Riječ je o inicijativi za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, takozvani REKOM što je bila inicijativa hrvatske udruge Documenta i Fond za humanitarnu pravdu iz Srbije te Istraživačko-dokumentacioni centar BiH. Da puno ne duljim, riječ je o osnivanju komisije koja bi na području bivše Jugoslavije utvrđivala činjenice ratnih zločina. To je rađeno po primjeru iz Južnoafričke Republike i Argentine gdje se nakon aparheida i građanskog rata na taj način puno postiglo u otkrivanju grobnica masovnih pogubljenja. No prema ovoj inicijativi kod nas bi to bilo podignuto na znatno višu pravosudnu razinu koja je uključivala policiju, državne medije i prevelika ovlašćenja članovima komisije. Sve pakračke udruge su dobile materijale, statut od 30 stranica i obrazloženje od 120 stranica. Dao sam si truda da sve to pročitam. Sumnjam da je to netko drugi u Pakracu napravio. Više predstavnika pakračkih udruga je došlo na taj sastanak u Pakrac. No nakon pauze, u raspravi, sam ostao samo ja pa sam na kraju otišao na još dva sastanka, jedan u Zagrebu i drugi u Stubičkim toplicama i nakon dva mjeseca sam pozvan na sastanak veterana vojske svih država nastalih raspadom Jugoslavije u Skopju na koji je sa mnom išao i Marijan Čapek gdje smo se svi (veterani svih država sa područja bivše Jugoslavije)  usuglasili da nam je to na takav način neprihvatljivo, ali smo se upoznali i uspostavili kontakte. Inicijativa za REKOM je definitivno propala par mjeseci kasnije u Sarajevu, ali su kontakti ostali.

Hoće li na razini Centra za nenasilnu akciju biti još aktivnosti?

Aktivnosti se stalno odvijaju, mada ne znam gdje će biti sljedeće. Predviđeno je negdje u srednjoj Bosni.

Hoćete li ići?

Da.