Nekoliko dana nakon posljednjeg lipičkog streetballa dok se dojmovi još polako sliježu, stvari se polako rezimiraju i podvlače se crte. Sportski ili košarkaški dio priredbe ove je godine Challenger statusom i onim što on u košarkaškom smislu podrazumijeva mnoge ostavio bez riječi. Izvanredan ambijent i vrhunska košarka… no o tome ste već čitali, vidjeli uživo ili pak čuli.

Ono što se rjeđe spominje, nekad i nepravedno gura u drugi plan je organizacijski dio ovakvog događaja i onaj dio posla oko turnira gdje svjetla reflektora ne dohvate. Ovo je već 18. turnir na kojem iz godine u godinu na domskom igralištu gledamo majstore ulične košarke kako pokušavaju osvojiti „Lipik Open“, a sve to u režiji istih ljudi, u istom terminu i na istom mjestu.

Nećemo nabrajati svjetski postav turnira, nećemo spominjati 16 ponajboljih svjetskih ekipa koje su dva dana boravile u Lipiku… sve to nakratko smo ostavili po strani i porazgovarali s Ivanom Pušćenikom, glavnim čovjekom organizacijskog odbora i predsjednikom udruge Libox, prvim među jednakima koji sve ove godine, počevši od 1999., radi na tome da turnir dostigne status kojim se danas svi ponose.

Kako se došlo do statusa challenger turnira koji Lipik nosi od ove godine i jedini je od Bukurešta do Lugana koji se može pohvaliti tom kategorijom?

„Nije bilo jednostavno. Sve ove godine, a počeli smo još krajem prošlog stoljeća, 1999. godine, turnir je bilježio konstantan napredak. No, posljednje dvije godine, nekako paralelno s ekspanzijom ulične košarke,  činilo se kao da stagniramo. Većeg pomaka nije bilo, organizacijski smo došli do limita gdje nije bilo načina za nešto više,  polako su nas gazili turniri svjetske serije, odvlačili one bolje ekipe koje su zbog pretrpanog kalendara od svibnja do listopada bile praktički nedostupne i nije bilo načina da bez takvih sudionika turnir bude zanimljiv, jak i na kraju da kao takav i opstane. Svima nama iz organizacijskog tima to je bitno  utjecalo i na voljni moment jer više nije imalo smisla ulagati nemali trud i vrijeme, a imati relativno običan, kvalitetom diskutabilan, turnir.“

Kako mu je ulična košarka opsesija, Ivan je tijekom godina organiziranja lipičkog turnira ostvario i nemali broj kontakata koji su ostali memorirani pa je poznanstva aktivirao i krenuo u borbu za registraciju i status turnira pri FIBI, svjetskoj krovnoj košarkaškoj organizaciji.

Dvogodišnje pripreme

„Prije dvije godine sam počeo skupljati pisma podrške ekipa jer sam znao da je to dugotrajan proces, ali nazad nije moglo... Ili ćemo ići na pravi status ili ćemo gasiti turnir! Krenuli smo ozbiljno već 2014. godine kad smo na turnir uspjeli dovesti slovenskog predstavnika Ljubljanu koji su u to vrijeme bili aktualni svjetski prvaci, uz njih dobiti i Trbovlje, kasnije pobjednike turnira koji su ime gradili i osvajanjem tadašnjeg  Mastersa u Lousani.  Sve više je bilo ekipa koje su nas podržavale u ovom našem naumu, a moram naglasiti veliki doprinos aktualnih svjetskih košarkaških lidera, ekipe iz Novog Sada koji su kroz konstantnu podršku i lobiranje bili značajan faktor kao i njihov najbolji igrač Dušan Domović Bulut s kojim sam u kontaktu doslovno godinama. Svi oni, zajedno sa slovenskim predstavnicima Ljubljanom i Trbovljem bezrezervno su podržali priču o Lipiku.“

Ivan kaže da realno nije očekivao baš Challenger status, ipak je to rezervirano za velegradove poput Bukurešta, St. Petersburga, Pariza, no FIBA je uzela u razmatranje ponudu i na kraju ipak odobrila status.

„Poslao sam FIBI mail i interes za Challenger, objasnio da smo odlična lokacija, regionalno odlično pozicionirani, garantirali smo ekipama smještaj,  spavanje, obrok… realno očekujući  tek status satelita za Moskvu, što je nivo niže od challengera. Sustav je inače takav da po vrijednosti turnira najprije ide satelit, challenger, masters… ali eto, iznenadili su nas pozitivno i nije preostalo ništa drugo nego krenuti u realizaciju ovog, za nas, velikog projekta.

Što je morao ispoštovati organizator da bio dobio status?

„Prije svega nagradni fond od 5.000 USD, zatim osigurati smještaj i hranu, finalistima put na Masters- sada je to Prag i uobičajeni tehnički dio koji podrazumijeva tribine, kvalitetan teren, manje više klasične stvari. Potrebno je u turnirskom dijelu osigurati da je suđenje na visini te da se poštuje FIBIN ždrijeb. Također, svi igrači moraju biti registrirani pri FIBI na 3x3 planetu. FIBA za turnir određuje 12 ekipa, a mi kao organizator dajemo četiri. Dodajmo i to da smo se izborili da „naš satelit“, dakle turnir čiji će finalisti nastupiti direktno u Lipiku bude Zadar koji je inače jedini satelit turnir u Hrvatskoj, pa smo tako u turnir dobili i dvije hrvatske ekipe - Zagreb i Split jer, priznajmo to, hrvatske ekipe još uvijek relativno loše kotiraju u 3x3 svijetu.“

Iako su građani oduševljeni ovakvim turnirom u malom Lipiku, ljude ipak zanima i financijski dio ove priče: koliko to sve košta, jer čim se vidi malo glamura u bilo kojem događanju koje iskače od uobičajenih lokalnih okvira, zabrinuto se gleda prema gradskom novčaniku…

Troškovi 250.000 kuna

„Mogu reći samo okvirno jer se troškovi još zbrajaju i konačan iznos još uvijek nemamo, ali sve to skupa koštalo je nekih 250 tisuća kuna. Grad Lipik je i ove godine pomogao u organizaciji streetballa, i logistički i financijski, no glavninu su pokrili prihodi kroz sponzorstva, bilo je tu od generalnog sponzora tvrtke Malbee koja uskoro kreće s vlastitim projektom u Lipiku, natječaja HTZ-a, preko košarkaškog saveza sve do nacionalnih i lokalnih sponzora svrstanih u zlatne i srebrne ovisno o financijskoj podršci. Velik dio nefinancijskih donacija (npr. tribine) dobili smo i na staru slavu odnosno poznanstva, bez toga ne ide… ali kažem, da smo morali sve to skupa platiti, našli bi se oko te brojke.“

Nemoguće je bilo ne zamijetiti puno mladih ljudi uključenih u ovaj atraktivan događaj. Koliko je bilo uloženo truda da se dopre do njih i zatraži da vikend na lipičkim bazenima zamjene s volontiranjem na +30?

Samoinicijativno pedesetak volontera

„Drago mi je bilo vidjeti toliko mladih, većina njih došla je samoinicijativno. Pozivali smo ih i obavještavali preko naše Facebook stranice, ali najviše ih se odazvalo vlastitom voljom jer su znali što je streetball, koliki je muving tih dana u Lipiku i što se u konačnici može tražiti od njih. Nisu to prevelike žrtve, a s druge strane su tu među prijateljima i u centru priče. Kad je nešto veliko, a želimo misliti da je streetball za Lipik relativno velika stvar, onda mladi žele biti dio toga i nije problem pomoći. Strepili smo malo, no na kraju smo bili zadovoljni odazivom, bilo je uključeno više od 50 osoba koji su svoje ruke ponudili bez kune naknade. Od slaganja tribina pa sve do rastavljanja kad je sve već bilo gotovo. Ponosan sam na njih.“

Iako je već rekao da je sponzora bilo, jasno je da sponzora nikad nema dosta, no Pušćenik tvrdi: „Zadovoljan sam. Morate znati da nitko nije znao kakav će to turnir doista biti, da će biti takva medijska pratnja, da će biti izvanredno posjećen. Ljudi su pročitali ono što se pisalo, najavljivalo, ali imam dojam da nisu vjerovali da će se turnir ozbiljnije razlikovati od dosadašnjih jer ljudi do sada i nisu znali što je 3x3 challenger. Relativno smo kasno doznali za novostečeni status pa smo i tu izgubili dio vremena da se kvalitetnije obratimo sponzorima. Kasno smo krenuli po novce, tek u ožujku, ove godine krećemo u lobiranje već od kolovoza. Nakon ovakve sportske promocije Grada Lipika, imam se pravo nadati da će dogodine, uz obećano zadržavanje stečene kategorije, sponzori biti izdašniji i da će ih više prepoznati potencijal ovakve priredbe.“

A svoj bi interes mogli prepoznati i zadovoljniji lipički ugostitelji kojima je odlukom gradonačelnika za vrijeme trajanja turnira produljeno radno vrijeme do ranih jutarnjih sati, sukladno pravoj turističkoj ponudi jednog gradića. Možda pokoji zadovoljan vlasnik uvidi vlastiti interes pa koju zarađenu kunu dogodine investira u obliku sponzorstva…

Organizaciju streetball turnira u Liboxu već imaju u malom prstu, ipak Pušćenik kaže da je, unatoč visokim ocjenama ovogodišnjeg odrađenog posla, u tom segmentu perfekcionista pa samim tim nije zadovoljan detaljima, sitnicama. A sitnice čine savršenstvo.

Bilo je sitnijih problema

„Znali smo što očekivati, što treba, no opet ovdje je bilo stvari s kojima se i ja prvi put susrećem i gdje ovisimo o drugima. Prvi problem, ali želim ponovo naglasiti da su u pitanju sitnice, zadavala nam je tehnika. Tako na primjer, pojavio se problem sa semaforom koji smo trebali imati, i to onaj koji odbrojava 12 sekundi napada, dobijemo od HKS-a onaj s 14 sekundi pa onda improviziraj…

Drugi propust bio je internet. Jednostavno nismo znali dok nismo pogriješili, učili smo na teži način - na svojim greškama. Problem se pojavio zbog brzine interneta koji je direktno utjecao na kašnjenje podataka i rezultata u FIBU, kasnio je najavljivani livestreaming. Ono što u budućnosti trebamo riješiti je i wi - fi za igrače kojim bi umnožili vlastitu promociju jer bi bilo raznih live objavljivanja, dijeljenja fotografija putem Facebooka i sličnih stvarčica gdje bi zajednički nazivnik bio Lipik Malbee 3X3 Challenger. Oba dana javljao se i problem sa strujom jer su infrastrukturni kapaciteti bili na granici s potrebitim pa je bilo pojedinačnih padova napona, no sve smo nekako uspjeli sanirati na vrijeme i bez većih posljedica.“

Prve reakcije iz FIBE na organizacijski dio turnira su odlične. Čelni ljudi svjetske košarke svjesni su da je ovakva zahtjevna organizacija odrađena odlično za prvi put, svjedoče tome i izjave samih igrača koje idu u smjeru „odlično i još bolje“ pa se Lipičanima i dogodine smiješi organizacija Challengera…

Turnir je i ove godine, kao i prijašnjih, bio kvalitetno medijski popraćen. Osim već uobičajenih lokalnih tiskovina i portala, ove se godine pojavila Sportska televizija s direktnim prijenosom završnice turnira. Do Sportske TV se došlo zahvaljujući kontaktu sa Zlatkom Matešom, predsjednikom HOO koji ih je uputio prema SPTV, ali i prepoznao 3X3 kao najmasovniji urbani sport u svijetu, sport mladih generacija koji bi uskoro trebao postati član i same Olimpijske obitelji.

Vrh ili ....?

Što dalje? Kaže se kad dođeš do vrha, da put vodi samo dolje. Da li je Lipik organizacijski dostigao svoje limite, ili možda nije…? Realno, ovakav bi turnir trebao zadovoljiti apetite mladih Lipičana, ma kako ambiciozni bili. Slaže se i Ivan: „Masters ne možemo organizirati u Lipiku, to je realnost. Eventualno danas sutra, kad zaživi i ako zaživi priča o hotelima i obnovljenom Kursalonu, kad svim tim ljudima budemo mogli ponuditi nešto više od košarkaškog turnira, možda i možemo ući u nekakvo razmatranje. Mastersi traže svoje, organizaciju preuzima sama FIBA, njihovi šleperi, sve njihovo… Realno, ovo što smo napravili je veliko i bilo bi sjajno kad bi dogodine uspjeli ponoviti.

Što se samog turnira tiče, jako nam je bitno zadržati ovaj status. Posebno bi dobro bilo da budemo regionalni challenger, da promoviramo kroz turnir ekipe iz cijele regije. Već sad smo postali pojam, javljaju se ekipe i organizatori iz regije koji se kroz satelite žele „nakačiti“ na Lipik. U smislu promocije regionalne košarke, odlično je i to što su ekipe iz Srbije i Bosne bile u finalu. Dobro za nas jer promovira kvalitetu ulične košarke na ovim prostorima. A mi bi bili odskočna daska za dalje.“

Na turniru se pojavila i Biserka Petrović, majka košarkaškog velemajstora čije ime nosi i pobjednički trofej turnira. Nakon godina obećanja, ove godine je prvi puta i posjetila Lipik i ostala oduševljena.  Od ove godine pobjednik će odlaziti kući s unikatnim staklenim trofejom Dražen Petrović izrađenom u Lipik Glasu. Od godine do godine radit će se novi, poseban za svaki turnir. Na zadovoljstvo majke Biserke i na ponos Lipika i Lipičana.