Goran Labus je već 3,5 godine profesionalni dogradonačelnik Pakraca iz redova srpske nacionalne manjine. Izborna kampanja za tu dužnost za sljedeće izbore u svibnju iduće godine je već otpočela, rečeno je na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća Pakraca na kojoj su neki vijećnici osporavali potrebu da imamo profesionalnog dogradonačelnika. O tome kao i o problemima u srpskoj nacionalnoj manjini, njihovim političarima razgovaramo s još uvijek aktualnim dogradonačelnikom.

Tri i pol godine obnašate ovu dužnost. Kakva su iskustva?

Govoreći o gradskoj upravi, sredinom 2013. godine izabran sam na ovu dužnost i bilo mi je jasno da kao izabrani predstavnik srpske nacionalne manjine dolazim u ovu radnu sredinu na duže vrijeme. Nakon ovog protoka vremena, bez ikakvih ograda mogu reći da sam u gradskoj upravi od strane kolega s kojima radim dočekan iznad očekivanja.

Moja prethodnica na ovoj dužnosti je bila volonterka što se pokazalo kao ne dobra varijanta. Boraveći ovdje svakodnevno i družeći se stalno s ljudima puno bolje se mogu i uočiti problemi i rješavati ih nego kada se time baviš povremeno. Moje raspoloženje prema obavljanju tog posla, prema pomaganju ljudima radi kojih i od strane kojih sam izabran,  nikada nije dolazilo u pitanje.

Na prošloj sjednici Gradskog vijeća je potaknuto pitanje treba li ova dužnost biti profesionalna ili bi bilo bolje za srpsku nacionalnu manjinu da se ona obnaša volonterski, a tako ušteđeni novac se preusmjeri u konkretno rješavanje problema, primjerice u infrastrukturu u selima s pretežno srpskim stanovništvom. Kakva su vaša razmišljanja?

Ne želim ulaziti u motive zašto i od koga je pitanje postavljeno, niti braniti egzistenciju ili posao, već razmišljam o dužnosti koju sada obnašam. Mislim da profesionalno obnašanje te funkcije nije bačen novac. Radni odnos obvezuje. Problemi u srpskoj nacionalnoj manjini su veliki. Djelomično su oni tu zbog nebrige koja je bila prisutna 15-tak ili dvadesetak godina ranije i oni se moraju rješavati svakodnevno. To nije samo infrastruktura. Tu je zapošljavanje, tu su zaostala prava iz obnove, mirovinskog osiguranja, stambenog zbrinjavanja, iznajmljivanja kuća, plaćanja kazni. Jedan vrlo širok spektar općih poslova, pri čemu se u ovaj  ured ne obraćaju samo pripadnici srpske nacionalne manjine, ali niti samo pripadnici nacionalnih manjina. Ima tu pitanja svih građana što je posve u redu i posve logično. Profesionalnost toj funkciji daje i određenu ozbiljnost.

Ja sam o tome spreman razgovarati i već sam razgovarao na tu temu i s gradonačelnicom. Nije upitna moja spremnost za razgovor da li tu dužnost svesti na volontersku razinu. No, nisam siguran da postoje zakonski mehanizmi, a možda nije niti fer, da se sada kaže ova dužnost će biti volonterska, a razliku novaca ćemo trošiti na infrastrukturu jedne manjine, u ovom slučaju srpske. Ne znam kako to tehnički izvesti. Načelno se može o tome razgovarati da se ta sredstva ne daju osobi, nego zajednici, ali ne vidim mehanizam za to niti jamstvo. Generalno nije dobra poruka kada većina u određene mjere štednje kreće derogiranjem prava ranjivih skupina.

Postoje li na lokalnoj razini neki problemi koji su specifični samo za srpsku nacionalnu manjinu?

Dugogodišnje zanemarivanje infrastrukture

Srpska nacionalna manjina na području Grada Pakraca ima svojih specifičnih problema već time što je to najmlađa nacionalna manjina koje je u manjinu pretvorena iz naroda. Pored toga, razliku od drugih nacionalnih manjina, srpska ima u odnosu na većinski narod problem ratnog naslijeđa. Rata je bilo i iz tih parametra se vuku nemali problemi. Što se tiče infrastrukture, govorio sam o tome i na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća, ali i ranije, problemi proizlaze iz njihovog dugogodišnjeg ranijeg zanemarivanja. Postoji i problem zapošljavanja koji nije dobro riješen, mada moram naglasiti, u poslovima koje ugovara Grad Pakrac, nacionalna kvota se poštuje. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina teoretski daje vrlo velika prava nacionalnim manjima. No, praksa njegovog provođenja često nije adekvatna i za to ne možemo reći da smo zadovoljni stanjem. Imam dojam da su problemi zapošljavanja u privatnom sektoru  problemi otvaranja obrta i slično  manji.

Je li vi to hoćete reći da je u Pakracu teže otvoriti obrt Srbinu nego Hrvatu?

Ne, to ja ne mogu tvrditi. Sigurno bih 2002. godine rekao da, ali 2016. ne. No, svijest dijela  naših ljudi je još uvijek takav da su svjesni da imaju problem, a ništa ne čine na njegovom rješavanju, pa se on čini veći nego što je i ponekad se nepotrebno podvlači pod nacionalnu segregaciju. Tako često dolazi do shvaćanja da je problem tu zbog pripadnosti nacionalnoj manjini što nije uvijek tako.

Može li se govoriti da postoje dvije vrste problema; jedan je onaj za srpsko stanovništvo koje živi u gradu, a dugi za ono srpsko stanovništvo koje živi na selu, dakle problemi ruralnih i urbanih Srba?

Pripadnici srpske manjine koji žive na selu imaju probleme kao i pripadnici ostalih manjina i naroda koji žive na selu. Posebno naglašavam problem neadekvatne povezanosti javnim prijevozom. Mlađe srpsko stanovništvo koje živi na selu najčešće imaju OPG-ove, pa se sreću s problemima koje pogađa sve OPG-ove koji su najčešće vezani oko plasmana mlijeka, stoke, neadekvatne  cijene, problem divljači i slično. Ništa od toga nema puno veze sa segregacijom. U gradu pak ima visoko obrazovanih koji se izjašnjavaju kao Srbi i oni imaju problem sa zapošljavanjem. I tu su potrebne promjene svijesti, posebno u poštivnju stava da se zapošljavaju kvalitetni i stručni kadrovi. Treća kategorija su umirovljenici koji imaju problema kao i svi umirovljenici, osim što u pravilu ti ljudi žive uglavnom sami, djeca su daleko, i to stvara probleme kao što su samoća, fizička nemoć, potreba za pojačanom brigom ustanova ili udruga za pružanje te vrste pomoći. Mislim da se općenito može reći da pripadnici srpske nacionalne manjine dijele sudbinu ostalog lokalnog stanovništva. Ne postoji jasna diskriminacija prema pripadnicima srpske nacionalne manjine. Jedan od prvih poslova i dogovora s tadašnjim gradonačelnikom kada sam 2013. godine došao na ovu dužnost je bio dogovor da se pokušaju smiriti tenzije, ponajprije u tom sigurnosnom stanju. S ponosom mogu reći da danas tih problema ne vidim, kao što ne vidim da netko, samo zato što je Srbin ima problema u komunikaciji s gradskom ili državnom upravom, policijom, u bolnici, lokalima. S te strane mislim da samo napravili puno i ste strane Pakrac je miran grad.

Često se može čuti da selo u istočnom dijelu Grada Pakraca gdje uglavnom žive stanovnici srpske nacionalne manjine imaju cijeli niz komunalnih problema, više od ostataka jedinice lokalne samouprave.  Koliko je to točno i u čemu se oni konkretno ogledaju?

O tome se mogu podastrti brojčani podaci. Gradski proračun godišnje namjenjuje oko 200.000 kuna za razne poslove komunalne infrastrukture na području cijelog Grada i još oko 30.000 kuna za podršku održavanja vodovoda i slično. Svake godine od tih sredstava na istočno područje se uloži između trećine i četvrtine. Naravno, govorimo i o poljskim putovima, nerazvrstanim cestama i sličnim poslovima s kojima treba intervenirati na infrastrukturi. Promatrajući tako brojke ne mogu reći da ne postoji volja. Druga je stvar što je na tim poslovima bilo prije toga 15 godina neulaganja, pa se ova sadašnja jedva da i vide, ili se uopće ne vide. Infrastruktura se sanira i  samo ove godine na tim poslovima je potrošeno na spomenutom području oko 40.000 kuna u materijalu, cijevima, radu strojeva i slično. Infrastruktura svejedno nije u dobrom stanju i za dovođenje u dobro stanje vjerojatno bi trebalo i 10 milijuna kuna kojih u gradskom proračunu naravno nema. Pored toga, prisutan je i postulat da se ulaže proporcionalno gustoći naseljenosti. Ta sela su sva rijetko naseljena. Primjerice, u selu Koturići, udaljenom 6 kilometara od glavne ceste, živi 4 ili 5 stanovnika nekih srednjih godina i za detaljnije uređenje njihove ceste treba nam oko 80.000 kuna. S tim sredstvima mi možemo znatno popraviti stanje u naselju gdje živi 40 ili 50 stanovnika.  Ista je stvar i sa selom Donja Šumetlica. Ta dva sela jako dobro ilustriraju naše stanje: Grad Pakrac ima oko 800 kilometara poljskih putova i nerazvrstanih cesta. Pola toga je na istočnom dijelu Grada, rijetko naseljenom. Primjerice, selo Prgomelje. Čovjek je doselio iz Požege, kupio kuću, što je njegovo pravo. No, ima troje djece školske dobi  i tu ne možeš nešto ne napraviti jer djeca moraju u školu, a to je moguće samo ako je cesta prohodna. Općenito, infrastruktura nije na željenom nivou, ali se istina nedovoljno brzo ipak popravlja. Naravno da bi asfalt bio rješenje. No, to je sada nerealno, mada stalno ponavljam da održavanje prohodnosti tih cesta je životno pitanje. Vrlo brzo će ono biti i ekonomsko. Na istočnom području grada je kroz državnu obnovu, ne ulazim u motive zašto je to tako, u potpunosti sagrađeno puno kuća koje su sada prazne. No, taj kraj će uskoro biti „provaljen“ kao turistički raj i sigurno je da će doći ljudi iz Zagreba, možda i iz Slovenije, kupovati te kuće za vikendice što je u interesu Grada Pakraca. Da se razumije, ovo ne zagovaram, samo pokušavam realno sagledati stvari i to je tržišna neminovnost. Dakle, ako je Gradu Pakracu u interesu da taj kraj turistički oživi onda će morati tamo ponuditi i adekvatnu infrastrukturu, od cestovne do ostale, posebice pitke vode.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ima pravo na tri izravna saborska zastupnika. Da li su pripadnici srpske manjine u Pakracu imali od toga koristi u vidu pomoći s državne razine?

Bez pomoći saborskih zastupnika

Ne mogu se baš pohvaliti da su izabrani saborski zastupnici naše manjine pomogli ovom kraju i ovdje prisutnim pripadnicima manjine. To je pitanje koje zahtijeva i malo šire objašnjenje političkih prilika u srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Ovdje već 20 godina ne obnašaju dužnosti predstavnici Srba koji dolaze kao predstavnici dominante srpske stranke u Hrvatskoj: Srpske samostalne demokratske stranke (SDSS) i Srpskog nacionalnog vijeća. S druge strane, već 25 godina saborski zastupnici iz srpske nacionalne manjine dolaze iz redova te stranke, naravno, izabrani i glasovima ljudi sa ovog područja. Znam da zadnje tri godine nekih sredstava kao njihov doprinos nama nismo dobili. Bilo je razgovora i obećanja, slali smo projekte, ali ne znam za nešto što je urodilo plodom osim prije sedam ili osam godina asfaltiranje ceste za selo Kričke. Spominju se i ona dva mosta prema Prgomeljima i Tisovcu. No, koliko ja znam to je financiralo japansko veleposlanstvo.

Za lokalno srpsko stanovništvo veliki događaj je bio povratak slavonskog vladike prije dvije godine u svoje bivše sjedište u Pakrac. Od ove jeseni u administrativnoj funkciji je i Vladikin dvor. Koliko je to za lokalnu srpsku manjinu značajno u duhovnom, kulturnom i vjerskom pogledu?

Drago mi je da je ovo pitanje postavljeno. Vladika Jovan je odmah po ustoličenju 2013. godine odlučio vratiti sjedište u Pakrac. Vladika je mlađa osoba, obrazovana i puna energije te je odlučno krenuo u projekte obnove objekata eparhije i crkve. U tijeku je obnova ikonostasa, od ove jeseni u funkciji je administrativni dio dvora, a u tijeku je i obnova prostora u koji će se vratiti  eparhijska knjižnica, jedna od najstarijih i najvrjednijih knjižnica u regiji što će biti značajan kulturni događaj za Pakrac. Sve su to vanjske manifestacije i mene veseli svaka obnova u Pakracu. Velika je sreća vjernika pravoslavne crkve u Pakracu što Vladika ima i vrlo kvalitetne suradnike, od pakračkog paroha Đorđa na dalje. Sve su to ljudi koji su svjesni trenutka i sredine u kojoj žive, koji nisu radikalni i drže se poslanja vjere. Time okupljaju ljude oko sebe na bazi tradicije vjere što je  našoj nacionalnoj manjini vrlo bitno. Bitno nam je da znamo što smo i tko smo i samo tako možemo se kvalitetno integrirati u hrvatsko društvo. U tom smislu unazad nekoliko godina smo uspjeli ustrojiti u pakračkoj osnovnoj školi dodatnu nastavu na srpskom jeziku koju pohađa 14 učenika. Od lani smo ustrojili i pravoslavni vjeronauk koji pohađa 12 učenika i to je jedina škola u Hrvatskoj izvan istočne Slavonije koja ima pravoslavni vjeronauk unutar škole. Ministarstvo prosvjete plaća vjeroučiteljicu i nastava je u potpunosti uklopljena u prosvjetni sustav. Kada god sam u prilici ističem Osnovnu školu braće Radić radi činjenice da se u njoj izučava, uz materinji i uobičajene strane jezike, i četiri jezika nacionalnih manjina: mađarski, češki, talijanski i srpski. To je bogatstvo i manjine ne smiju biti teret nego dio društva koje obogaćuje sredinu kulturom, tradicijom, vjerom, gastronomijom i drugim. Mi taj dio do sada uspješno odrađujemo kroz djelovanje lokalnog pododbora SKD “Prosvjeta“. Naredni korak je da s tom raznolikošću dublje zađemo u stanovništvo te se planiramo u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“ iduće godine pojaviti sa štandom i na Grahfestu i na drugim gradskim manifestacijama. Mi smo tu, tu živimo i ne vidim zašto ne bi s time bili prisutni i na javnim manifestacijama i izvan Gavrinice.

Nedavno je vaš gradski vijećnik Nikola Ivanović promijenio stranačku pripadnost. Mijenjali ste i predsjednika u Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Pakraca. Nama koji nismo srpske nacionalne pripadnosti je teško to i pratiti. Pojasnite nam što se zapravo događa?

Izborna kampanja već počela

Već smo se dotakli političkih prilika i Samostalne demokratske srpske stranke. Godine 1997. u Pakracu je počeo djelovati Srpski demokratski forum koji je tada u Hrvatskoj bio veoma jak kao, ne politička, nego nevladina organizacija. Njegova jezgra iz tih godina je u Pakracu ostala i mi, Miroslav Grozdanić do 2009. godine, a ja do 2013. godine, se nismo bavili operativnom politikom. SDSS je osnovan u Pakracu 2003. godine od kada se biraju na razini grada i županije vijeća srpske nacionalne manjine. Međutim, na izborima birači srpske nacionalnosti nikada SDSS nisu davali većinsku podršku niti za dožupana, dogradonačelnika ili u Vijeću. Uvijek su neke druge liste dobivale više glasova. Za što nema potrebe da drugačije komentiram nego da je to volja birača srpske nacionalnosti. Na zadnjim izborima za Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Pakraca lista koju sam sastavio je osvojila 10 mandata, a lista koju je sastavilo Srpsko nacionalno vijeće je dobila pet mandata. Naknadnim pretumbacijama koje su uslijedile nakon razgovora s vijećnicima, za predsjednika Vijeća je izabran Obrad Ivanović što ne želim tumačiti nego kao volju većina izabranih u Vijeću. No, kao presedan ističem činjenicu da se čovjek nakon godinu dana predsjedavanjem Vijećem nacionalne manjine umorio, što je jedini takav slučaj u Hrvatskoj, ne među srpskom manjinom, nego među svim manjinama i dao ostavku. Kao kandidat se pojavio Nikola Ivanović, sin i gradski vijećnik koji je u Gradsko vijeće došao kao kandidat Demokratske partije Srba, ali je ove godine odlučio prijeći u SDSS, što je legitimno i njegovo pravo. Motiv ne znam, ali pretpostavljam da je riječ o većim političkim ambicijama tipa Sabor ili neka dužnost kroz nacionalnu kvotu na državnoj razini. Naravno, moguće je da je SDSS u njemu  prepoznao osobu s kojom može promijeniti to, za njih, nepovoljno političko stanje na razini cijele Požeško-slavonske županije. Da li su takozvani “preletači“ prepoznali da je politika SDSS i SNV godinama vođena od istih ljudi postala sujetna i da nije problem u lokalnim ljudima nego u njima, vidjet ćemo. Pretpostavljam da ćemo nastavak imati dogodine u lokalnim izborima i meni je žao što je ta grupa ljudi, ničim izazvana, već sada krenula u izbornu kampanju i pokušavaju već sada uvjeriti ljude da do sada ništa nije funkcioniralo, ali će sve biti drugačije kada oni dođu na vlast, a svi realni i upućeni znaju da se u politici takve promjene na bolje ne događaju preko noći.

Gdje je u svemu tome mjesto Veljka Đakule?

Veljko Đakula je i formalno i stvarno jedino predsjednik SDF-a. Veljko Đakula nije član Demokratske partije Srba koja se odnedavno utopila u jednu novu stranku Demokratski savez Srba, na čijoj skupštini smo bili Miroslav Grozdanić i ja, i koja okuplja na razni Hrvatske neke nove, mlađe generacije Srba koji se žele baviti politikom. Veljko Đakula dakle nije niti u jednoj političkoj stranci. On živi u Pakracu, ali najmanje djeluje u Pakracu i sve svoje napore da se pomogne srpskoj zajednici upražnjava u Zagrebu. U Pakračkom listu je jednom pisalo da je Đakula crvena krpa svima u Pakracu. Veljko Đakula je svjestan tih predrasuda o njemu i na kraju tako se i ponaša. Čuo jesam, ali ne mogu potvrditi da je pozadina prelaska Nikole Ivanovića iz jedne u drugu srpsku stranku nalog Milorada Pupavca da se ruši Veljko Đakula i ljudi oko njega. To ne znam, ali znam da njih dvojica nisu na istoj valnoj dužini.

Kakva je suradnja s dožupanom iz redova srpske nacionalne manjine Miroslavom Grozdanićem?

On i ja razmišljamo na sličan način i nikada ta suradnja nije bila u pitanju. Mi se čujemo na dnevnoj razini.

Nakon isteka 3,5 godine mandata što biste rekli svojim biračima; po čemu im je sada bolje?

Ne usudim se reći da je nekome bolje jer je boljitak individualna kategorija. Siguran sam da je dosta običnih ljudi u meni našlo interesa za suradnju i to funkcionira. Cijelo vrijeme radim na tome da se srpska zajednica, kao i druge manjinske zajednice, što više integrira u hrvatsko društvo i izbijemo tu famu da nas ovdje nitko ne želi. Stalno ponavljam, hajmo pisati molbe za posao, hajmo se natjecati. Idemo govoriti o svojim problemima jer su se vremena na lokalnoj razini promijenila: nema više naputaka iz Zagreba, nema više sprečavanja povratka.  Problemi su i dalje prisutni i mi i dalje moramo raditi na integraciji. Straha i još koječega više nema, sada je na red došla egzistencija. Srbima u Pakracu je egzistencijalno teže jer ne rade i  nemaju primanja dugog osnova (mirovina) kao većina Hrvata. Pomaka ima u privatnom sektoru gdje srećem zaposlene pripadnike srpske nacionalne manjine. Inače je problem Pakraca nedostatak investicija i jedan veći proizvodni kapacitet koji bi zaposlio 400 ili 500 ljudi koji bi u potpunosti riješio našu nezaposlenost.

Prošla je 21 godina od „Bljeska“. Doživite li danas na ulici da, zato što ste pripadnik srpske nacionalne manjine, ili još više njen dužnosnik, netko okreće glavu od vas, zviždi ili dovikuje za Vama, pljuje...?

Osobno već godinama nisam imao takva iskustva, ali mi se i nitko od mojih sunarodnjaka nije požalio s nečim sličnim. Niti na ovoj dužnosti nisam doživio nikakvu neugodnost mada sam svjestan da ima ljudi koji u kontaktu sa mnom u sebi nešto govore i kojima smeta što hodam gradom. Tu sam rođen i neki su mi upravo stoga zamjerili na mom dobrovoljnom sudjelovanju u Republici srpskoj krajini. Prošao sam dosta težak put jer sam odlučio ostati ovdje, ali mislim da su mi se korektnost i upornost na kraju isplatili. Godine 1995. sam bio u poziciji da sam razgovarao s dva posto stanovnika, a danas sam u poziciji da ne pričam s dva posto stanovnika. Nekada sam se osjećao u ovom gradu nesigurno. Danas sigurno. Meni je to sve skupa veliki napredak kao što mi je napredak sam ovaj intervju.