Pakrački Hajduk ovih dana vodi dvije važne bitke: jedna je ona na travnjaku za opstanak u 4. nogometnoj ligi, druga je kadrovske prirode. Ovog puta nije u pitanju niti centarfor, niti stoper: za kraj lipnja priprema se izborna skupština, traži se novi predsjednik i prateća ekipa.

Dosadašnji predsjednik Marijan Prohaska tu dužnost obnaša od 2008. godine i naravno da se nakon dva četverogodišnja mandata zasitio i umorio. Tim više jer je pet godina prije toga u klubu obnašao najvažniju stručnu funkciju, onu sportskog direktora. Trinaest godina intenzivnog volonterskog rada u bilo kojoj udruzi je za poštenje više nego dovoljno.  Tim više jer je kroz to razdoblje Hajduk, od kluba koji je u županijskoj ligi zaostajao po mnogo čemu u odnosu na seoske klubove, postao igračkom snagom solidan slavonski ligaš, jedan od kvalitetnijih klubova u regiji po radu s mladima, a Hajdukov dom, koji je još početkom ovog stoljeća bilo među lošijim igralištima u 1. županijskoj ligi, poprimio je stadionski oblik s osvijetljenim pomoćnim igralištem, reprezentativnim svlačionicama, tajništvom i solidnom ostalom infrastrukturom poput natkrivenog gledališta i adekvatnom klupskom kantinom. Mlađe kategorije su omasovljene, znatan broj roditelja je naučen da za dobrobit vlastite djece moraju biti financijska i logistička potpora radu, stiglo i nekoliko mlađih trenera s nekakvom stručnom naobrazbom koju je sam Hajduk inicirao, uspostavljen je cijeli niz kontakata s nogometnim strukturama izvan Pakraca pa je Hajduk, za razliku od ranijeg stanja,  u njima dobio pravo glasa što za posljedicu ima Prohaskine dužnosti kao potpredsjednika županijskog nogometnog saveza i člana skupštine nacionalne nogometne organizacije. Problem financiranja nije riješen do kraja, niti će ikada biti, ali je svejedno u Prohaskino vrijeme on bio za sve klupske aktiviste lakše rješiv i nakon njegovog mandata neće biti financijskih repova, što je u sportu inače uobičajena pojava. Sve to nužno navodi da je ukupna ocjena trinaestogodišnjeg Prohaskinog angažmana u Hajduku izuzetno pozitivna. Bar u usporedbi s nekim od prethodnika.

No, to je istovremeno i prepreka u pronalaženju njegovog nasljednika. Vremena su se u odnosu na neka ranija razdoblja u glavama ljudi stubakom promijenila – volonterski rad u udrugama već odavno nije na cijeni. Čak što više, nerijetko je predmet podcjenjivanja i podrugljivih komentara. Posebice se to odnosi na mjesto čelnog čovjeka udruge. Stoga,  kod nedovoljno upućenih prevladava dojam da su u nekim udrugama isti ljudi doživotni predsjednici. Kod mnogih zapravo je obrnuto, oni unatoč svojoj volji ne uspijevaju se riješiti tog tereta, a udrugu nakon svog dugogodišnjeg rada ne žele ostaviti bilo kome. U takvoj situaciji je i Hajduk – vremena do skupštine je sve manje, a kadrovska slika po pitanju izbora predsjednika i još nekoliko najvažnijih ljudi buduće vodeće ekipe ništa jasnija.  Doduše, nekakva imena se posljednjih dana vrte, dijelom i uz njihov pristanak. No, ljudi koji su godinama u klubu i nogometu, a naročito oni koji misle ostati i dalje, su prema njima sumnjičavi: te nemaju iskustva, a time niti potrebnog znanja u nogometu, bez utjecaja su i poznanstva u formalnoj nogometnoj organizaciji i neformalnim strukturama, nisu autoritet za vrlo često razmažene  igrače i trenere, a  jednako tako često preosjetljive i zahtjevne roditelje, premalo su utjecajni na potencijalne i najčešće sve rjeđe financijere i donatore, što bi sve trebalo biti odlika čovjeka koji vodi poslije, DVD-a,  najstariju pakračku udruga koja okuplja oko 150 registriranih igrača sa svom neophodnom pratećom infrastrukturom, što sve skupa iziskuje veći ili manji angažman  bar 300 dana u  godini.

S ovakvim kriterijima Hajduk će teško kompletirati upravna tijela, još teže naći predsjednika za kojeg sigurno vrijedi parafrazirani refren iz poznatog bećarca: "Misli svako da j' bećaru lako, da je lako bio b' bećar svako".