Vesel, nasmiješen i uvijek dobre volje, Matija Ruf ispred Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva „Ruf“ teško može proći nezapaženo tko se nađe na "Tržnici Pakrac".

Iza štanda dočekao nas je ovog četvrtka upravo takav - raspoložen i spreman za razgovor. Matija dolazi iz Hrvatske Dubice, točnije iz Slabinja, a već gotovo deset godina profesionalno se bavi proizvodnjom i prodajom povrća. Dolazi i prodaje povrće na tržnicama u Pakracu i Kutini, a svakodnevni posao donosi mu i brojne izazove, ali na kraju i zadovoljstvo.

Matija, što se ovih dana može pronaći na vašem štandu?

Nudimo mnogo sezonskog voća i povrća. Ove godine ima prekrasne robice. Imamo ukusne rajčice, i za kuhanje i za jelo, lubenice, dinje, krastavce kornišone, krumpir i još mnogo toga.

Ova godina donijela je velike vrućine i sušu. Kako se snalazite s proizvodnjom?

Ono što navodnjavamo za sada je, hvala Bogu, dobro. Ono što ne zalijevamo također se drži. Da je moglo bolje, moglo je, ali dobro je – nije gore.

Koliko se dugo već bavite ovim poslom?

U Pakracu će u kolovozu biti punih deset godina otkako se profesionalnije bavimo ovim poslom i ponovno dolazimo na tržnicu. Prodajemo na tržnicama u Kutini i Pakracu, a trenutno se ovime bavimo otac, majka i ja. Ja sam 1998. godište i sa 17 godina krenuo sam sa svojima ponovno na pijacu.

Vaša obitelj već je ranije bila povezana s poljoprivredom?

Jesu. Nekada davno bavili su se poljoprivredom, ali su odustali i krenuli uzgajati ovce. Nakon toga prodali su ovce, kupili krave, prodavali mlijeko i sir. To je bilo prije otprilike dvadesetak godina, a još i danas imaju neke dužnike iz tog vremena. Na kraju smo se ponovno vratili poljoprivredi. Svašta čovjek proba u životu i na kraju se opet vrati natrag.

Dok smo razgovarali, razgovor su nekoliko puta prekidali kupci. Uz osmijeh, poneku šalu i prijateljsku riječ, birali su proizvode sa štanda. Upravo takvi susreti, čini se, dio su svakodnevice na tržnici.

Koje se voće i povrće trenutno najviše traži?

Ljudi ne mogu zaobići sezonsko voće i povrće. Trenutno su to svakako lubenice. Vruće je vrijeme, a lubenica je prva s kojom će se čovjek rashladiti kod kuće. Rijetko tko je ne voli. Drugo nezaobilazno povrće je rajčica, i za jelo i za kuhanje. To se najviše bira. Tu je i kukuruz šećerac, a svega ima pomalo.

Koji vam je najdraži, a koji najteži dio posla na tržnici?

Najteže mi je kada puno toga ostane pa sve moram vratiti kući. Dosta se robe donese, pa se sve mora ponovno posložiti i presortirati. Puno toga putem propadne. Ono što ne valja baca se, a ono što još valja može se prodati po jeftinijoj cijeni. Najdraže mi je, naravno, kada sve prodam.

Marija Ruf i Božo Đurđević, prijatelj sa susjednog štanda

Imate li stalne kupce?

Da. Kroz ovih deset godina stekneš, recimo, 25 do 30 posto stalnih kupaca. Oni su svaki put tu i za neke od njih unaprijed znaš što trebaju. Ostali su, kako mi kažemo, „leteći“ kupci.

Je li bilo neobičnih zahtjeva ili pitanja kupaca?

Svakojakih pitanja ima, to je sigurno. Trenutno mi ništa posebno ne pada na pamet kao primjer, ali mogu reći da sam stvarno svašta doživio. Svaka čast izuzecima.

Razlikuju li se današnji kupci od onih prije deset godina?

Čak i ne. Većinom su to iste mušterije. Neki su, nažalost, preminuli, neki novi su došli, ali nema neke velike razlike. Dobar dio ljudi poštuje naš rad i zna ga cijeniti. Ima ih i desetak posto koji to ne cijene, njima bi najviše odgovaralo da je sve besplatno. Ipak, većina ljudi poštuje i cijeni tuđi rad.

Koliko je teško baviti se ovim poslom?

Puno je tu truda, rada i odricanja. Ali taj trud i rad mi zapravo ne smijemo računati. Kada bismo ga računali, ne bi stigli nigdje. Moraš sebe svesti na nulu, uz neku minimalnu zaradu kroz sve to povrće i voće koje sadimo, a kada bi se računao naš trud i rad, cijena bi bila barem dvostruko veća.

Godinu za godinom uvjeti postaju sve ekstremniji. Sve su veće vrućine, a cijene repromaterijala svake godine nenormalno rastu. To nas nitko ne pita kada moramo uložiti 10 do 15 tisuća eura na početku proizvodne godine za sjeme, gnojivo, rasadni materijal i sve ostalo što je potrebno. Mi to moramo uložiti, a hoćemo li sve to tijekom godine uspjeti vratiti – to samo dragi Bog zna.

Kako je izgledao vaš početak na pakračkoj tržnici?

Kada sam prvi put došao ovdje, nisam nikoga poznavao. Od prije smo znali samo neke prodavače koji su i danas ovdje. S vremenom se stekne veliki krug poznanstava i puno toga se sazna. Netko ima jedno iskustvo, netko drugo, netko će te dobro savjetovati, a netko će te namjerno savjetovati krivo. Neće ti svatko lijepo reći i to je normalna stvar. Ali kroz sve ove godine svejedno stekneš veliki krug poznanstava.

Deset godina nije malo. To je jedan period u kojem možeš puno toga naučiti i steći iskustvo. Svaki četvrtak smo ovdje. Nekad bude dobro, nekad loše - sve ovisi o tome koliko su ljudi zainteresirani za ono što nudimo, kakva je sezona i koje je razdoblje godine.

A kakav je današnji dan?

Evo, danas skoro svu rajčicu moram odnijeti natrag kući. Spustili smo cijenu rajčice za kuhanje na 80 centi, ali ni to zasad nije dovoljno da se sve proda.

Dok kupac na tržnici vidi samo pun štand svježeg voća i povrća, prodavač iza njega vidi cijelu godinu, od sjetve i sadnje, preko borbe sa sušom i visokim temperaturama, pa sve do konačne prodaje. Matija na pakračku tržnicu dolazi svakog četvrtka, nadajući se da će se trud uložen tijekom godine vratiti kroz prodaju, a kada se na kraju radnog dana štand isprazni, nema veće nagrade od spoznaje da trud i rad koji su tijekom godine uložili u svoju proizvodnju ipak neće propasti.