"Ovako ti je to bilo... rođen sam u Dubrovniku, ali sam svako ljeto provodio kod mojih u Pakracu i Lipiku, pa otud i moja poveznica s našim gradom. One ljetne dane i danas često zavrtim u glavi, pa ponovo sjedam u tatino krilo dok zajedno gledamo lipički Slavonac ili na „Partizanu“ Dudovo bure. Dobro, nekad sam išao onamo gdje nije vrvilo od mojih vršnjaka, recimo u  Kursalon gdje je moj Bela s društvom oko stola bacio koju kartu, ali meni je uvijek mjesto bilo uz njega, bilo gdje i bilo kad. Usadio mi je Bela ljubav prema sportu, ali i dobrom životu“, otvara nam tako jednu stranicu svog života Dean Nagy ili Deki kako ga svi u Pakracu znamo.

Bela je, prepoznajete već, Mladen Nagy - pakrački gospodin, čovjek iz sporta, svojevrsni boem kakav svi ponekad želimo biti, uvijek voljen u društvu, koje je nekad bilo zločesto i znalo - kad ima Bela imaju i svi oko njega, a Bela je imao... „Da, stari je dobar prema svima, odličan čak, no u prošlosti je bio loš za sebe. Iako mi uz njega nikada ništa nije nedostajalo, mogao je sebi učiniti bolje. Iako, kad ga danas gledam, dobar je on tip, drži se uspravno, iako su ga posljednjih godina ljuljali žestoki vjetrovi, ako tako mogu reći… Danas, nek mu je pakračkog Hajduka i malo mira i - sve valja.
Uglavnom, ljetni dani djetinjstva bili su vezani uz tatu, a onako „na malo duže“ u Pakrac sam došao krajem sedmog razreda osnovne, kad sam nakon određenih dječjih nestašluka uzrokovanih pubertetom na preporuku direktora dubrovačke škole osim razreda i škole zamijenio i Dubrovnik. Nisam se baš nešto bunio, u Pakracu sam već imao krug dobrih prijatelja i jednog posebnog…
Slušaj sad ovo...ljeto, završen šesti razred igram ti ja s jednim malim tenis, vodim ga 6:1, odjednom se pojavljuje tata s kamerom i novom prijateljicom, ide on to snimiti. Dat ću mu kratku izjavu, tek za uspomenu pa da završim malog… Međutim, šta se dogodi? Razbije me ovaj u dva seta 0:6, 0:6!! Kamera zabilježila sramotu, a s druge strane mreže ruku mi, onako sa smiješkom pruža moj budući kum Mario Barać. To je bio prvi susret s njim, a do danas je ostala enigma, zbog čega sam izgubio taj meč, zbog tatine nove cure ili je kum bio bolji. Mislim, teško da je bio bolji jer u budućnosti smo igrali dosta i kroz 30 godina se nije baš nauživao pobjeda. Talentiraniji je i bolji, priznajem, iako je u našim godinama teško pričati o talentu, ali dobijem ga na psihu jer znam gdje je tanak“, smije se Dean, sjećajući se prvog susreta i začetka velikog prijateljstva s Baraćem.

Dani uz sport

Prijeratne dane Deki pamti po danima provedenim uz sport. Tražio se pa i okušao u malom nogometu gdje je s Dudovim buretom 2 osvojio 4. mjesto u bivšoj državi… Bila je to generacija Dobrice, Andreja Marina, Zube, Andreja Širca, Mravca, a sve to pod vodstvom Darka Kelemena i Cirila Glasnovića, pakračkog zlatara i sportskog entuzijaste od kojeg je tih godina Deki ponekad i preuzeo kormilo dok je Cile, kako su mu tepali, još proslavljao posljednje pobjede.
Osim „hakla“ volio je tenis i rukomet. Ozbiljnije je zapeo na tom polju tek u Dubrovniku u koji je vraćen nakon jednogodišnjeg „kiksa“ u Srednjoj školi u Daruvaru. “Igrao sam tenis i došao do četvrtine finala prvenstva Dubrovnika, turnira kojeg je moj stari osvajao nekoliko puta. Rukomet sam igrao u seniorskoj momčadi Dubrovnika i skupio iskustva koja ću kasnije prenositi na mlade rukometaše Pakraca i Lipika.“

Zamalo teolog

No, između Dekija rukometaša i Dekija trenera ugurao se rat. Razdoblje koje ga je zatekao u Dubrovniku za posljedicu je imao privremeno iseljavanje u Zagreb u kojem je proveo gotovo tri godine. Nakon završene srednje škole, upisao je vjerovali ili ne – teologiju. I to ne redovnim putem nego direktnim razgovorom s dekanom kojeg je u 25 minuta očarao, bez da su se dotakli religije, da ga je ovaj primio izravno na fakultet. „Prepoznao valjda čovjek Božji materijal pa pružio priliku“, šali se Dean. Tko zna kako bi priča završila i kome bi i na koji način Deki dijelio dobrotu da ga jedan prijatelj nije uveo u neke druge škole… Prijatelj je imao kafić na Kvatriću koji je nakon kratke obuke Dekiju otvorio vidike i kratkoročno punio novčanik kojeg je ovaj dalje nemilosrdno praznio po mraku Kulušića ili ispod disco kugle kultnog Saloona.

„Kume moj… to su bili dani, detalje sam zaboravio“, kratko će pa dodaje uz smijeh „mlado - ludo, u to vrijeme, slobodno napiši, bio sam kralj diskoteka.“
Iz Zagreba je tek povremeno navraćao u Pakrac, točnije svaki drugi vikend dolazio je u Lipik kod tetke koja se već 1992. godine vratila u Fijalin mlin. I sve se odvijalo tako nekako na relaciji ZG – PKC sve do 1995. godine kad je došao na godišnji i ostao. Raduckao je po pakračkim kafićima, družio se sa svima, najčešće sa Šoderom, Kafkom i Grbcem. Družio se, živio život i provodio s njima svaki slobodan trenutak.
„Ozbiljnije sam se dao u rukomet nakon što je od njega ruke privremeno digao Siniša Karačić, čovjek koji ga je nakon rata pokrenuo. To je bila 2003. godina. Bio sam ja tu oko kluba i u vrijeme Sikija, ponešto sam i igrao, češće sjedio na klupi, radio pomalo s djecom, ali sve je to bilo onako - neobavezno. Nakon zasićenja kod Kufnera i Dakija koji su gurali klub nakon Sikija 2006. godine, Stjepan Pupak je jedan od najzaslužnijih što se rukomet tih godina nije potpuno ugasio i upravo me on pozvao da preuzmem klupu. Uspio sam okupiti ekipu koja se zarekla da više neće igrati i već sutradan ih je bilo 20 na treningu. Uloženi trud ubrzo se vratio pobjedama i blagom euforijom pa sam na povratak u klub uspio nagovoriti i kuma Baraća s kojim je kroz rad s djecom formirana i okosnica današnjeg rukometnog kluba.“

Nije bilo jednostavno, pustimo li novac i troškove na stranu jedan klub ili sport uza sve pripadajuće zahtjeva i slobodno vrijeme. Dean s tim nije imao problema. „Ma kakvi, odgovorno tvrdim da od onda do danas u vrijeme natjecanja nisam bio u niti jednim svatovima, obiteljske rođendane sam preskakao, a danas svaki dan u dvorani provodim po par sati. Vikendom me naravno opet nema.”
Danas kad pričamo o Deanu pričamo i o sportskom djelatniku, rukometnom treneru i jednom od glavnih ljudi današnjeg rukometa na području Pakraca i Lipika.
Pet pogona traži svoje, ŽRK Lipik, RK LiPa i 4 selekcije podmlatka kojima je ili trener ili koordinator pa uskače kao trener. „I nije mi žao, jer ta djeca su sada divne žene i muškarci, a naša prijateljstva proizašla iz rukometa su mi iza obitelji najradosniji trenutci u životu. Kad ih sretnem u gradu osjećam se ispunjen i znam da mi vrijeme nije otišlo „niz vjetar“.”
Kao pravi muškarac ponekad se sa ženom voli ponešto i dogovoriti pa je dogovorno, dakle najavljeno i obrazloženo, za sebe ishodio slobodne dane za svoju dušu.
„Sredina osmog mjeseca mi je rezervirana za Sapete, prijatelje košarkaše s kojima sudjelujem na lipičkom streetballu, iako su me ponovno prošle godine „prodali“ u suparničku momčad Mađioničare, što im se osvetilo kasnije jer sam u čudnim okolnostima izabran za MVP amaterskog turnira te 2015. godine. Neki bi možda rekli nezasluženo, ja se ne bih složio. No, dobro…i dalje, kući me nema za Tucindan i Badnjak kad s prijateljima (Barać, Nešo, Zoka) obilazim prijatelje, a njih je puno … Tu najviše ispašta upravo moja najdraža, moja Dalija, jer uvijek bezrazložno strahuje za našu obiteljsku jelku, tko će, kad će…a uvijek bude.“
Iako veseljak u duši, kroz život se nije bojao posla, osim konobarije početkom stoljeća se okušao s ocem Mladenom u vizionarskom projektu koji je, ispostavilo se, promašen za dobrih 15 godina. Naime, Mladen je svojim vječnim pogledom u daljinu osmislio Internet televiziju, od poslovnog kredita nabavio prvi digitalni fotoaparat u Pakracu, kao i digitalnu kameru, mada u to vrijeme još nije bilo niti Youtuba. Iako je naišao na odobravanje tadašnjeg gradonačelnika Damira Špančića, pa čak i gradsko sufinanciranje, projekt nije zaživio iz prostog razloga što je Internet u to vrijeme bio gdje je bio, a niti kompjuter nije stanovao baš u svakom domaćinstvu, tako da…“Da je makar bilo zaštititi ideju, danas bi bili bogati ljudi.“

Brat, mama i kćer u Dubrovniku

Primijetili ste, brat i mama se kroz priču slabije spominju… Ne bez razloga. Žive u Dubrovniku i Dean ih viđa rijetko, “nikad onoliko i nikad dovoljno koliko bih volio“. Brat Gordan svrati nešto češće, u Pakracu je redovito na Uskrs kada provedu zajedničkih pet obiteljskih dana. „Divnih 5 dana kada se živi slično kao i pred Božić samo sada u krugu obitelji, odemo do Dalijinih, a glavnina druženja se odvija u Lelinoj kući u Lipiku. Osim brata s obitelji, stigne mi i kćer Anja dok iz Zagreba dođe i naš obiteljski balans - teta Radmila, sestrične Tihana i Vedrana s muževima Robijem i Gogijem te na šalu ili nekakvu „kotao avanturu“ uvijek spremni susjedi Stanja, Franjo i Cia.“
On u Dubrovnik ne bi, a kad je bio nikad nije htio tamo ostati... „Znaš onu seriju „Život na sjeveru“, Aljaska i to… Pakrac živi upravo takvu priču. Ima ili je imao točno takve likove koji imaju svoju osebujnu narav i posebnost i to me na jedan čudan način privuklo jer sam i sam jedan od takvih. Sjedinio sam se Pakracom i Lipikom danas mogu reći da ih ne bih mijenjao za šest Dubrovnika. Svaka čast svemu, ali ne.“

Da se razumijemo, u Pakracu i Lipiku mu se nisu uvijek događale lijepe stvari. Problemi su sastavni dio života, a živaca pa i dana iza rešetaka koštala ga je priča o Parkovima Lipika koja još uvijek traje, ali i priča kojoj nije dopustio da ga obilježi. Splet okolnosti i pretrpljena obiteljska trauma prijetili su da unište život i obitelj.
„Prije svega trauma u kojoj je oštećena isključivo moja obitelj. Nitko drugi, sudski proces će to i dokazati.“ O ružnoj fazi u životu ne želi puno govoriti, tek dodaje da i danas trpi posljedice, a najteže trenutke je preživio zahvaljujući starom dobrom, danas pokojnom Šoderu, Baraću, Sapetima i Renatu Mariniću Rencu, prijatelju s rukometnih parketa koji mu je prvi pružio ruku kad je ruku najviše trebao.
Danas se Deki opet smije. Turistička priča na Omanovcu je pod njegovom upravom, točnije Dalijinom. Višegodišnja priča započeta sa Zvonimirom Milerom koji je kroz Turističku agenciju zakupio Omanovac te i u suradnji s Deanom kroz višegodišnje agitiranje s Omanovcem napravio mali turistički bum, danas Dekiju i obitelji nudi novu perspektivu.

„Trebalo je izlobirati i privući turiste na Omanovac. Četiri godine smo slali mailove, bombardirali propagandom, a nije bilo lako, niti je posao blizu kraja.
Sad su tu, Omanovac je zakupila Dalijina tvrtka „Zeleni vrh“ na 10 godina od PD Psunj koji su nakon dugogodišnje suradnje u meni prepoznali osobu od povjerenja što govori o dosadašnjem obostrano fer i korektnom odnosu.“ Kroz vrijeme i eventualne investicije planiraju dodatno osuvremeniti kompletnu ponudu i iskoristiti sav mogući turistički potencijal sve popularnije turističke točke na Psunjskim obroncim, a sve to pod budnim okom budućeg gazde, desetogodišnjeg sina Lovre i uz moralnu podršku Deanove kćerke Anje, devetnaestogodišnje studentice u Dubrovniku.
Valjda će se isplatiti, ne kao ono s Internet televizijom kad se uranilo s idejom. Danas smo nekako dojma da su se stvari posložile i da je pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu. Jer tko može turistima željnim društva i dobre atmosfere prodati ugođaj bolje od Nagyevih… Sigurni smo da je tako…