Vela Luka, gradić na zapadnom dijelu otoka Korčule, sa svojih 4500 stanovnika je nakon Lošinja drugo najveće mjesto na jadranskim otocima. Većini je najpoznatija po njenom najistaknutijem stanovniku i našem, ako ne i najboljem glazbeniku, Oliveru Dragojeviću koji je u Veloj Luci proveo svoje djetinjstvo isto kao i posljednju dionicu svog unikatnog života. Prilikom jednog intervjua izjavio je kako mu je u životu najveću tugu uvijek stvarala ta nesretna i prokleta ljubav, a na kraju je on napustivši ovaj svijet 2018. godine iza sebe ostavio u velikoj tuzi sve stanovnike Vele Luke, Hrvatske i puno šire koji su ga voljeli. Kakve veze ima Vela Luka i Oliver Dragojević s reportažom Pakračkog lista? Ukoliko ste 23. siječnja ručali na našem najpoznatijem brdu Omanovac, u planinarskom domu ste imali priliku susresti grupu nogometaša koji su tada obitavali na spomenutoj lokaciji u sklopu priprema i team buildinga, a nemalo biste se iznenadili kada biste čuli da je ta grupa potegnula do naših krajeva iz Vele Luke.
Naime, vrlo pristupačni Rade Jurković, igrač i potpredsjednik Nogometnog kluba Hajduk 1932 iz Vele Luke, informirao nas je kako im ovo nije bila prva posjeta Omanovcu te kako su takvu već obavili i 2018. godine, a u oba slučaja posrednik je bio profesor Antun Barić koji nerijetko provodi mirovinske dane u svom apartmanu smještenom u tamošnjoj obližnjoj uvali, a iako nije uključen u rad Hajduka 1932, izlet s ekipom na primjerice kup utakmicu u Lastovo nije mu stran. Prošlotjedni dogovor ove nogometne suradnje Vele Luke i Pakraca samo govori kako je i dan danas vezan uz aktivnosti Hajduka 1932 iako nije član klupske uprave. „Ima tamo pet, šest momaka koje sam individualno trenirao, nogomet je također jedna stavka koja me veže za Velu Luku, kako u igračkim danima, tako i sada pomognem kako god mogu. Vela Luka je dala dosta prvoligaških igrača, najpoznatiji je Ivo Šeparović koji je karijeru započeo u splitskom Hajduku 1979. godine, a okrunio ju je 1991. u Murskoj Soboti kada je u dresu hrvatske reprezentacije upisao nastup protiv Slovenije, a suigrači su mu tad bili nogometni velikani poput Zvonimira Bobana, Aljoše Asanovića, Ivana Cvjetkovića, Dražana Jerkovića, Dražena Ladića, Zorana Vulića i Nikole Jurčevića“, rekao je profesor.
Igrači volonterski drže klub na nogama
Jurković nam je pobliže predstavio klub rekavši kako imaju dosta mladih igrača uz par starijih, a uprava je većinom u četrdesetima pa ne čudi entuzijazam kojim zrače Velolučani. Pohvalio se kako klubom rukovodi vrlo sposobna predsjednica Sanja Oreb koja je ujedno i prva predsjednica u povijesti kluba. Natječu se u 1. županijskoj ligi Dubrovačko-neretvanske županije. „Klub je osnovan 1932. godine, taman da mi završimo svoj mandat i cilj pa neka netko drugi obilježi 100-godišnjicu kluba. Ovo je drugi put da smo na Omanovcu, prvi put smo bili 2018. godine. Uvijek dogovoreno preko profesora Antuna Barića, a nama odlično dođe maknuti se malo iz naše sredine. Generalno pripreme odradimo kod nas, a kad se maknemo, a ne mičemo se često, gledamo da odemo negdje dalje i to nam je više nagrada kroz druženje i putovanje, a ne da je samo trenažni proces, to je najmanje što možemo učiniti. Amaterski smo klub, momci su lokalni igrači, funkcioniramo bez ikakvih naknada igračima što je jedini slučaj u cijeloj našoj ligi, a baš su oni ti koji održavaju klub u natjecateljskom procesu. Da idemo u neki polu profesionalizam, u današnje vrijeme nam je to neizvedivo, naša županija je razvučena, imamo gostovanja po 4 i pol sata do protivnika, primjerice do Dubrovnika, ali takav je život na otoku, ništa to nije čudno. Baš smo o tome pričali s trenerom pakračkog Hajduka, Dubravkom Ljevakovićem koji je rekao da je za vaše prilike putovanje od 2 sata naporno, sad smo vjerojatno utješili vaše igrače nakon što su čuli naše pikanterije“, zaključio je Jurković. Nastavlja s pričom kako na otoku Korčuli ima četiri kluba, što se smatra čak i poprilično dostatnom brojkom. „U 2. županijskoj se recimo ide do Lastova, to bude zanimljivo, destinacija na kraj svijeta, a kad bismo htjeli dan ranije otputovati i prespavati, nemamo gdje, preko ljeta može, no preko zime je druga priča. Pa se dovezeš i na kraju se utakmica odgodi na utorak ili srijedu jer se ne može odigrati zbog prejake bure, show živi“, opisao je „uvjete rada“.
U ligi u kojoj se natječu konkurira 12 klubova, trenutno su 10. na tablici te bježe četiri boda posljednjeplasiranoj ekipi, jedino mjesto koje vodi u rang niže, što im se dogodilo lani, no ekspresno su se vratili među županijske prvoligaše. „Svjesni smo da uz domaće igrače ne možemo imati i preveliku kvalitetu, ali tom se politikom vodimo i iz tog razloga status i aktivnost kluba još uvijek nisu bili upitni, dok ima tko igrati mi smo zadovoljni. Osim tridesetak seniora, imamo i 90 djece u mlađim kategorijama. Pojačanja ni je pokušavamo dovesti, bilo tko da nam dolazi na otok moramo mu platiti određenu novčanu svotu, riskantno bi bilo platiti igrača sa strane pa da se onda svi ostali koji ne dobivaju novce pobune, to ne dozvoljavamo niti si želimo priuštiti takvu situaciju. Pod cijenu sportskog rezultata koji je naravno i nama bitan, radije igramo svi na volonterskoj bazi, ovo je mala lokalna otočna sredina i bitno je da naši domaći dečki igraju nogomet, druže se i bave sportom. Prije je to bilo normalno, a danas je došlo vrijeme kad mlade ne možeš maknuti od kompjutera i mobitela, tehnologija je uzela previše maha pa smo iz tog razloga vrlo zadovoljni što smo uspjeli skupiti podosta momaka koji imaju volje provoditi vrijeme na zraku igrajući svoju omiljenu igru“, opisao je klupsku situaciju.
Naši županijski klubovi nerijetko imaju problem prikupiti adekvatan broj igrača na utakmicu pa nas je zanimalo kakva je kod njih situacija. „Nemamo problem odaziva na utakmicu i u tom dijelu smo također među rijetkima koji nemaju te brige, evo ovdje na Omanovac nas je došlo preko 20 igrača, a bilo bi nas i više da neki nisu bolesni. Poveli smo i par juniora koji će odsad moći igrati i za seniore pa neka i oni malo osjete atmosferu u ekipi i steknu svoja iskustva kroz naša druženja“, povukao je usporedbu te naglasio kako upravo zbog takvih stvari uprava uvijek nađe načina odvesti dečke na putovanja slična ovome i tako ih nagraditi. Jedan od juniora se u svom debitantskom dolasku na Omanovac pohvalno izrazio o gostoljubivom domaćinu, hrani, veseloj atmosferi, nije krio ni oduševljenje smještajem i prekrasnim pogledom s brda te su pozitivan dojam na njega ostavili i glavni teren pakračkog Hajduka isto kao i onaj s umjetnom travom.
Vela Luka je tradicionalno sportsko mjesto te njihovi klubovi također povlače financijska sredstva iz gradske kase preko sportske zajednice, najzastupljeniji sportovi su primjerice veslanje, stolni tenis i rukomet, a kažu kako će se u natjecateljske vode uskoro uključiti i boćarski klub. U svoje sportske obaveze uključili su organizaciju dječjih turnira na blagdan Svetog Josipa, zatim tradicionalnog ljetnog malonogometnog turnira koji bude izrazito posjećen, a pun pogodak je i božićni turnir (osam) kvartova koji tri dana okuplja veliki broj ljudi.
O boravku u Pakracu sve najbolje
Ovako su opisali četverodnevno obitavanje u Planinarskom domu Omanovac - lijepo nam je ovdje, dom je idealan za ovaj naš što sportski, što društveni aranžman, domaćinska atmosfera, vrijeme nas je također poslužilo, iako smo zapravo priželjkivali snijeg jer ga nikad ne vidimo, no eto, valjda zatopli gdje god mi dođemo. Program su popunili s dva treninga dnevno, trčanjem po Omanovcu, treninzima na pakračkom gradskom stadionu, profesor im je također dogovorio i termine u gradskoj sportskoj dvorani tako da su komforno mogli odraditi i treninge snage, dio vremena utrošili su i šetnjom po Pakracu, a profesor ih je odveo i u Muzej vojne i ratne povijesti. „Kad smo se našli s ljudima iz pakračkog Hajduka, nezaobilazna tema je bio njihov najbolji igrač Filip Matijašević za kojeg su nam između ostalog ispričali kako je osvojio Kutiju šibica i bio proglašen za najboljeg igrača. Nakon toga smo otišli do KTC-a u nabavku pa su nam pokazali njegovu majku, a ja sam s par mojih suigrača u šali otišao do nje i pitao ju gdje je sin Filip, odličan igrač kojeg pratimo, a budući da nas ne pozna, pitala je otkud smo mi. Kad smo rekli da smo iz Vele Luke, blijedo i zabezeknuto je gledala u nas, a mi se nismo mogli suzdržati od smijeha“, nastavio je Jurković u veselom tonu.
U rivalstvu između Dinama i Hajduka, većina Velolučana je na strani splitskog Hajduka, mada ima i Dinamovaca, a navijačka skupina Hajduka iz Vele Luke također se zove Torcida. „Naš najveći derbi je lokalni protiv Zmaja iz Blata, dijeli nas samo 7 kilometara udaljenosti i uvijek bude preko 100 gledatelja, u cijeloj ligi na toj se utakmici uvijek skupi najviše ljudi i eventualno NK Slaven Gruda privuče toliko gledatelja na svoje utakmice. No moram priznati da je i taj rivalitet sa Zmajem sve manje intenzivan sa svakom novom generacijom. Naš klub nikad nije stao sa radom, a najveći uspjeh imali smo 2002. godine kada smo dogurali do osmine finala Hrvatskog kupa, a gostujući protivnik nam je bio Dinamo Zagreb. Na klupi Ćiro, napadački dvojac Boško Balaban - Ivica Olić, u vezi Edin Mujčin i Jasmin Agić, ma cijeli otok nas je gledao, jako lijepa uspomena. Izgubili smo 0:6, ali jednom smo pogodili stativu“, sa smiješkom je opisao najveći uspjeh kluba.
Ima nešto u tom Omanovcu, odeš ručati roštilj, a za desert ne dobiješ ledeni vjetar nego velolučku buru.
